ČETNIČKA ZVIJERSTVA I DIVLJAŠTVA

Jedan profesor historije, bivši partizanski borac, rekao je na satu historije NOB-a da povjest ovih krajeva nije upamtila ni zabilježila tako okrutna zvjerstva kakva su četnici počinili u Bosni. Ja sam već čvrsto ubijđen da je tačno rekao. Pa i Tito je rekao 1973.g. prigodbom proslave 30-togodišnjice bitke na Neretvi da su četnici bili najveći krvoloci.

Kolebao sam se da li da ikako pišem ovdje o četničkim zvejrstvima, iz razloga što ću ih time u očima neobavještenog čitaoca možda umanjiti. Ta su zvjerstva ma koliko ih positive neobuhvatna i neopisiva jer je naj veći dio njih kao i za ona na okrutnija nema uopće svjedoka. Mnoga od tih zvjerstava samo se po svom krvničkom tragu mogla naslutiti kako ćemo to dalje vidjeti.

Zato dragi čitaoče, kada ovo budeš čitao imadni u vidu da je to tek jedan mali isječak, tek jedna kap MacNeice krvi kojom je okrvavljena cjela istočna Bosna i Sandžak, da je to mali dio krvavog traga najokrutnijh zvjerova i kanibala na ovom komadu kulturne Evrope. Ovo su dakle samo nekoliko usput zapamćenih i zabilježenih detalja.

Kada su nekoliko preživljelih ljudi iz Godimilja u proljeće 1942.g. povratili svojim kućama na krvavo zgarište između ostalih jezivih prizora našli su: sve bunareve pune leševa pretežno od djece. Našli su mongo izgorjelih leševa u zgarištima što dokazuje da je i tu u Godimilju bilo spaljivanja živih žitelja.

Oko dvadesetak leševa je nađeno zakopano u đubrištima. Na nekima su još bili viđeni tragovi mučenja. Ibrišim Hodžić je iskopao iz đubreta leš svoje žene Hateme, sav iznakažen, što nije mogao preboliti. Presvisnuo je u roku od 24 sata. Suljo Hodžić je iz đubrišta iskopao leševe svoje majke Esme i stogodišnje bake Rumse te supruge Devle. Najveći broj leševa je iskopan iz đubrišta koje nismo mogli sve prepoznati veli Suljo.

Leš djevojke Žiga Hadžire izvađen iz bunara bio je sav izboden nožem. Koliko je rana od uboda bilo po tjelu ni jedan od nas nije mogao i nije imao srca da broji kaže Suljo.

Nađena je na zgarištu jedna ženska noga. Crveni nokti na nozi navodili su na zaključak da bi mogla biti noga 70-godišnje udovice Hankije Barimac, čijeg su muža srpski vojnici ubili 1914.

Zajedno sa članovima obitelji moga oca Zejnila ef. Hodžića ubijena je i moja tetka Mejra Užičanin, starica od oko 80 godina koja je bila pobjegla iz sela Dumnjića koje je bilo proglašeno među četnicima kao ustaško selo. I ta moja tetka je imala običaj kniti ruke i noge. Pošto je živila u Dumanjićima čije žitelje su četnici ubijali na svirep način to me navodi na pomisao da bi nadena ženska noga s oknivenim noktima mogla biti noga moje tetke…

Pričali su mi preživljeli žitelji sela Godimilja da su duvarovi prostorija u srpskim kućama u srpskom zaseoku Milotićima bili šareni od poprskane krvi jer su neke muslimane tu četnici dovodili i mučili, duvarovi su bili molovani krvlju kaže Rifet.

Rifetova sestra Rifa Hodžić je po nekoliko puta pričala i zaklinjala se da je polijevala na krvave ruke svom prvom komšiji Boriši Đeriću, koji je spirao krv sa sebe sa ostalim krvnicima koje Rifa nije poznavala. Na to je bila primorana!! To je bilo nakon pokolja u donjem Godimilju.

Zatim je nastalo ubijanje ostalih članova obitelji većinom žena i djece jer su odrasli muškarci ranije poubijani ukoliko nisu bili odsutni. Jedino je iz obitelji Huse Hodžića uspio pobjeci okretni i brzi dječak Azem Hodžić iako je bio ranjen bajonetom koji je prošao kroz tjelo njegova stričevića 4 godišnjeg Avdije.

U donjem Godimilju su četnici počinili velika zvjerstva. Mada je ostalo malo preživljelih svejedoka ipak se to na iznakaženim leševima moglo konstatirati.

Leš Murije Bogilović, djevojke, kćerke Sejfe Bogilovića nađen je sav iznakažen s odsje