MUHIDIN MUSTAFA KURTIĆ
ŽEPA, RATNI DNEVNIK

 

 

Knjiga se moze naruciti na brojeve tel:

  

          Sarajevo

061 224 789----            Vahidin Subasic

063 985 582-----           Mustafa Nuhanovic

nuhan13@yahoo.com

 

          Tuzla

062 333 157 -------        Mehmed Pargan

mesapargan@yahoo.com

mesapargan@gmail.com

mesapargan@aol.com

 

POINT KNJIZARA  Tuzla i Srebrenik

www.knjiga.ba

 

         Švicarska

ratni_dnevnik@yahoo.com

 

         USA

678 799 4521-------         Muhidin M Kurtic   Atlanta, Georgia

muhidinkurta@yahoo.com

muhidinkurta@hotmail.com

muhidin_kurta@bellsouth,net

 

 

314 620 7289----------     Munir  Durmisevic  St. Louis, Misoury

 

 

PREDGOVOR  KNJIZI

 

Da bi smo govorili o jednom narodu, njegovom određenju, bitna su tri elementa: porijeklo, mjesto rođenja i mjesto u kojem živi.

Zato nemojmo to prepustiti zaboravu. Mada se historijski dokazuje da smo stoljećima živjeli u vrlo složenim okolnostima, koje su svakog savjesnog Bošnjaka - Muslimana tjerale da razmišlja o sebi. Stoga se predajmo jednom od najvećih iskušenja ovozemaljskog života ''upitanosti''. Odgonetnimo ko smo, odakle smo, gdje idemo, gdje smo i čemu nas vodi ovozemaljski život.

To su vrlo bitni faktori razmišljanja svakog pojedinca, koji će nas najbliže primaći našem ''identitetu''. Mjesto i sredina u kojoj se nalazim dok sam ovo pisao, hiljadama kilometara je daleko od mjesta gdje sam rođen, odrastao i odgojen u bošnjačko - muslimanskom duhu. Daleko sam od prelijepe Žepe, daleko od grobova najmilijih, bez starih jarana, daleko od svega što se zove ''moje''. Pored svega toga još uvijek sam uz svoju vjeru, tradiciju i kulturu koju njegujem u ovim dalekim bespućima i teškim vremenima.

Stoga se osjećam velikim dužnikom prema mojoj rodnoj grudi, mojoj Žepi, mojoj Bosni, te želim da svojim kazivanjima i svjedočenjem probudim uspavanu svijest ostalima koji polahko, ali sigurno zaboravljaju. Zaboravljaju ko su i odakle dolaze, prihvataju tuđe, promovišu se novim bićima, prodali se... Kolovoz života im odmiče...

Mnogo je onih koji su rođeni i koji su prve korake tamo naučili, prve riječi tamo progovorili a danas se odriču naše svete Bosne i Žepe jedine. Gaze i blate ''herojsku'' krv prolivenu, kojom se branila Bosna i Hercegovina. Krv i hiljade šehida koji bijahu cijena naših života i opstanka. Sve to gaze i dalje odgajaju djecu na pogrešnom putu, a ne u bošnjačko - muslimanskom duhu, interesa radi u tuđem svijetu, a da im niko ne zabranjuje.

Gdje god da nas ima, trebamo zračiti izrazom i vrijednošću našeg naroda, posebno odgajanjem naših naraštaja i njihovim izvođenjem na pravi put, put istine. Ukazati na jednu istinu, na mračnu prošlost koja nas ne smije zadesiti ponovo.

Ne odričimo se rodnog mjesta, ne zaboravljajmo ga, pričajmo djeci o njemu, upozoravajmo ih na ono što se desilo. Kažimo im da se tamo desilo nešto što je najgore, a zove se rat. Upozorimo na to ''ko ga je nametnuo'', ko nas je ubijao do istrebljenja, ko nas je protjerao pa nismo tamo.

Naime, sve što ću napisati odnosno urednije prepisati iz moga ratnog dnevnika, neće biti štivo koje će nekog zabaviti. Ne, ne pokušavam napisati ni jednu riječ neistine, napraviti neki ratni triler i tome slično. Uistinu, nisam tome ni vičan. Ne pravim umjetničko djelo jer to ne umijem, a niti posjedujem virtuoznost kazivanja. Bit će dnevnik, a neće to biti, bit' će hronika, a neće to biti, ili neki memoari, ali ne ni oni. Bit će to preživljeni događaji u ratnom holokaustu, pretočeni u gnjev i srdžbu koji iznjedriše moja kazivanja.

