Bismilahir-rahmanir-rahim!

I

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku!

(Iz Kur'ana)

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren ?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se medju sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudjeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cudjenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem? Visom poukom? Cistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljedjenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe, medju crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporedjujem socne sume iznad oceve kuce, polja i vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmedju tog stjesnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste siromaha, "jer su oni slomljena srca". Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena. Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su nasu samotnost tvrdjom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da udje svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije, ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.

Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukrocena melje zito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne mogu da izadju ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.

II

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo,

ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice.

(iz Kur'ana)

Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te djurdjevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao zatvoren u tvrdjavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci Djurdjeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, išao korakom koji ne otkriva uzbudjenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi, budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, medju ljude.

Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, naš dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da podjem, nadajuci se necemu.

Išao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono što me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluškivao tišinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigušenog zivljenja, uz samrtnika što još diše negdje ovdje, u necujnosti koraka što umiru u prostirci, i tihih razgovora što se vode šapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što cu mu reci na posljednjem vidjenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeca strah pred onim što ga ceka, pred nepoznatim što vec kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tješeci:

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve što cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivši celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak što traje samo cas, ili dan, zašto se borimo da ga produzimo još dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam:

Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam:

Smrt je propadanje tvari a ne duše.

Govorio sam:

Smrt je promjena stanja. Duša pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: šteta, šteta.Kada se mlijeko pokvari, veca je šteta.

Kad vidiš da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje. Grob ti se cini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno covjekovo?

Govorio sam:

Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta. A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu što me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicušno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta.

Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono što ocekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. l ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesnickog mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni kadjenjem.

Kad sam pogledao, potrazivši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na seciji lijepu zenu, što je podsjecala na zivot više nego što moze biti dobro.

Cudno je mozda što to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za vidjenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim mislima, a našao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamišljaju zivot i vjeruju rijecima.

Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zraci i kad se skriva, zašticena je njihovom neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zašticeni nicim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku, gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu silu Iblisovu.

Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni, umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.

Iblisova kci, mislio je u meni seljak, proklinjao dervis, zacudjeni obojica. Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, izmedju nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - rekla je, zasticena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.

-Molio me da dodjem mjesto njega. Bolestan je.

- -         Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.

- Jesam.

Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio, nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.

Cekao sam.

Svijece su gorjele izmedju nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam znao sta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmedju razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo, mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva andjela sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno oslobodjenje, bez zrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

- -         Nije mi lako da ovo kazem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si dervis. Vidio si i cuo sigurno svasta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznajes moga brata Hasana?

- -         Poznajem.

- O njemu bih htjela da govorim.

Rekla je tako, pocinjuci, sve sto je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo, ukljucivsi u to sve porodice, da ne zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo vece, sramota je manja, jer je opsta, i moze se o njoj bez zazora govoriti.

Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog surgave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne smeta njena suga, a za njih je to tuga i nesreca, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajuci se pomoci, koju obecavamo ali rijetko ispunjavamo, a najcesce da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto su mogli, cak su i bozje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjivo.

Napamet sam znao tu pricu, odavno nam je vec pricaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo cim sam je cuo, i slusao sam je s laznom paznjom, prikrivajuci to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno, nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi. Nista me nece iznenaditi, ona ce reci ono sto je red da kaze, pozalice se na brata i zamolice me da razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim. Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno ispovijedanje, i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci, uzdajuci se u boziju pomoc. I sve ce ostati na istome, ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesan. Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se svidja, srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni. I niko nece imati stete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat.

Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjecanjem drustvene obaveze, namijenjenim za tudje usi. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophodjenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokuzene, ogradjivanje od krivca, njegovo iskljucivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao sto je Hasan, bivalo je sve vise, izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka narocita sramota, vec pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja tesko mogla da upravlja.

Neudubljen, neuvucen u njenu pricu, kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak, nimalo ganut njenim zaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da odrzi mjeru, ne zeleci da pretjera. Dovoljno je da kaze. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce nije trazilo.

Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom, poceo sam s paznjom da je posmatram. To sam cinio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci, i tako smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduse od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stisavanom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu naglost i teske sjenke u njoj. Ali to je bio letimican pogled, uznemiren, nesiguran, u ocekivanju onog sto ce ona reci, i vise je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opcinjenost, kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slusanja, povukla me da je vidim ocima a ne strepnjom.

Nije to bila obicna radoznalost, da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja, toliko izvan naseg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je cak i ne osjecamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven, ne remeteci nista u odnosu, ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmocan u sebi zato sto znam sta misli, i sto je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i nista ne zna o meni. To je prednost koju bi covjek uvijek mogao da zeli, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv. A ne cinim nista ruzno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je odredjena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju. Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, sIicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa, a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa nad okruglim mermernim koljenom.

Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod, da ovlas dodirne mindjusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijedjena tom malom nepaznjom.

Pratio sam ih, iznenadjen izrazitoscu njihova osamo staljenog zivota, kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba, zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode.

Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne mogu da ih vratim.

Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu.

Ova sto me pokrenula, vratila me sebi.

- Slusas li?

- Slusam.

Je li primijetila da sam se izgubio?

- Slusam, nastavi.

Slusao sam zaista, to je sigurnije. Slusao i cuo, iznenadjen sto ona ne prica sasvim obicnu pricu, nije doduse ni neobicna ali nije dosadna, i vrijedilo je slusati, vrijedilo vise nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

Ispricala je, a to sam znao, cudnu sudbinu svoga brata, sto je svrsio skole u Carigradu i dospio do polozaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je mozda precijenila, drugo potcijenila, jer polozaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nesto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaze pravi razlog, cak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u zivotu onog divnog mladica, rekla je. I svi se zaprepasteno pitaju, kud je otislo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je sluzbu, ne upitavsi nikoga, dosao ovamo, ozenio se kako mu ne odgovara, poceo da se druzi s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom, kod cengija (glas joj se utisao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridzija (u glasu joj gadjenje, gotovo uzas), dogoni stoku iz Vlaske, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tudji sluga. Istetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao sto je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne moze odvratiti. I otac vise nece da zna za njega, ne dopusta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oci isplakala pred ocem, ali nista nije pomoglo. Tada je rekla ono sto je probudilo moju paznju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu.

Otac je odlucio da ga iskljuci iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grdje nego sto jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne oceva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija nista ne zna, nece da se mijesa izmedju oca i sina, i ona cini sve na svoju ruku, da umanji nesrecu, a mi joj mozemo mnogo pomoci, ja i hafiz Muhamed jer, cula je, Hasan dolazi u nasu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.

Bio sam joj zahvalan sto se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je doduse da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustrucava, ali svejedno, vaznije su stvari bile u pitanju.

Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao vise razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni- efendija zna za sve ovo, da je mozda i smislio rijeci koje je njegova zena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lisiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoc. Pa dobro, mislio sam, gledajuci je s paznjom koju sam joj u pocetku ostao duzan, i nastojeci da mi izraz lica ne bude suvise veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog brace. Ti svoga hoces da upropastis, ja svoga da spasem. Zelimo to vise od svega, oboje, samo sto je moje posteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tice me se. Nista ne znam o vama, a cini mi se da jasno vidim koliko mozes da budes nadmocna nad svojim beskrvnim kadijom, koji postuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noc, i jedan tvoj odlucniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulazemo, a toliko mnogo dobijamo.

Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo vise razloga da se krijemo. Dacu ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog ucinio i mnogo vise. Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih. Rekao sam, pristajuci na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (sto je bila istina), i moj (sto nije bila istina), i da cemo s njim govoriti da ucini sto ona trazi, jer sam dirnut njenom sestrinskom zaloscu i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni osteceni, svi smo osteceni, i moramo pomoci da ne padne ljaga na ono sto je medju nama najbolje, da sprijecimo zlurade podsmijehe kad se uglednima desavaju nesrece. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kci nece). I mislim da je dobra ne samo njena namjera vec i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Tesko je razbastiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.

- Krupni razlozi postoje.

- Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije neposteno zanimanje. Trosi, ali ono sto zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivsoj zeni, a nije prodao. Tesko da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.

Osjecao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono sto smo bili u pocetku, ona gospodska zena lijepih ociju, a ja skromni dervis, vjecni seljak, vec dvoje jednakih sto govore o poslovima. Tu sam jaci od nje. Ali dok sam se saglasavao s onim sto je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono sto nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva poceo je da se grci, pogled joj se zaostrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko.

- Otac ce ga razbastiniti, sigurno - rekla je prijeteci.

Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do cega mi je stalo.

- -         Moze ga razbastiniti - rekao sam mirno. - Ali otac je star i vec dugo boluje. Hasan moze podici tuzbu za obaranje testamenta, i dokazivace da je otac bio slab, nemocan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

- -         Ko bi mogao da ga nagovori?

- Govorim o tuzbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu sto se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni- efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

Gledala me cuteci. Skinula je jasmak davno, jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju ruznu pricu. Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena svijeca, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teskoce, mada je sigurno znala za neke.

Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag sale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, mogucu nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako. cinilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, jes teza sto nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sacekavsi da je preplavi, sprijecio sam da izbije. Pristao sam na sve sto je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

- Treba ga nagovoriti, da sve prodje bez tuzbe.

