IV STOLJEĆE

Autor: Ibrahim Hodžić

NEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEŽENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)

Savjest moju uznemiruju i pokreću samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona čuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nešto iz svojih sjećanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatičkog kraja od strane srpskih nacionalista i četnika. Pošto će to biti pretežno moja vlastita sjećanja, duboko urezana u moje pamćenje još od djetinjstva, kao crne uspomene, tu će biti najviše govora i podataka iz mog užeg zavičaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okoliša u boričkom kraju kraj Rogatice.

Besprimjerna (i nerazumljiva) mržnja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u "mirno", predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijeđanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogućnosti zaborava. Pa pošto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mržnju okrive Muslimani kao njeni prvi začetnici, to mi savjest neodoljivo nalaže da i ja zabilježim svoja pamćenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat ću i bilježiti samo ono čega se zaista sjećam, kao stvarnog i istinitog događaja.

O stradanjima Muslimana istočne Bosne mnogo se čulo i pričalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana riječ čuva uspomenu od zaborava.

Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio među muslimanskim muhadžirima tj. stradalnicima, koji su preživjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod četničkog noža i ognja.

Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene žene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim ušima slušao njihova grozovita pričanja. Prve pribilješke, koje sam o tome bio sabrao uništene su mi prilikom bombardiranja Alipašina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da počnem sa zapisivanjem bar zapamćenih podataka o stradanju Muslimana istočne Bosne, koje sam jos sačuvao u pamćenju i sjećanju,kao i onih koje budem u međuvremenu čuo. No, prije nisam imao vremena niti mogućnosti zbog preopterećenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad već osjećam, da mi mnogo toga izmiče iz pamćenja, riješih da otpočnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje išta, nego ništa, nek se bar nesto zabilježi; makar koja kap šehidske (mučeničke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savješću, koja me na to tjera već godinama.

Veličinu stradanja Muslimana istočne Bosne još nitko ni djelimično nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva točna i pregledna statistika. Najveći broj žrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bačena u jame i bunare, zakopane u đubrišta ili pod klozete, a najviše spaljene u zapaljenim zgradama, bit će zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i matične knjige mahom uništene.

Ja osjećam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato ću iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najviše i zapamtio. A o ostalom ću navesti samo one podatke koje sam čuo i provjerio kao tačnu i sigurnu istinu. Ovo će, ipak, biti samo nekoliko kapi šehidske krvi na krvavom tragu četnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duž istočne Bosne.

PRILOG

ČETRNAESTO STOLJEĆE

Gle, mokra su i naša koljena:

i njih dostiže potok krvi,

potok naše krvi!

O, zar mi nismo više voljena

djeca Pravog Dina!?

Gleda majka oči mrtvog sina

mrtve oči jedinoga sina.

Pejgambere, Tvoj lik u nama

kao iščupana ruka vene:

naša je vjera u kunama

i koda razbludne žene.

Sjedom ocu prjeti samrt skora:

obraz kćerke tišti kao mora

Iz potoka naše krvi

Mevlud šerbe sada toči,

a šećerke jesu crvi,

što ih legu mrtve oči.

Gladna djeca zalud:-Mati!-viču,

iz majke im nujne trave niču.

O, hoće li stvarnom pričom ovom,

Pejgambere, iskra Vjere sinut,

ili ćemo u vremenu novom

kao prošlost nepovratno minut?!

Suzna djeca zalud majke viču,

jer iz njiha nujne trave niču.

Sjedom ocu prjeti samrt skora:

obraz kćerke tišti kao mora.

Gleda majka oči mrtvog sina

Mrtve oči jedinoga sina!

Ismet Žunić

(El-Hidaje br. 7-8 1943.)

"KADA JE ŽUPA GORJELA...."

