Bismilahir-rahmanir-rahim!

I

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku!

(Iz Kur'ana)

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren ?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se medju sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudjeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cudjenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem? Visom poukom? Cistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljedjenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe, medju crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporedjujem socne sume iznad oceve kuce, polja i vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmedju tog stjesnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste siromaha, "jer su oni slomljena srca". Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena. Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su nasu samotnost tvrdjom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da udje svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije, ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.

Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukrocena melje zito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne mogu da izadju ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.

II

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo,

ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice.

(iz Kur'ana)

Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te djurdjevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao zatvoren u tvrdjavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci Djurdjeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, išao korakom koji ne otkriva uzbudjenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi, budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, medju ljude.

Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, naš dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da podjem, nadajuci se necemu.

Išao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono što me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluškivao tišinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigušenog zivljenja, uz samrtnika što još diše negdje ovdje, u necujnosti koraka što umiru u prostirci, i tihih razgovora što se vode šapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što cu mu reci na posljednjem vidjenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeca strah pred onim što ga ceka, pred nepoznatim što vec kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tješeci:

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve što cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivši celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak što traje samo cas, ili dan, zašto se borimo da ga produzimo još dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam:

Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam:

Smrt je propadanje tvari a ne duše.

Govorio sam:

Smrt je promjena stanja. Duša pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: šteta, šteta.Kada se mlijeko pokvari, veca je šteta.

Kad vidiš da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje. Grob ti se cini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno covjekovo?

Govorio sam:

Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta. A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu što me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicušno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta.

Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono što ocekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. l ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesnickog mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni kadjenjem.

Kad sam pogledao, potrazivši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na seciji lijepu zenu, što je podsjecala na zivot više nego što moze biti dobro.

Cudno je mozda što to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za vidjenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim mislima, a našao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamišljaju zivot i vjeruju rijecima.

Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zraci i kad se skriva, zašticena je njihovom neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zašticeni nicim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku, gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu silu Iblisovu.

Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni, umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.

Iblisova kci, mislio je u meni seljak, proklinjao dervis, zacudjeni obojica. Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, izmedju nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - rekla je, zasticena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.

-Molio me da dodjem mjesto njega. Bolestan je.

- -         Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.

- Jesam.

Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio, nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.

Cekao sam.

Svijece su gorjele izmedju nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam znao sta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmedju razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo, mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva andjela sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno oslobodjenje, bez zrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.