Mislio sam da ce ustrajati u svome prkosu, osporavace mogucnost ma kakvog parnicenja i mijenjanja oceve volje, a onda ce otpoceti drugi razgovor, koji joj nudim.

Odustala je, medjutim, od otpora odmah. Zurilo joj se.

Upitala je, otkrivajuci svoju neuvjerenost:

- Da li ce pristati?

- Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je tesko na prkos.
- Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.

To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da ce sve biti lakse.

I ja sam tako mislio.

- Pokusacu - rekao sam.

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje odusevljenje je zaista klonulo.

- -         Ne vjerujes da ce pristati?

- Ne znam.

Da sam izdrzao samo jos trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih obzira u meni, sve bi se svrsilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih mozda spasao brata.

Nisam lako odustao od svoje zelje, kao sto bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu nasao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i cesto je to bio isti razlog, i dok je ona cekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja.

Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu. Predacu joj njenog lakovjernog rata, nasjesce na savjete prijatelja. Naplaticu za trud i izdaju, ne suvise veliku, jer bi i bez mene ucinili sto hoce, a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse. Zasto da se stidim, zasto da predbacujem sebi?
Brata spasavam!

Samo, trebalo je da vicem jace, i uvjerljivije, da nadvicem drugi glas koji me opominjao. Ne znam sta je brat ucinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ista tesko, suvise je posten i mlad za vece zlo. Mozda ce ga i pustiti uskoro. Ali ako i nece, cak da sam i siguran da nece, mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruznu rijec nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih.

U pitanju je nesto drugo, nepravda, prljav postupak, nepostenje, nasilno duzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, povrsan je, lakomislen, cudan, ali i da je gori nego sto jest, kako cu se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki?

Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me neprestano podsjecati na moj ruzni cin, koji vise necu moci popraviti. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.

Tako sam mislio, zaista. Mozda ce nekome izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam izmedju te dvije nejednake stvari, da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeci se grijeha mozda i vise nego smrti, onda to i nije tako cudno.

Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

Ali nisam mogao, nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.

Pozurivala me, razbijajuci moje kolebanje: - Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne dize buka oko nase porodice.

Cime bi vratila uslugu, veliki Boze!

Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izadji.

- -         Javicu ti - rekao sam, utiruci put za ponovno videnje.

- -         Kada?

- -         Cim Hasan dodje.

- -         Vraca se za dan, dva.

- Onda za dan, dva.

Ustali smo u istom casu.

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

Nesto se ruzno desilo medju nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist.

III

"Moj Boze, oni ne vjeruju!"

(iz Kur'ana)

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izasao.

Samo je sad bio slozeniji nego maloprije, obogatio se, otezao, postao neodredjeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tisinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ruznu napetost, skrivene i smijeskom uljepsavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nesto promasio, da sam u necemu pogrijesio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Tesko sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Mozda zato sto nisam pomenuo brata, sto nisam nastojao da o njemu govorimo.

Ali to sam ucinio namjerno, da nista ne pokvarim. Ili sto sam prisustvovao ruznom razgovoru i cuo ruzne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zastitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge vaznije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previse. cemu god sam se priblizio, nasao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedju kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj djurdjevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni, teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se culi vreli glasovi djevojaka sto su spremale miloduh i crvena jaja u bakrace pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujuci carolijama cvijeca u noci.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. ciju vjeru vjerujete? Kojim se sejtanima predajete?

Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, ludje od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine.

Idite kuci, kazem mladicima sto nailaze, obijesni. Sutra je Djurdjev, kaurski svetac, nije nas. Ne cinite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noc ne moze oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noci. cuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset cetiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na zenu i ljubavi sto mirise na miloduh zenskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noci, stedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova zelje. Vuce se staro tudje vrijeme za nama, jace od nas, javljajuci se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedece pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve sto je izmedju tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti vec u vjekovnom trajanju tudjeg zla, jaceg od prave vjere. Sta smo ucinili, sta smo postigli, sta smo srusili, sta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jacih od svega sto moze da poludi razum? Da nije suvise suho i neprivlacno, ono sto dajemo u zamjenu za socno drevno divljanje? cime se suprotstavljamo carima pradavnih doziva? Hoce li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Nista drugo ne zelim vec da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duse bistriji nego u moje brace kojima je blizi ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tuzim, Boze koji sve znas, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grijesnim ljudima.

Zapamtio sam tu noc, zapamtio bih je po vrelini kojom me gusila i po praznini kojom me istrugala tudja strast, da nista drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukcija od ostalih, da se u njoj sluci, kao na dugo pripremanom sretanju, sve sto je rascijepilo moj zivot na dvije polovine, i da me odvoji od svega sto sam bio cetrdeset mirnih godina.