Prije nego što sam pošao u mekteb i osnovnu školu volio sam slušati pričanja starijih ljudi. Dosta puta sam čuo kako oni svoju starost mjere i utvrđuju po vremenu "kada je Župa gorjela", a to će reći, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od višegradskog kraja. Koliko sam puta čuo ovo pitanje: "Pamtiš li kada je Župa gorjela?" ili: "Koliko ti je bilo godina kada je Župa gorjela?" Dobro se sjećam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidžu: "Pa kada je to Župa gorjela i tko ju je popalio?", a on mi ispriča, da je to bilo davno i da je malo živih ljudi koji to pamte. A to su, reče mi, uradile srbijanske eškije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Župu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-"Ševak" od vatre se daleko, daleko vidio*/

To je prvo stradanje muslimanskog pućanstva istočne Bosne za koje sam čuo po usmenoj predaji i pričanju. I što su više izumirali stariji ljudi, sve se rjeđe spominje "figanj Župe", dok već nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teška stradanja Muslimana u Srbiji (iz Užica, Šapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pričale izbjeglice iz tih krajeva, što su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!

STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Stradanje Muslimana istočne Bosne u Prvom svjetskom ratu prešlo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogućnosti i podstreka jednom dijelu srpskog življa da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mržnju prema Muslimanima. Slušao sam pričanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo što se odnosi na najuži dio moga rodnog kraja.

Od svih sela godomiljskog i živaljevskog džemata najviše je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) žitelja u ljeto 1914. godine (No, žrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).

Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica živa spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najviše žrtava u ogniju spaljeno, većinom živih. Iz toga sela mi je bio stariji brat oženjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjećivao to selo, radi rodbine i prijatelja.

U ljeto 1937. godine pošto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u dužnoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agić, pošli smo na Starogorske stijene, odakle se pruža izvanredan pogled na dolinu Drine i višegradski kraj tzv. Župu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuća, i reče mi: "Ovdje je 1914. izgorjela puna kuća čeljadi".-"Jest, bogme" -potvrdi Mehmedbeg.-"Srbijanci zapalili kuću s čeljadima, a nikome nisu dali izaći, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nađena samo jedna ženska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!"

Produžili smo dalje u pravcu "Stijena", kako oni zovu stjenovite obale Drine. Idući kroz guste proplanke šume, oni na jednom mjestu naglo zastadoše, podigoše ruke i počeše učiti "Fatihu". Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Pošto proučismo "Fatihu", kazaše mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najviše se sumnja na prvog komšiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saučesnik i glavni vinovnik. Pošto krenusmo i ostavismo grobove za leđima, moj otac se obrati Mehmedbegu-"A ono Huseinagi haman bijaše sevep smrti?" -"Pa, haman i bijaše"- odgovori Mehmedbed.

-"A o čemu govorite?" -upitah ja znatiželjno.

A Mehmedbeg mi poče kazivati: "Rahmetli Huso Agić, čiji je brat tu ubijen, jedne večeri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I baš na tome mjestu gdje su šehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Čak mu je poznao i košulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kući sve mirno i lijepo ispričao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od čega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga".

Godine 1939. vraćao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Išli smo kroz gustu crnogoričnu šumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mračnu uvalu (vrtaču), obraslu gustom šumom, jedan od seljaka, Mujo Agić, pokaza mi na jednu još dublju uvalicu i reče:

-"Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kiše puščanih metaka"!

-Kakav bato?, upitah ja.

-"Pa ovaj bato, ja"! reče on, pokazujući na sebe,

-"Srbijanci nas tu doveli, šestoricu Starogoraca da nas, nakon mučenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bježeći, a i da im ne pravim metu za nišan, niti vreću za probadanje nožem. I s Božjom pomoći utečem zdrav i čitav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronašli da ih pokopaju".

Eto, dakle, selo Stara Gora još je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mučenik i imalo je tri stratišta.

U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuće) ubijen je 1914.g. čestiti seljak, Huso Isaković, iza kojeg je ostala žena i dvoje malodobne djece.

