Napisao: HAZIM BILIĆ=

U Žepi nisam nikada bio. Rado sam se družio = sa &#= 381;epljacima i rado sam slušao kada se= bilo gdje govorilo o Žepi. Nešto me tamo privlačilo.

Jedan događaj u Tuzl= i je bio presudan da odlučim, da iskoristim prvu priliku i posjetim Že= pu. Naime, bio sam u jednom društvu kada je jedan stariji čovjek pono= sno rekao:

„Bio sam u Žepi. Kljanjao sam džumu u žepsk= oj džamiji.“<= o:p>

Svi su ga pažljivo slušali. Pričao je sa ushićenjem. Posjeta Žepi mi je izgledala kao neka bošnjačka obaveza, kao posjeta dovištima u Pruscu i Djevojačkoj Pećini.

Kada mi je Nezim Halilovi= ć ponudio da idem na iftar u Žepu to sam sa oduševljenjem prihvatio= .

Dok smo putovali iz Saraj= eva, često se komentarisalo o jadnim i beživotnim bošnjačkim selima pored kojih smo prolazili. Vozio sam, pa nisam mogao mnogo razgledat= i. Ipak sam uspio toliko vidjeti da se kod mene stvaralo teško i sumorno raspoloženje. Svuda sivilo života, svuda jad.

Rogatica nije bila ni nal= ik na onu Rogaticu koju ja znam od ranije.

Kroz to rogatičko beznađe stigli smo do prekrasne džamije. Njena ljepota je bila&nb= sp; nestvarna u odnosu na bezlično okruženje.

Poslije depresivnog krajo= lika kroz koji sam prošao, unutrašnjost rogatičke džamije mi= je nudila beskrajno nadahnuće ljepotom, vratila me u život koji ima = svoj smisao, koji pruža sigurnost, koji …

Klanjali smo ikindiju-namaz, a onda smo nastavili put prema= Žepi. S= vi smo šu= tjeli. Prolazili smo kroz bošnjačka sela čije su spaljene kuće zarastale u korov <= span class=3DSpellE>i šikaru. Jadno = su izgledale oronule šljive, stare polusuh= e, a mlade podivljale.=
Rekli su mi da se približavamo Borikama. Oček= ivao sam ljepotu u koju su nekada dolazili sportisti = na pr= ipreme, pa i Brega je tu dolazio da priprema svoje pjesme. Razočarenje je bilo totalno. Svuda pustoš, nigdje nikog živog. = Života je ovdje nestalo.

I dok su me obuzimale crne <= span class=3DSpellE>misli, neko me je opomenuo da pogledam lijesku. Pogledao sam i nisam mogao povjerovati <= span class=3DSpellE>da je to lijeska.

Prišao sam bliže. Gledao= sam u ogromnu krošnju. Gledao sam okolna brd= a. Gledao sam pusta polja. Stao mi je dah. Osjećao sam se kao da sam potp= uno sam. Ja i lijeska. Čekao sam. Lijeska kao da me razumjela, učinil= o mi se da mi je rekla:

„Šta se čudi&= #353;? Ja sam. Ja sam lijeska. Očekivao si da vidiš ogromni grandiozni b= or ili jeliku. Ovdje, prijatelju moj, mali postaju veliki. Onih veličina = koje si ti očekivao nema, nestale su. Tvoj nekadašnji prijatelj Bane (Banović Vladimir) odrastao je u onom tamo selu. Istakao se u ovom rat= u. Uništavao je uspješno sve što su ljudi vjekovima stvarali. N= ema ovdje više iluzija i zanosnog jahanja konja. Reci svom prijatelju Must= afi da ne dolazi ovdje, nema ovdje više mjesta za medene mjesece. Vidi#= 3; ono tamo…”

Iz misli su me otrgli nečiji glasovi. Pozivali su me da idemo, da ćemo zakasniti...

Dok sam vozio kroz polja na Borici, objašnjavali su mi i pokazivali nešto, nešto što= sam ja već odnekud znao, čini mi se da mi je lijeska sve objasnila, ništa me više nije moglo začuditi.=

Tako opsjedn= uti crnim mislima, teškim razgovorima <= span class=3DSpellE>i tegobnim osjećajima stigli smo na Br= ezovu Ravan. Rekoše da stanem, da se odatle vidi Žepa.
Žepu sam zamišljao kao mali gradić ukliješte= n između velikih= brda, skrivenu od svih pogleda, sa nekoliko porušenih zgrada.

Kada sam izašao iz auta i pogledao, bio sam <= span class=3DSpellE>zapanjem. Nezim kao da je čekao da mi pomogne:
„Ono je Stop, ono je Vrleo, a iznad su Čavčići…&= #8221; Pratio sam Nezimovu priču.