Vracao sam se prema tekiji, pogruzen, utucen, mozda jedini nesrecan covjek te veceri u kasabi, izmrucen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesecinom, bezrazlozno ozivjelim strahom, nesigurnoscu kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio izmedju zapaljenih kuca, i mirna zaspala tekija je izgledala kao zeljeno utociste, ciji ce me debeli zidovi vratiti tisini koja mi je potrebna i miru koji nece biti gadjenje. Proucicu jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dusu, sto pati teze nego sto je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u ocajanje i malodusnost. A ja, grijesan, bio sam toliko malodusan da sam i zaboravljao razlog sto sam ga nasao na putu, i vracao ga naporom svijesti, da ima za sto da se drzi moj nemir. Htio sam da zilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vjestice te noci po sokacima, nije mi bilo stalo do tudjeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskusenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim nocima ostajao bih cesto na mjesecini nad rijekom, pustajuci da me polako osvaja tiho palucanje sjecanja, ili nejasnih zelja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslucivao makar i nagovjestaj uzburkanosti, stjesnjavao sam se u cetiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nesto prisno zastitnicko, kao u starim porodicnim stvarima koje su postale neprijeteci dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao sto ponekad bez nase volje ozivi u nama, vjerujemo im ne misleci, svoju slabost stavljamo pod zastitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vjecnim mjerilima, i stavljajuci ih tako u neravnopravan polozaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noci nisam mogao da ostanem u basci, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesecina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijece je mirisalo prejako, razdrazujuce, pocupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo ckalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeca ninasto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne zubori podsmjesljivo, i ptice podaviti po krosnjama i pod strehama da ne cucore besmisleno, i porusiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utisati zivot, da ne buja zlo.

Urazumi me, Boze.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i zivotu. Uplasio sam se. Odakle ta zelja da nicega ne bude?

Htio sam da udjem u sobu, morao sam da udjem, a nisam mogao. cudnom snagom zadrzavala me noc koju sam mrzio, jaca od mene. A kad sam se vec predao, osjetio sam da me utisala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi vaznih, svjetlucavim mrakom sto je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobicnim sjenkama i oblicima, u mirisima sto su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je zivotom sto se sitnim glasicima i pokretima splice u nesto jako, jace od svega sto bih htio, neodvojivo od mene, isto sto i ja sam, jos nepronadjen a zeljan, zaboravio sam da je malocas mjesecina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag necega u meni, necega sto je moglo biti i sto je bilo, necega sto ce biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zastite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili ce iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate zelje, i bice kasno kad izadju, nikad vise necu moci misliti da su pomrle ili ukrocene, i nikad vise necu biti ono sto sam bio. A cinilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to cak ni zelio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snazne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

U tom casu nemoci i cekanja, a zelio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgradjivanja. Kazem Bog, jer slucaj ne bi mogao biti tako tacan, tako izracunato predusretljiv, da dodje bas u onom neuhvatljivo malom djelicu vremena kad su nepoznate snage u meni pocele da rastu, nepoznate, jos neobasjane mojim unutrasnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobodjene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo sto se nisu otele, ali sam zalio sto nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naucio da se krijem.

Prisao je tiho, cuo sam ga tek kad je zaskripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stisani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrecuci se, jer niko ne gazi tako necujno, suvise je rano usvojio oprezan korak.

- -         Jesam Ii te omeo u razmisljanju?

- Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali jos nevjesto, ptice pjevaju u njemu. I oci ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Nista ga ne pitam, sam treba da kaze. Pristao je da nema licnih tajni, osim onih koje niko ne moze saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadrzao.

- -         Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.

- -         Abdulah-efendija je misticar. On pripada bajramijskom redu.

- -         Znam.

- -         Sta je govorio?

- -         O spoznaji.

- -         To je sve sto znas? Nisi nista zapamtio?

- -         Zapamtio sam stihove koje je tumacio.

- -         Cije stihove?

- -         Ne znam.

- -         Da cujem.

- -         Tajnu bozjeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa, on zna. Moze li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica? Moze li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?"

- -         To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja bozje mudrosti moguca samo odabranima, samo rijetkima.

- -         A sta ostaje nama?

- Da spoznamo ono sto mozemo. Ako vrabac ne moze progutati zalogaj Anka-ptice, uzece koliko je u stanju. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more.

Naglavce, sa strascu i uzivanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, mozda prvi put uvidjajuci da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se moze pobjeci od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribjeziste.