U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodžić, Salko Hodžić, te svi muški članovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braća Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarožac, gdje su i pokopani. Pošto su ubijeni, svi su bačeni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nađeni su u skvrčenom položaju, ispremetanih nogu i ruku međusobno, "kao zagrljeni", što je dokaz da su još živi zakopani. U blizini je nađen krvav ''drenov siljak'', a stvarno su leševi bili iznakaženi i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je već bio obnevidio.

Kažu da su počinitelji ovoga zločina prve komšije, Srbi, a to su: Blagoje Đukić, Radovan Đerić i Radača Đerić !. Blagoje Đukić je ubrzo iza rata umro i među prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljište darovao stari Mujaga

Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.

Bez sumnje je u ubojstvu braće Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Đerić, otac Radače Đerića, jer je isti, odmah po ubojstvu braće Barimaca, sa cijelom svojom kućnom obitelji preselio u njihovu kuću (Barimaca) !! Mara, žena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u bešiku (kolijevku), prisvojenu (opljačkanu) u kući Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni četnik i kao takav poginuo). Ćamil Hodžić (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pričao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeća se zbog čega) unišao u kuću Barimaca i "zavirio" u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Đerića kako sjedi na Mujaginu siltetu i puđi na Mujagin čibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-"Evo Mujage!" U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu šamarčinu da je posrnuo; na što mu je Mara opsovala mater i rekla: "Šta ćeđ sad ti ovjde?!". Mara je i inače bila počela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komšiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodžića da pohvataju barimske pse ovčare i da ih povežu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu čeljad.

Moj otac, Zejnil ef. Hodžić, imam i hatib džamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je još tada teško klevetan. Dva puta je suočavan sa smrću i oba puta "nije bilo edžela". Zanimljivo je ispričati drugi slučaj, kada je poslat jedan niži oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dođe pred džamiju. Moj otac je pošao onako bos, jer su već do tada sve muslimanske kuće i obitelji bile temeljito opljačkane, i tako došao pred džamiju. Pred džamijom ga je čekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: "Što si bos?!-Moj otac je, prilazeći mu i pružajući ruku na pozdrav, odgovorio: " Ima ona naša bosanska izreka-

''Tako , pašo, u zemanu došlo!" -"Tako i jest"-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!" -"Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevači, kako i stara poslovica kaže:

'' Teško zemlji kuda vojska prođe!"-odgovorio je moj otac-"A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir

-"Na čijoj je strani pravda, valjda će mu i Bog pomoći, da pobijedi.'' A na čijoj strani bude Božija volja i ja ću ga s voljom služiti i bit ću dužan da mu budem pokoran:-odgovorio je moj otac na što ga je oficir potapšao po plećima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obećao da će ga kod komande "što ljepše prikazati i opravdati" i ako mu tko bude činio kakvu presiju, da slobodno dođe u komandu.

Ni ženski svijet naravno nije bio pošteđen od nasrtaja pojedinih zločinaca. Između takvih slučajeva najviše mi se urezao u pamćenje jedan potresan slučaj koji je više puta prepričavan. To je slučaj s ondašnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Žiga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s očajničkim plačem i "piskom koja je parao i uši i srce", išla pred patrolom. Više puta sam slušao svoga ogluhlog amidžu Bećira, kako kaže, da žali što još tada nije bio gluh da ne čuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slučaj, pa je umrla ubrzo iza toga.

To su uglavnom teži zločini, izvršeni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po čuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljačke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.

Svako selo istočne Bosne doživjelo je sličnu sudbinu. Spomenut ću samo one slučajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.

U selu Čavčićima u Žepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.

Ćamilu Zulfiću iz sela Babjaka su zločinci odrezali usne, "pa čovjek nije nikada više mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao što su na primjer slova "p", "m", "b", i sl. On je te glasove izgovarao kao "F". Koliko sam ga puta i ja čuo kako kaže, umjesto-"Bajram mubarećola", on bi, jadnik, rekao: "Fajraf fufarećola". Umjesto "paprika" izgovara bi "fafrika" i sl.