Sve mi izlazi samo po sebi, spontano i valjda zato što prisutnost vječnog gnjeva, jada i tuge oivičavaju cjelinu mog kazivanja o stradanju naroda Žepe.

Zlo zatiranja Bošnjaka - Muslimana Žepe, pa i BiH jednostavno je nagnalo moju dušu da kroz smrt i prolivenu krv mojih najmilijih i svih šehida i gazija Bosne i Hercegovine progovara.

Pitam se čemu ćutanje? Čemu predavanje zaboravu svega onoga što pomaže u prikrivanju zločina i njihovih izvršioca? Daleko je bio i jedan dan šutnje o svemu što se zbilo.

Zar da zaboravimo tu, tada pridošlu divljinu koja svojom stihijom smrti i zatiranja stade na put tek procvjetalim mladostima, tek rođenoj djeci, sretnom i prelijepom životu.

Otvorimo oči...

 

Mustafa M. Kurtić, Atlanta, Georgija, 2005. godina.

 

Pogovor

Bosna jednu Žepu ima!

 

Da biste u potpunosti razumjeli, prosudili i stekli približno pravu sliku o tragediji Žepe morali ste pročitati cijeli ovaj Dnevnik. Jedino tako je moguće primaći se istini, svemu onome što se nažalost desilo, golgotama i stradanjima naroda Žepe. Izmučeni, iznemogli, gladni, bosi i ojađeni, vjerovali smo u pobjedu istine i pravde. Tada, u tim vremenima, istina i pravda su bile nedokučive. Kada dođete do kraja ove knjige, i sami ćete postati svjedocima stradanja Žepe. Tih dana smo više nego ikada čelično vjerovali u opstanak, ali opstanak mnogi nisu doživjeli. Postali su žrtve krvave zločinačke politike i njenih izvršilaca iz srpskog naroda. Još uvijek vjerujemo u pravdu, u istinu i pokajanje onih koji počiniše zla i nedjela, a kojima povrijediše ili uništiše, pojedinačno ili u cjelini pripadnike vjerske, etničke i nacionalne grupe kao i sve vjerske, znamenite i kulturne objekte na tim prostorima. Ta zla i nedjela se nažalost odraziše i ostaviše teške fizičke i psihičke povrede mnogim pojedincima, a svjedoci smo i mnogih samoubistava onih koji su uspjeli preživjeti rat. Drugi, opet preživljavaju teret nostalgije, koji nekad ostavi kobne posljedice.

Cilj pisanja ove knjige nije poziv na osvetu. Ne želim ga poticati jer vjera i karakter mi ne dozvoljavaju. Sve što sam napisao istina je i ako u određenim trenucima izražavanje i moji osjećaji u ovom Dnevniku kulminiraju, dođu na granicu prijeteći raspirivanjem različitih osjećaja, naknadno to nisam htio mijenjati. Tada je tako bilo, ne pravdam se ako tako kažem, ali sam svjestan težine situacije, kako tada i sada. I zato nemojte to shvatiti kao raspirivanje mržnje, već se samo postavite u to vrijeme, u tu situaciju i sami sudite, pronađite se. Ne želim da se moja knjiga stavlja za čvrstoga svjedoka prema nekom pojedincu ili grupi, nije mi to ni bio cilj. Za slične stvari danas postoje sudovi ili institucije koje istražuju i kažnjavaju zločince. Stoga, moja knjiga može da se upotrijebi kao baza podataka, kako mojih tako i drugih, koji su svojim kazivanjem svjedočili o istini. Ja stojim iza svega što tamo piše i neka drugi sude svima za koje smatram ili smatraju da su krivi. Istina će ipak jednog dana pobijediti.