Ali ovaj mladi covjek nije prikladan sabesjednik. covjek doduse najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesecinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslusno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otisla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadrzim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izrazava duznu poslusnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove paznje i od mogucnosti njegova shvatanja, da je sigurno slusao samo ocima, posmatrajuci micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam rijeci vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vracao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mislju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slusao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izlozio se mjesecini, jos ne umije da se krije tamom i laznim izrazom, oci su mu sirom otvorene, toboze slusa. Ali sjaj neceg vidjenog prije ovog casa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne cuje, izdaju ga. Sta je u njima? Kakva slika ili sjecanje, kakva rijec sto jos odzvanja, kakvo to sneno pamcenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesecine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjencenih muskim crtama mladog tezaka, zenika, i snagom jake krvi. Sta trazi u ovoj tisini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviskog reda, on je od ovog svijeta, od ove djurdjevske noci, od ove osvijetljene mlake tame sto zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prozet je carolijom ostrascenih sokaka, cuo je tetrijebski sapat i ogluhnuo od njega, mozda mu u obeznanjenom dlanu jos bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i tesko stisavani plamen suklja iz njega kroz otvore ociju. Opoganjen je ovom poganskom noci, uprljan, oprljen, osvijetljen, ociscen, trebalo bi ga staviti veceras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tudjoj vatri, ugusice ga ova tekijska tisina, i samoca, zasto se ne vrati u noc i ne bude ono sto je, tesko ce docekati daleku zoru, miloduh mirise veceras, nesto se desava veceras, nesto je strasno veceras, mjesec dugo nece zaci, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujucih sjenki prstace varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec ce sjati cijelu ovu noc, mjesec ce zvati cijelu ovu noc, otici treba, s njim, otici sam, otici i lutati, otici i ne vratiti se, otici i umrijeti, otici i zivjeti, ove noci sto ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duze od trena, koliko ocni kapak da se spusti, znao sam po tome sto je mladic stajao preda mnom sa sledjenim odsutnim smijeskom, nista nije cuo. nista osjetio od orljave u meni, nezacudjen ludilom sto me iznenada obuzelo. Doslo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji sto su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila zivota sto ceka da se poruse temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivsi krs i pustos. Nisam mogao tada, u tom casu zaprepastenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suvise je jos sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevsi mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Mozda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je zelio da ode, i otisao je, ne zureci, da ne pokaze nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da sto prije ostane sam s onim sto je donio u ocima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i glub, ali ja znam da je bio tu, i nisam zelio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjasnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noci cinilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono sto sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogucnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo sto sam osjetio bio je strah, jos dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da cu platiti taj trenutak. Kaznice me Bog mukom savjesti, i necu dugo cekati da se javi. Mozda ove noci, mozda sad.

Ali se nista nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak bastenske staze, rastresen i umoran, jedva jos vreo od vatre sto je buknula u meni. Oprosti mi, Boze, saptao sam nesvjesno, bez ucesca, ne sjecajuci se molitve koja bi mi u tom casu mogla pomoci.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bjezao, i stao uz ogradu nad rijekom.

cinilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi cula pretrnula od udara. Ali za cudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke sumove noci, jasne i preciscene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajednicko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noci sto se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I nista mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je vise tih glasova, sumova, brujanja, lepeta, da je vise svega, izvan mene, mozda sam i cuo tako jasno da ne bih slusao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u zivotu da su se glasovi i sumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono sto jesu, kao zvuk, sum, miris, oblicje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slusao i gledao izdvojen, neumijesan, bez tuge i bez radosti, ne kvareci ih i ne popravljajuci, zivjeli su sami, bez mog ucesca, neizmijenjeni mojim osjecanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodusan utisak, kao tudja neprepoznata stvar, nesto sto se desava, sto biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Iskljucio sam se, i bio iskljucen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilicno avetinjski, ziv ali ravnodusan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispraznjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba sto spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomicni poput mojih misli, ali one ce isplutati, nece ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ozive, kad budem mogao da ih primim sa znacenjem koje nije samo nagovjestaj. Za sad su mirne, i mozda moja cula blago piruju, u zatisju, za koje ne znam koliko ce trajati, svoja i oslobodjena. Za cudo, cula su cista i nevina kad ih ja ne opterecujem nasiljem misli, ili zelja, oslobadjala su i mene i vracala me u mir, u neko daleko vrijeme koje mozda nije ni postojalo, toliko je lijepo i cisto da ne vjerujem u njegovo bivse postojanje, iako ga sjecanje nosi. Najljepse bi bilo ono sto je nemoguce, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zasticeno blazenstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjecao tugu i ludost takve zudnje, koja nije zelja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stisana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguce, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesecine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na povrsinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je doslo do svijesti da to ozivljava moja misao, pocinjuci da preobraca ono sto vidim i cujem u bol, u sjecanje, u neostvarive zelje.

Iscijedjeni sundjer moga mozga poceo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.

IV

"Zar mislite da ce covjek postici ono sto zeli?"