Po selima Prodole, Šetica, Osova i džemata Sokolovića, najviše zla (pljačke i ubjstava) počinili su Milan Bakmaz iz Kalimanića i Aleska Motika iz Šetića.

Negdje oko godine 1933-34. vraćao sam se sa svojim ocem iz Kalimanića, gdje smo bili na "mevludu". Idući od sela Točionika ka selu Rađevićima ugledah kraj samog puta jedan ograđen grob. Na moj upit:"kakav je ovo grob?" -otac mi reče, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen još 1914. godine.

Od zločinačkih paljevina, izvršenih 1914. godine čuo sam i zapamtio slijedeće:

1) Već smo spomenuli spaljivanje kuće zajedno s čeljadima (ukućanima) u Staroj Gori,

2) Džamija u selu Sokolovićima kraj Rogatice,

3) Sudžaudinova džamija u gradu Rogatici i

4) Da uzgred spomenemo i Čengića kule i Čardake u Ratajima kod Foče. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slučajeve koje sam po usmenom pričanju i čuvenju zapamtio.

Za paljevinu džamije u Sokolovićima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planinčića iz istog sela (Sokolovića), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planinčić je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik općine Sokolovići; isticao se netrpeljivošću, mržnjom prema Muslimanima, što je često i otvoreno izražavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak čuvenog velikosrpskog šoviniste Dobrosava Jevđevića.

Sudžaudinovu džamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slučaj i način kako sam to doznao:

Kada su rogatičani odlučili obnoviti spaljenu Sudžaudinovu džamiju, naravno da su tada malo više oživjele i priče o toj džamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u našoj kući kao da i sada slušam naj sarijeg amidžu Mustafu ef. Hodžića kako reče: Pa džamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganović ga je čuo svojim ušima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sraćku u Rogatici.

Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilović zvani Aganović iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komšija na sijelu. Sjelo ko sjelo priča se o svemu i svačemu. Poče se govoriti o džamijama dok meni naupade pričanje moga amidže koje je čuo od našeg komšije Muje o slučaju Sudžaudinove džamije u Rogatici.

Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudžaudinovu džamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidža mi kaže da si ga svojim ušima čuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sraćku u Rogatici!? Nije rekao sraćku već "govnaru"reče mi odma Mujo Bogilović zvani Aganović pa nastavi.

Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana držao sam stražu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Dužnost na straži bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristaša svrgnute dinastije Petrovića. Rečeno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko približi bliže od određene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeći na straži čuo neki razgovor od više ljudi. Pođem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na priličnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, časte se pićem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka riječ mogla razumjeti. Čini mi se da su razgovor skrenuli na vojne doživljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer pošto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro čuti da pričaju o svome vojevanju i ratnim doživljajima. Iz njihovog međusobnog nazdravljanja čuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg između njih, dakle-Vase, koji je najviše i pričao. Njegovo pričanje i mene zainteresira, te se primakoh bliže, do najdalje dozvoljene mi granice na stražarskom mjestu. Čujem kako Vase priča kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bosnu ljeta 1914. godine. I sada osjećam kako sam protrnuo kada ovako reče:

''Ja sam prošao kroz Foču, Goražde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaže dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pušku, a ni sam ne znam zašto sam onda uzviknuo: "E jesi li je baš ti zapalio, majku ti tvoju....?! -"Ali srećom-kaže dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na čovjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skočili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg".

Eto takav je bio dolazak "vojske u opancima", za koju pisac knjige "Na Drini ćuprija" kaže da je donosila pravdu i ličnu slobodu svima i svakome, na veliko čuđenje i "glupog Alihodže", koji ne može ništa da shvati.

Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istočnoj Bosni,temeljito je opljačkano muslimansko žiteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeća i obuća, sve je to opljačkano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i više džamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istočnoj Bosni 427 muslimanskih žitelja, što navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: "Jugoslovenska muslimanska organizacija".