Učinilo mi se da gledam mahramu koju su cure vezle pred udaju. Na toj mahrami su željele izves= ti neke svoje zamišljene detalje svilenim koncima, kojima bi istakle svoju ljubav, svoju radost, svoje umijeće.

Kao što ni djevoja&#= 269;ki vez nisam odmah mogao razumjeti, tako mi ni Žepa, na prvi pogled, nije bila jasna.

Međutim, gledaju= 3;i pojedine detalje, spajajući ih u jednu cjelinu, počelo me obuzima= ti ushićenje, radost, želja da saznam više, da zavirim i provje= rim svaki kutak. Što sam više gledao bajkovite kuće zaklonjene baščama, što sam više zagledao brda koja su nadzirala s= vaki ćošak, što sam više pratio puteve i sokake, sve viš= ;e me nešto privlačilo, sve više sam osjećao da mi je ba&#= 353; to nedostajalo u duši, u mojoj spoznaji životne ljepote.

Silazeći u Žepu krivudavim putem, osjećao sam nekakav poseban miris, koji je donosio povjetarac. Bio je to miris sušenih krušaka i šljiva, miris zrelog voća, miris mlade pokošene otave. Ubrzo su se počeli javljati umilni zvuci romorenja vode.

A onda smo doživjeli= pravo iznenađenje. Stigli smo, kako rekoše, do Šakirinog Mlina.

Koliko je samo ljepote i kontrasta na malom prostoru! Ne znam šta bih prije gledao. Da li brda = koja nas okružuju, ili izdašno vrelo hladne i bistre vode, ili kameni mostić i kaldrmu sa podzidom, ili možda srušenu vodenicu. Vo= da me, ipak, najviše oduševila.

Dugo sam se okretao prema izvoru. Teško mi je bilo odvojiti se. U takvom ushićenju stigao sam u centar Žepe. A, onda!

Nevjerovatna simfonija Bož= jeg dara i ljudskog umijeća. Grandiozan izvor, savršeno uređen<= /span>, besprijekorno ukrašen. Sve je sraslo u jednu cjelinu, kojoj se <= span class=3DSpellE>ništa ne bi smjelo oduzeti, niti dodati. Rekao bih savršenstvo.=

Kada sam tako nesređ= enih i uzavrelih osjećanja stao ispred spomenika poginulih Žepljaka u skorašnjem ratu, zastidio sam se sam sebe. Posebno mi je bilo neugodno kada sam vidio jednog čovjeka koji je dostojanstveno stajao pored spomenika. Kao da je pratio moje nesređene misli. Kao da je osjetio mo= je uzbuđenje. Počeo sam čitati tekst na bijeloj kamenoj plo= 9;i. Brzo sam se otrijeznio i vratio u nemilosrdnu stvarnost.<= /p>

Nisam više imao snag= e da bilo šta nekoga pitam. Obuzele su me misli o Božjem darivanju, o ljudskim sudbinama. Moju ushićenost su stišavala nestvarno lijepa brda koja su me okruživala, koja su me opominjala. Sve to me u mislima nekuda vuklo.

Odjednom mi je sve bilo n= ekako blisko i poznato kada sam ugledao Most. Pa to je isto kao Sarajevo. Isti most na ulazu, isti izvori vode, ali nezagađeni. = Ista sudbina, samo ovdje nešto surovija.

Dok vjekovima ljudi dograđuju i uljepšavaju Božji dar u kotlini, neljudi sa brda= to nemilosrdno uništavaju i rugaju se i Bogu i ljudima. Dok ljudi u kotli= ni šalju Bogu poruke svojim stvaralaštvom da su razumjeli njegove up= ute, neljudi sa brda se tome rugaju.

Opet košmar u mislim= a u osjećanjima. Pa gdje je onda rješenje. I dok gledam svoje prijate= lje kako uživaju na Mostu, dođe mi vrlo jednostavna misao i rješenje.

Ako su Sarajevo i Žepa slični po mnogo čemu, onda moraju biti mnogo čvršće vezani. Moraju<= /span> biti jedno<= /span>.

Moraju i sva ostala Sarajeva i sve ostale Žepe to shvatiti. Moraju= se sva Sarajeva i sve Žepe stopiti u jednu cjelinu. Moraju ljudi biti jači u svakom pogledu od ne= ljudi. To darovatelj ove <= span class=3DSpellE>ljepote traži od na= s. Da dar čuvamo, da ga poštujemo.

Gledam sa visokog mosta k= ako bistra i hladna voda žepskih izvora odlazi u ambis u kanjon. Čini= mi se da ona ista voda, kojoj sam se neizmjerno radovao na izvorima, odlazi nezadovoljna, uvrijeđena, kao da se želi sakriti od ljudi. Kao da želi sačuvati svoju ljepotu za nekog drugog, za nekog ko će = joj se više radovati, ko će je više cijeniti i voljeti.