(iz Kur'ana)

Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u brsljan, culi su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu paznju, jedva sam ih i zapazio, po necemu sto je moglo da izgleda neobicno, ali je utisak ostao sasvim povrsan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopustala da povezem pojavu i moguci uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponocno doba pored tekije, posljednje kuce na izlasku iz kasabe. Nista se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjecaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali znacaja koliko i let nocnog leptira, i nista me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome zivotu. Kakva je to steta i kakvo cudo sto covjek ne osjeca ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teski mandal na kapiji, i usao u kucu, neka se tudje sudbine rjesavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeci da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro ce ponoc, pomalo sam sujevjerno isao u susret tom casu budjenja duhova svakakvog mraka, ocekujuci da se nesto desi i od ove moje tisine, dobro ili zlo.

Koraci su se vratili, tihi, tisi nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nesto u meni je znalo, uho je zapazilo neobicnost o kojoj nisam razmisljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi necujan, mozda cujan samo zato sto je bilo nemoguce zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojeceg koraka. Nocobdija se nije cuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?

Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, necujni.

Okrenuo sam se i cekao. Poceli su da me se ticu, nametnuli su se jezom. Jos sam mogao da pridjem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to ucinio.

Mogao sam da se prislonim na crvotocno drvo vrata i da cujem dise li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. cekao sam, pomagao slucaju nemijesanjem.

Sokakom su se culi koraci, vise ih je, u trku, uzurbani i usopljeni. Hoce li im se jednonogi pridruziti, ili ga vise nema?

Kapija se otvorila, i neko je usao.

Stao je na kamenu plocu dovratka i naslonio se ledjima na siroka vrata, kao da je klonuo, ili ih drzi da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadrzalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osudjen, izdvojen, izlozen, a sigurno bi volio da se skloni u najguscu tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prosli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utisali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straza, sigurno su gonioci pitali za ovog sto stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da ce se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomicni na svojim mjestima, i cutali. Preko cijele sirine vrta vidio sam na ploci dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemocno razapetim rukama, u cutanju, bio je uzas cekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bjezanja. Sto je nas polozaj postajao nemogucniji, cekanje je postajalo sve napetije. Osjecao sam da sam uvucen u nesto neobicno, tesko i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj sto bjezi ili ovi sto gone, nije mi bilo ni vazno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rjesavalo pred mojim ocima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav cvor sam zivot, mozda malo prejako, sabijeno, preblizu, izrazeno grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj polozaj je izuzetno vazan. Uzbudjivalo me sto sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom rijecju sve da presudim. Sudbina ovog covjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moci u onome sto sam mogao da ucinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kasalj mogli su da ga upropaste, ne zato sto me njegove oci, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni sto bi to mozda bilo nepravedno, vec sto sam htio da se igra produzi, da budem gledalac i svjedok, uzasnut i uzbudjen.

Gonioci su se vratili, ne vise u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni vise nisu samo progonitelji vec i krivci: njegovo bjekstvo znacilo bi njihovu osudu. Ovdje se nista nije moglo rijesiti mirno, ishod mora biti ruzan, ma kakav da je.

Cutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-strazari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavicaja, i ta strana tuzaljka, sto je licila na divlji jecaj, cinila je nase cutanje jos tezim.

Koraci su se priblizavali, utisani i neodlucni, poceo sam da ih pratim sa dubokom napregnutoscu, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam zelio da bude uhvacen i da pobjegne, cudno se mijesao u meni strah za gonjenog i zelja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mucno uzivanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da disem, damara nabijenih nestrpljenjem prozivljavao sam taj trenutak koji je rjesavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu jos razapete, a lice bljesti kao fosfor. Od uzbudjenja pocele su da se mute pred mojim ocima racve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoce li gonioci otvoriti kapiju i uci? Hoce li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hocu li se nakasljati, od uzbudjenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva ocaja, a njih je vise, i nasli bi se oci u oci. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovoscu zbog straha i srdzbe sto su ga izgubili, i zbog srece sto su ga nasli. Ja bih gledao, zgadjen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske basce. Ali toga casa osjecao sam se kao gonjeni, slucajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a mozda i nije slucajno, Njega sam vidio i zelio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ruzni kraj. cinilo mi se da ta moja zelja pomaze covjeku sto se tako nemocno bori za zivot da mu daje neke izglede na srecu.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokusati, jos su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.

Covjek je jos stajao u istom polozaju, ali je sigurno ukocenost njegovih misica popustala, i sto se koraci vise udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je sto se tako svrsilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje sto sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i sto sam uzivao, bolno, ali uzivao, u tom ljudskom lovu. Ovako ce kajanje, ako se i javi, biti slabije.

Nisam mislio ko je kriv a ko prav, cak me se nije ni ticalo, ljudi rasciscavaju svoje racune i krivica se lako nadje, a pravda je pravo da ucinimo ono sto mislimo da treba, i onda pravda moze da bude sve. I krivda isto tako. Dok nista ne znam, nema ni odredjenja, i necu da se mijesam. Doduse, vec sam se umijesao, cutanjem, ali to je mijesanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji ce mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.