Ja sam pokušao približiti prošlost koja izmiče i u kojoj se gubi istina o ratu u Žepi. Želim da podsjetim na monstruoznu politiku, koja je prosipala krv u BiH i Žepi. Trebamo to držati u podsvijesti, osvrtati se na prošlost i ne zaboraviti da se to nije dogodilo preko noći. Svi mi znamo da se to pripremalo decenijama, a u stvarnoj biti bila je to historijska želja srpske fašističke politike kroz vjekove. Ipak, čast poštenim Srbima koji su u određenim trenucima i u određenim sredinama doprinijeli odbrani BiH kroz razne vidove pomoći. Također, želim da ukažem na istinu svim Srbima. Krivicu treba priznati u svoje ime i u ime svojih naraštaja, koji ne trebaju da žive u zabludi. Pad zaštićenih zona Žepe i Srebrenice pokrenuo je gomilu moralnih dilema širom svijeta. Sudski je potvrđen genocid u Srebrenici, kao kruna svim zločinima u cijeloj BiH. Dokazan je i priznali su ga! Priznali su ga i najviši predstavnici Republike Srpske, entiteta koji je nastao kao  tvorevina agresije i genocida. I to je jasno kao dan. Proces suočavanja i priznavanja je pokrenut u cijelom svijetu, samo ne u srpskom narodu, ne žele ga i oni traže oprost. Od nas! Za što?

Umjesto da se stide svih nedjela svojih sunarodnjaka, svih zločina, oni to pokušavaju na svaki način pravno opravdati i čak se okoristiti. Gdje je ovdje stid? Njima u prilog mnogi strani pa i domaći subjekti pokušavaju potpuno i besramno izjednačiti žrtve i počinioce zločina. Pomažu svjesno u ostvarivanju takve politike, a uporedo pričaju o nekom suživotu do kojeg sporo dolazi i okrivljuju Bošnjake Muslimane. Sumnjam da iko može zaboraviti, jer tad bi svjesno ili nesvjesno sami sebi stali na dušu. Oni, Srbi, trebaju tražiti oprost, ali ne samo od nas živih. Trebaju tražiti oprost od svih nedužnih koji na razne načine stradaše od kama krvnika. Oprost trebaju tražiti od svih nedužnih malih bića, od djece kojima su prekratili nevine živote, vadeći im čak i oči. Od one osakaćene djece koja postadoše doživotni invalidi i sirotinje bez jednog ili oba roditelja. Od njih trebaju tražiti oprost, ne od nas. Oprost trebaju tražiti od svih silovanih Bošnjakinja širom BiH, od prognanih, strijeljanih sa povezom na očima, od onih u kojima su život ubili. Od mene ne, jer ja neću, ne mogu i ne smijem niti oprostiti niti zaboraviti. Zato svi vi nemojte da vam ja budem mjerilo ili uzor, imate svoju savjest i ja vas ne pozivam da ne oprostite, ali ja neću, jer su mi ubili i otuđili sve što se zvalo mojim! Ali da zaboravimo! E to ne smijemo! Ne smijemo zaboraviti naše najbliže kojih više nema, porušene džamije, uništenu kulturu, spaljene i opljačkane kuće, imovinu koju su sticali godinama u krvavom znoju. Probudimo se!

Zar da zaboravim ko sam!? I to su tražili od mene, od vas, od onog trenutka u 1992-oj godini, kada su pozivali na predaju, na lojalnost, kad su nas napali raznim oruđima i oružjima uz pomoć cijele Srbije, odnijevši hiljade života. Traži se to i danas, a veo zaborava širi svoje mrene koje nam pokrivaju napaćene oči. Ti koji traže da mi zaboravimo, da oprostimo, pa tek onda da živimo zajedno, krajnje su orijentirani nemoralno, bezobrazno i budale su!

Historija Bošnjaka Muslimana je kroz vjekove pisana krvlju. Krvlju nedužnih nažalost i dalje se piše. Zato svi oni koji su ubijali nevine Bošnjake, bili umazani nevinom krvlju, neka ne misle da trebaju samo da se okupaju i obriju. Nikad neće oprati okorjele, zvjerske i dušmanske duše i truhnuće u jadu i bijedi kukavičke duše. Zato se ponovo pitam kako to da skoro svi ostali Srbi i dalje podržavaju krvnike i smatraju ih ''herojima nebeskog naroda'' a ne okreću se istini i Božijoj pravdi. A Božija kazna je golema. Ko je koga ubio, ko je kome nametnuo rat? I to se vidi i dokazalo se. Cijeli svijet je svjedok onoga što svi mi znamo. A tu je, hvala Bogu, i čuveni sud u Den Hagu. Polahko ali sigurno sve zločince napušta sila i razvrat bodren velikosrpskom politikom zatiranja i ubijanja, čak i priznaju. Božija kazna je neizbježna i čeka ih. Muči ih nesanica, nevine žrtve ih zovu, skaču iz sna, strepe sami pred sobom, bježe stranputicom. Takvi ne trebaju da budu uzor ostalom srpskom narodu koji pozivam da se urazumi i da se pokaje ako je čistih duša. Jedino takav način može biti preduvjet budućeg suživota.