A, moćna je ova voda. = A, vrijedna = je ova voda.

Sa mnom je i Sejo Spahić, koji <= span class=3DSpellE>sigurno u mislima već ima konstruisanu turbinu koju spušta u korito Rijeke i zadovoljno trlja ruke zbog dobijenih kilovata električne = struje. Tu je i= Mustafa Rešić koji je sigurno u mislima odabrao lokaciju za fabriku vode. Već je upakovana i spremna da ide druge ljude osvježiti, život= im uljepšati.= Još je samo problem, kakvo joj ime dati.

Ja i dalje nijemo gledam nestvarnu ljepotu vode.

Čini mi se da mogu b= iti tako lijepe samo suze žepskih majki, sestara, supruga, kćeri̷= 0; Po onome što sam vidio, moglo bi se reći da su Žepljaci toga svjesni. Ne izlazi mi iz misli slika lijepo uređenog izvora kod džamije. U ušima mi je još uvijek prijatan šum vode kod Šakirinog Mlina. A i misli su mi tamo. Mostove su ljudi napravili davn= o, reklo bi se da su vječni. Šakirin mlin je srušen. Bio je to spomenik jednog vremena. Siguran sam da će i ova generacija Žeplj= aka tu ostaviti svoj trag, svoju poruku za buduće generacije.

Ostavljali su uvijek Žepljaci svoja djela u amanet generacijama koje dolaze. Da ih podsjećaju na njihove obaveze, snagu, umješnost, dostojanstvoR= 30;

Gordo stoji ova kula i pr= kosi svim nedaćama, svim neprijateljima. Pa nije ni čudo što je o= va generacija Žepljaka herojski branila svoje. Bili su Žepljaci dobar primjer mnogima kako se bori i brani ognjište, čast, ponos. Stekl= i su poštovanje cijelog svijeta.

Žepljaci su nas prim= ali vrlo srdačno. Razgovori su bili do kraja iskreni i neposredni.

Na jednom imanju nam domaćin reče:
„Bilo je ovo lijepo imanje sa velikom kućom. A biće i još ljepše. To je moja želja.“
I vjerujem mu. A ko ne bi želio urediti imanje pored puta sa električnom strujom i telefenom, a kroz imanje teče potok bistre i hladne vode. Sve što je pričao je intresantno i poučno:
„Život naš= ;eg naroda, od Rijeka do Slapa, je otprilike isti. Svako je imao kuću, porodicu, imanje na kome je držao najmanje kravu. Imao je svako osnovne poljoprivredne proizvode. I to zdrave. Svako je bio negdje zaposlen. Nije b= ilo onih previše bogatih, niti teške sirotinje. Svi smo se međus= obno poznavali. Niko u jadima nije bio sam. Uvijek je imao oko sebe iskrene prij= atelje. Nečije veselje je bilo veselje svih nas.“

Na rastanku sam bio sigur= an da mi je to prijatelj, da su mi i ostali ljudi bliski, dragi. Oni, uostalom, i ne mogu i ne znaju biti drugačiji.

U Žepi je bilo dosta= auta. Putevi kroz žepska sela su asfaltirani poslije rata. Više puta u razgovoru su govorili da je puteve napravio Žućo. Raspitivao sam se,= ko je= to, hoću li ga vidjeti, upoznati. Moji sagovornici kao da me nisu čuli kad sam ih pitao. Jedan mi reče<= span class=3DGramE>:
“Šta = 63;e ti Žućo? = Eto njegovog puta, on dovoljno govori o njemu.”
Bijaše mi tek tada= jasno. Pa o čovjeku govore njegova djela. Ovdje se ljudi gl= edaju kroz ono što čine, kroz njihova djela.

Dočekao sam i iftar. Moram priznati da mi je to najinteresantniji, ako ne i najljepši iftar u životu= . = Pogled na džamiju, koju = su zaklanjale grane neke voćke i na brda sa kojih je pirkao noćnik i nosio miris rane jeseni, je zadivljujući prizor. Svuda se osjećao pon= os, zadovoljstvo, sreća…

Džamija je bila puna. Sve nasmijana i= zadovoljna lica.

Kada se postavljala sofra= , svi su se trudili da gostima bude prijatno. Posebno se isticao Nezim. Kada je s= ofra postavljena upitao je:
„Je li sve uredu? Treba li još nešto?“
Ja sam samo pogledao u njega, nisam ništa rekao. Na trenutak se izgubi= o, a onda se pojavio sa bokalom hladne vode sa izvora i stavio je preda me. Pro&= #269;itao je moje misli. Zbilja je bilo šteta piti raznorazne bjelosvjetske nazo= vimo sokove, pored ovakve vode.

Sada ću i ja moć= ;i sa ponosom reći: “= ;Bio sam u Žepi na iftaru“.