Posao sam prema tekiji, ostavljajuci covjeka samome sebi, sad moze da ucini sto mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga iskljucim, da pokidam i one tanke niti veze sto je postojala medju nama samo tren ranije, da ostane ono sto je, nepoznati, s kojim se ne ukrstaju ni moje oci ni moj put. Ali, i ne gledajuci, vidio sam mu bjelinu kosulje i bljedilo lica, mozda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije vise napregnut, ni svezan u cvor drhtavih zivaca sto zive samo za taj cas trajanja koji odlucuje zivot ili smrt, vec covjek rijesen trenutne muke, da bi bio oslobodjen za misao o onome sto ga ceka. Jer, znao sam, nista nije odluceno izmedju njega i onih sto ga love, samo je produzeno, odgodjeno na nepoznato vrijeme, mozda samo na sljedeci cas, jer on je bio osudjen da bjezi a oni da ga hvataju. A onda mi se ucinilo da je podigao ruku, neodlucno, jedva je odvojivsi od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nesto kaze, da me privoli da se umijesam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista ucinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da ucini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se vise tice. Usao sam u tekiju, okrenuvsi kljuc u zardjaloj bravi.

U sobi sam jos cuo taj skripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo oslobodjenje, ili mozda jos veci strah, konacna usamljenost.

Osjecao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih recenica kojima vjerujem, o kojima cak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogucava da zivimo i disemo, drzi nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je cudno uljuljkivala ta povorka lijepih rijeci o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krecem, osjecam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.

Samo, nije dobro sto sam htio da uzmem ma koju knjigu, i sto sam trazio zastitu poznatih misli. cega sam se bojao? Od cega sam htio da pobjegnem?

Znao sam, onaj covjek je jos dole, u basci, culo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u zutoj tami sobe, s nogama u mjesecini, i cekao. Sta sam cekao?

Bio je jos dole, sve je u tome. Dosta sto ga je tekija spasla, treba da ode. Zasto ne odlazi?

U sobi mirise na staro drvo, na staru kozu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, vec mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su zivjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro skloniste uselio nov, nepoznat covjek sa bijelom mrljom lica, i sa rasljama nogu i ruku, sto je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio polozaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju, i to je bilo novije, i vaznije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grc i napor, njegovu napetost, koja zivi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih misica sposobnih na cudo. Vise sam volio tu sliku nego onu drugu, porusenu. Od nje sam se vise nadao, lakse me oslobadjala, obecavala da se osloni na vlastite moci. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog vidjenog, ili nevidjenog pokreta, kojim je zelio da okrene moje oci prema svojima. Zvao me, molio da ne prodjem pored njega i pored njegova straha kao da me se nista ne tice. Ako to nije ucinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbjezni pokret zivota koji se brani i zove u pomoc, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Steta sto nista ne znam o tom covjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.

Prisao sam prozoru, i uplasio se mjesecine sto mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga vise bilo na kapiji, otisao je. Pogledao sam slobodnije po basci, da je vidim pustu. Ali nije otisao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesecini, sjena ga je sjekla iznad koljena.

Nije gledao u kucu, ni u prozor, od mene vise nista nije ocekivao. Osluskivao je prema sokaku, cuo je sigurno cak i korak macke, meskoljenje ptice, svoj utisan dah. Pogledao je u krosnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponocnim vjetrom. Da li je molio da se utisa ili je proklinjao njeno sustanje? Jer vise nije mogao da raspozna sumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i zivot.

Okrenuo se oko drveta, s ledjima uz stablo, u krugu pomicuci posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije cuo, kao bez tezine, prisao dvorisnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijuci se ispod sjenke drveca, dosao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom zbunju. Da li je nesto cuo ili vidio, ili ne smije da izadje, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prosao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zakljucao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog covjeka sto je nahrupio u ovaj mir, prisilivsi me da mislim na njega i da, stojeci uz prozor, posmatram njegov ozivjeli strah. Ucinio je da zaboravim na tudji grijeh u ovoj djurdjevskoj noci, i na pocetak svoga, i na dvije cudesne ruke u sumrak, i na brigu. A mozda je bas bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem ledja prozoru, da upalim svijecu, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muci osvijetljeni prozor, da ucinim sta bilo, samo ne ono sto sam ucinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, nerijesenost u sebi. Kao da nisam vise imao povjerenja u sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili jos gore, kukavicko, nemam cega da se plasim, cak ni sebe, zasto se pravim da ne vidim covjeka, i dajem mu priliku da ode a on to nece, zasto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj basci, da krije zlocin ili bjezi od njega? Nesto se desava, nimalo nevino, znam da se stalno desavaju teske i surove stvari, ali ovo je pred mojim ocima, ne mogu da ga otisnem u neznano i nevidjeno, kao sve ostalo, i necu da budem ni krivac ni nevoljni saucesnik, hocu slobodno da se odlucim.