Na prostorima Žepe se, kako znamo, desio zločin i progoni. U Srebrenici se desio genocid, dok je jedino Goražde opstalo od plana postizanja ''zelene transferzale'' kako Srbi nazivaše zaštićene enklave do 1995. godine. Sjetimo se kako je Srebrenicu, kao i Žepu Holandski bataljon servirao Srbima. Shvatimo da je dokazano partnerstvo zapadnih sila i Srba, te da je jedan od dva fragmenta planiranog rata na Bošnjake bio uspio. Bili su ''etnički očistili'' i Žepu i Srebrenicu. Postadosmo prekretnica rata koji se završi na našim leđima i negativno po sve nas. Sjetimo se koliko je vremena prošlo, pa se hvala Bogu narod počeo ponovo vraćati u ova mjesta i povratak još traje. Zato, želim da ne zaboravimo, jer činjenica je da smo ipak ravnodušni prema svojoj prošlosti i sudbini, odbacujemo uzajamnu podršku, ne poštujemo jedni druge. Naši osjećaji prema našoj kulturi kao da blijede, zapostavljaju se i te neodgovorne geste, naša historija nam neće oprostiti. Želja mi je da budemo oni stari, koje su samo dušmani prezirali zbog golemog prkosa i ponosa. Sad, više nego ikad, želim i obraćam se Žepljacima da se odužimo prostorima Žepe i BiH, sad kada smo mogućni i kad imamo vremena i načina, jer Žepa to zaslužuje. Žepu treba obnavljati sopstvenim sredstvima, crpeći razne resurse kojih imamo na pretek. Shvatite, bilo kako bilo, Bosna jednu Žepu ima!

 

Juni, 2006. godine

Mustafa Muhidin Kurtić

 

 

 

Izvod iz RECENZIJE

 

Drhtaj(i) duše iz pakla Žepe

 

Između njihove smrti i našeg opstanka

nema nikakve razlike , jer smo mi ostali da

živimo u svijetu koji  traje, a njihove smrti

ga  obilježavaju”, Mustafa Muhidin Kurtić

 

Gdje god da nas ima, trebamo zračiti izrazom i vrijednošću našeg naroda. Posebno odgajanjem naših naraštaja i njihovo izvođenje na pravi put. Put istine. Ukazati na jednu istinu. Na jednu mračnu prošlost, koja nas ne smije zadesiti ponovo. Ne odričimo se rodnog mjesta! Ne zaboravljajmo ga! Pričajmo djeci o njemu! Upozoravajmo ih na ono što se desilo! Kažimo im da se tamo desilo nešto što je najgore, a zove se ''rat''. Upozorimo na to ''ko ga je nametnuo'', ''ko nas je ubijao do istrebljenja'', ''ko nas je protjerao'', pa nismo tamo. Citirane rečenice ili bolje reći vapaji ratnog nevoljnika, stradalnika i prognanika Mustafe Muhidina Kurtića, obojeni drhtajima duše iz pakla Žepe mali su dio knjige koju držite u rukama. Ukoliko joj nađete i kakve ma(h)ane, a ne tražite ih, jer je ispisana patnjom, strahovanjima, krvlju; i nasilno prekinutim životima njegovih najmilijih, nedužnih i nevinih.

I sam autor priznaje da sve napisano, odnosno prepisano iz njegovih ratnih dnevnika, nije štivo koje će nekog zabaviti i posebno naglašava: “Ne! Ne pokušavam napisati ni jednu riječ neistine; napraviti neki ratni triler i tome slično. Nisam tome vičan. Nije mi bila namjera napisati umjetničko dijelo, jer to ne umijem”. Bit' će dnevnik, a neće to biti, bit' će hronika, a neće to biti, ili neki memoari, ali ne i oni. Preživjeli događaji u ratnom ''holokaustu'' , pretočeni u gnjev i srdžbu  iznjedriše moja kazivanja. Sve mi izlazi samo po sebi, spontano i valjda zato što prisutnost vječnog gnjeva, jada i tuge oivičavaju cjelinu mog kazivanja o stradanju naroda Žepe. Zlo zatiranja Bošnjaka -muslimana Žepe, jednostavno je nagnalo moju dušu, koja kroz smrt i prolivenu krv mojih najmilijih i svih šehida i gazija Bosne i Hercegovine, progovara.

         Makar i površno upućenima u ratna stradanja, razaranja, patnje, zločine, progone...u Bosni i Hercegovini trebali bi se složiti i s autorovim pitanjima “...čemu ćutanje???? Čemu predavanje zaboravu svega onoga što pomaže u prikrivanju zločina i njihovih izvršilaca? Puno je bio i jedan dan ćutanja o svemu što se zbilo. Zar da zaboravimo tu - tad pridošlu divljinu, koja svojom stihijom smrti i zatiranja stade na put tek procvjetalim mladostima, tek rođenoj djeci, srećnom i prelijepom životu.

Otvorimo oči............................”!?!

Mustafa Muhidin Kurtić je iskreno i do kraja otvorio oči, ali i dušu. Makar mu se otela i pokoja prejaka riječ i gruba (pr)ocjena na tome mu se ne može, ne smije i ne traba zamjeriti. Sve to je puno, puno, puno blaže i daleko, daleko, daleko manje bolno od onoga što je on preživio. Od onoga što u duši nosi. Od onoga što će sasvim sigurno do kraja svoga života bolno nositi. Dok je između dva granatiranja i više stotina bolnih krikova zapisivao da onima koji na njega i njegove pucaju želi sve najgore nije pokazivao mržnju. Ni u ovom dnevničkom kazivanju ne mrzi i ne poziva na osvetu. On samo poziva na nezaborav. I s punim pravom postavlja pitanje: “Pitam se da li su ikad vidjeli svoju smrt?”, kao što je on nebrojeno puta gledao u oči svojoj smrti; koja je uvijek prolazila mimo njega.

Kao što rijetko koje dnevničko kazivanje i/ili memoarsko sjećanje sobom nosi i u sebi krije literarno-književne uzlete, tako ni Muhidinov ratni dnevnik nema takav predznak, niti književničku specifičnu težinu. Međutim, između potoooka tuge, straha, neizvjenosti, žalosti, patnji... bljesnu rečenice na kojima će mu pozavidjeti svaki književni znalac i umjetnik. Jedna od takvih je i: “Između njihove smrti i našeg opstanka nema nikakve razlike, jer smo mi ostali da živimo u svijetu koji  traje, a njihove smrti ga  obilježavaju .” 

         Vrijeme koje je pred nama, sasvim sigurno, obilježit će i ova knjiga. Tim prije i time više što ju je napisao čovjek koji je pouzdan svjedok vremena zločina, s jedne, a stradanja nevinih i nedužnih s druge strane. Iskrenost, kao u rijetko kojoj knjizi, također je pozitivna strana ovog dnevničko-memoarskog i književnog uratka. Iskrena preporuka izdavaču da ovo djelo objavi krije se i u činjenicama što u sebi čuva i označava bezbroj ljudskih, (ne)namjernih, nakana koje bi trebale i morale inspirirati istoričare, književnike, dramaturge....da iz autorovih američkih drhtaja duše iznjedre svoje dokumentarno-umjetničke vokacije i provokacije, pouke i poruke. A sve to samo istine radi koja nam je svima potrebna, bez obzira na to kakva imena nosimo, kojoj naciji pripadamo, koju vjeru ispovijedamo, gdje danas živimo i sa koje strane ratnih linija smo bili.

         Zato, tokom čitanja ovih redova otvorimo oči i duše!

                                                                         

 

Prof. Nikola IVANOVIĆ

Recenzija: ratni dnevnički zapisi “Smrt na Žepi”, autora Mustafe Kurtića

 

NAJBOLJE HRONIČARSKO ŠTIVO NA OVIM PROSTORIMA

 

Zapisivanje i bilježenje hronologije događanja na ovim prostorima staro je koliko i pismenost. Fragmentarni i rijetki zapisi sačuvani na marginama crkvenih knjiga govore da je čovjek imao od davnina potrebu da zabilježi svoje misli, opažanja, doživljaje i posebne događaje. Za turskoga vakta, prema brojnim sačuvanim dokazima, napisano je više porodičnih hronika koje, na žalost nisu u potpunosti sačuvane do danas ili nam nisu dostupne za analizu, njihovu naučnu valorizaciju i upotrebu za običnog čitatelja.

         Najpoznatiji i najbogatiji hronološkim sadržajima i dokumentarnim historijski važnim podacima za analizu i proučavanje, hronološki je zapis o stanju i životu u Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljeća autora Mula Mustafe Bašeskije. Kako vrijeme prolazi ova hronika dobija sve veću kulturnu vrijednost jer prikazuje najeksplicitniju stvarnost i zbilju u autorovom okruženju što ovoj hronici daje neprocjenjivu vrijednost kao neiscrpnom izvoru za historiografsku, ekonomsku, demografsku analizu stanja i prilika toga vremena. Bašeskijina želja i namjera je bila samo da zabilježi ono što je vidio i čuo, a smatrao važnim da ostane u pamćenju.

         Hroničarsko dokumentaciona štiva bila su posebno popularna i zanimljiva za spisatelje u vrijeme turbulentnih perioda u istoriji Bosne. A takvih perioda nije manjkalo, naprosto zato što sudbina i percepcija okruženja svakog pojedinca mogu biti hronika za sebe u vrijeme nesvakidašnje i burno. Takav jedan hroničarski zapis iz ličnog ugla autora, sa svim elementima dobrog i manje dobrog, jeste ratni dnevnik “Smrt na Žepi”. U njemu je sadržana hronika autorovih doživljaja od početka ratnih zbivanja 1992. godine do kraja odbrambeno oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. godine. Posebni segmenti su dopunski sadržaji poput historiografskih segmenata iz burne prošlosti koji jasnije i direktnije prikazuju stanje u istočno-bosanskoj čaršiji i serviraju je pred čitatelja koji dobija mnogo više od hroničarski priređene infomacije o ovom kraju. Dodaci poput historijskog presjeka žepskog kraja od davnina, preko autentičnih izjava svjedoka događaja čijim je svjedokom sam autor bio, čine njegov trud u ovom dvevniku isplativijim i još više cijenjenim kod čitatelja.

         Autor dnevnika “Smrt na Žepi” se nastojao distancirati i staviti u perspektivu izvan okvira radnje prikazane u segmentima koji govore o uzrocima i posljedicama opisanih događaja. Sve dok se ovi događaji ne počnu ticati samog autora koji punim plućima postaje sudionikom turbulentnih vremena, kada on manirom literarnog znalca iskazuje svoje umijeće pripovijedanja. Njegova literarna vještina se posebno naglašava u momentima kada zapisuje svoje misli, osjećanja i sjećanja i tako počne da vješto veze sliku zbilje i stvarnosti.

         Život piše romane, poznata je krilatica često upotrebljavana u skorijoj prošlosti na ovim prostorima. Ako se smogne snage, upotrijebi mašta i nađe vremena da se strpljivo bilježe crtice i sjećanja otrgnu od zaborava u bilježnicu, svaki proživljeni i u ratnom vremenu preživljeni dan postaje zasebna priča, svaka zgoda i pripovijest, događaj ili sjećanje roman je za sebe.

         Ratni haos, košmar unutrašnji i spoljašnji čovjekov, nadopunjeni haosom i košmarom sredine u kojoj preživljava, izrodili su u autoru zebnju, strah, samoću, pokušaj bijega od stvarnosti, pobuđivali želje, sjećanja pretočena u zapise svakodnevne neprocjenjivo su dokumentaciono faktografsko štivo za analizu, čitanje, proučavanje i upoznavanje sa opisanim vremenom. Autor je pupčanom vrpcom vezan za rodnu Žepu i ta njegova neraskidiva nit daje literarni i na momente lirski ugođaj tokom čitanja. Ipak, najveći dio sadržaja ratnog dnevnika “Smrt na Žepi” čitatelj prelistava u grču i grozničavo grabi za sljedećom stranicom da mu ne pobjegne misao dok hrli ka novom saznanju, novoj informaciji o ratnoj zbilji i sudbini stvarnih likova, ka novoj bilješci autorovoj. Zato je ratni dnevnik “Smrt na Žepi” najbolje hroničarsko dokumentaciono štivo sa ovih prostora koje će zaintrigirati brojne čitatelje, kako one koji su bili sudionicima ovih zbivanja, svakako mnoge Žepljake čiji se doživljaji i imena pominju u ovom štivu, a koji će se nedvosmisleno prepoznati i prisjetiti prošlosti. Ovo štivo ima i veliku faktografsku vrijednost jer brojni likovi iz tragičnih žepačkih događaja nisu danas među živima, a ovo će biti možda jedinstvena prilika za očuvanje sjećanja na njih i njihovu sudbinu. Naravno, ovo će štivo zaintrigirati i zainteresirati mnoge druge čitatelje koji će biti upoznati na najdirektniji način o ratnim zbivanjima u okovanoj Žepi.

 

Prof. Hazim Karić   

 

 

ŠABAN KULOVAC
ŽEPA 1992.-1995.

 

 

Knjigu mozete naruciti putem telefona:
061/678-488
033/436-074

ili putem e-mail adresa:
zepa.92.95@gmail.com
coolovac@gmail.com


 

ŽEPA 1992 - 1995
ISTINU NE SMIJEMO ZABORAVITI

I izdanje

KRATAK OPIS KNJIGE

Knjiga opisuje desavanja u Žepi i okolini od 1992 do 1995 godine. U knjizi se nalaze spiskovi preko 800 poginulih i ubijenih Zepljaka i onih koji su boravili u Zepi od 1992-1995 godine. Isto tako prikupljeno je preko 400 slika poginulih i ubijenih. U drugoj polovini knjige nalaze se potresna svjedocenja prezivjelih...

Recenzenti
Prof. Dr Jusuf Ziga
Prof. Nezim Halilovic Muderris


AUTOR: Kulovac Saban - Rodjen 1939. godine u Zepi. Cijeli radni vijek proveo u Zepi kao medicinski tehnicar, radeci u ambulanti koja je pripadala Domu zdravlja Rogatica. Rat ga zatekao na radnom mjestu i za vrijeme rata radio je u ratnoj bolnici u Zepi, koja je formirana 1992. godine. Povratnik u Zepu od 2000. godine.

SADRZAJ:

Uvod
o ZepaKratak pregled
o Bogata historija
o Zepaod A do Z
Hronika
o Pocetak rata
§ Buducin potok
§ Avdo Palic
o Humanitarna katastrofa
o Ratna bolnica
o Udruzenje Zepljaka
o Prvi konvoj
o Napad na Brezovu ravan
o Primirje
o Pad Zepe
Poginuli i nestali Zepljaci i zitelji drugih mjesta koji su boravili u Zepi u periodu od 1992.-1995. godine
o Spisak poginulih i nestalih lica sa podrucja opcine Visegrad koji su boravili u Zepi od 1992-1995 godine
o Poginuli padom helikoptera 08. 05. 1995 godine na Igrisniku
Materijalna steta
o Spaljeni objekti na podrucju MZ Podzeplje
o Spaljeni i unisteni objekti u Zepi i selima Zepe
o Spaljeni objekti na podrucju Luke i Kruseva dola
Svjedocenja
o Svjedocenje Vatres Zecira
o Svjedocenje Kulovac Jasmina
§ Cuvari u rogatickom zatvoru
o Svjedocenje Kulovac Mujage
o Svjedocenje Devedzije Suvada
o Svjedocenje Cocalic Hasiba
o Svjedocenje Bajic Amira
o Svjedocenje Camdzic Zihreta
o Svjedocenje Smajic Sabrije
o Svjedocenje Hodzica Alije
o Svjedocenje Halimanovic Merdana
Prilozi
o Hamid Divovic
o Udruzenje PokretMajke enklava Srebrenica i Zepa
§ Susica planina
o Pjesme
§ Pjesma o Zepi
§ Zepski teferic
§ Godina prokleta devedeset peta
§ Tuzni jasen

EJUB ŠTITKOVAC
ZLOVRH

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA U SARAJEVU
ETNOLOŠKO-FOLKLORISTIČKA ISTRAŽIVANJA U ŽEPI

 

 

 

 

IVO ANDRIĆ
MOST NA ŽEPI