Sisao sam u bascu, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro ce zaci, dafina je pocela da cvjeta, vazduh je okuzen njome, treba je posjeci, otuzna je, nametljiva. Osjetljiv sam suvise na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnosljivo i gusi me, dolazilo je to iznenada, sa uzbudjenjem, izgleda, iako ne znam kakve to medjusobne veze moze da ima.

Stajao je u spletu siblja, ne bih ga nasao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se cini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u siblje, izrastao u grane, pocece da se njise pod vjetrom nocnikom sto kroz tjesnac silazi s planine.

- -         Treba da ides - rekao sam sapatom.

- -         - Kuda?

Glas mu je cvrst, dubok, kao da nije onaj sitni covjek preda mnom.

- -         Odavdje. Svejedno kuda.

- -         Hvala ti sto me nisi odao.

- -         Necu da se mijesam u tudje stvari, zato i zelim da odes.

- -         Ako me otjeras, umijesao si se.

- -         Mozda bi bilo najbolje.

- -         Jednom si mi pomogao. Zasto da to sad pokvaris? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjecanje.
- Nista ne znam o tebi.

- -         Sve znas o meni. Gone me.

- -         Sigurno si im zlo ucinio.

- -         Nikakvo zlo nisam ucinio.

- -         Sta mislis sad? Ne mozes ostati ovdje.

- -         Pogledaj, je li strazar na mostu?

- -         Jest.

- -         Cekaju me. Svuda su okolo. Zar me gonis u smrt?

- -         Dervisi ustaju rano, vidjece te.

- -         Skloni me do sutrasnje veceri.

- -         Putnici mogu da naidju. Namjernici.

- -         I ja sam putnik namjernik.

- -         Ne mogu.

- -         Onda zovni strazare, tu su, iza zida.

- -         Necu da ih zovem. I necu da te sklonim. Zasto da ti pomognem?

- Nizasto. I skloni se, tebe se ovo ne tice.

- -         Mogao sam da te upropastim.

- Nisi imao snage ni za to.

Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najvise me iznenadjivalo, iz rijeci u rijec, to sto sam ocekivao da susretnem sasvim drukcijeg covjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamisljao sam ga, prema zaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplasenog, izgubljenog covjeka, mislio sam cak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukcije. Vjerovao sam da ce ga smeksati jedna moja rijec, da ce ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom polozaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, cak nije ni srdit, cinilo mi se da zvuci gotovo veselo, podsmjesljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno vec ravnodusno, kao da je iznad svega sto se desava, kao da zna nesto sto ga cini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja ocekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoce. Zacudilo me i kako je trazio da ga sklonim, kao da je to najobicnija stvar, usluga koja bi mu dobrodosla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio sto sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluskivao je, malo podignute glave, ne ocekujuci vise moju pomoc. Ne ocekujuci vise niciju pomoc, znao je da mu sad niko ne smije pruziti ruku, da nema ni rodjaka ni prijatelja ni poznanika, osudjen da bude sam u nesreci. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.

- -         Sigurno mislis da sam rdjav covjek.

- -         Ne mislim.

- -         Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.

- -         Svako svoje zna.

Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrecom, vec primanje onoga sto jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osudjenom covjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iscudjava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, vec vrlo sabrano, vrlo odredjeno, odlucan da se bori sam.

Upitao sam zasto ga gone. Nije odgovorio.

- -         Kako si pobjegao?

- -         Skocio sam sa stijene.

- -         Jesi li ubio koga?

- -         Nisam.- Jesi li ukrao, oteo, ucinio kakvu sramotu?

- -         Nisam

Nije zurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvisna i dosadna, ne cijeneci me vise ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a necu da mu pomognem. Zacudo, to prelazenje preko mene, kao da sam drvo, zbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezlicavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim vec i u mojim vlastitim ocima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu nista, nikad ga vise vidjeti necu, a stalo mi je do njegova misljenja, uvrijedilo me sto se drzi kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napustao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine sto me gusila, u djurdjevskoj noci sto je zivjela za sebe, u basci sto je postala svoj svijet, stajali smo, covjek do covjeka, bez radosti sto smo se sreli, bez mogucnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mucno sam razmisljao sta da ucinim s njim sto se pretvorio u granje, da ne ucinim zlo, da ne podrzim tudji grijeh, ne znajuci kakav je, zeleci da se ne ogrijesim o savjest a ne nalazeci rjesenje.

Cudna je to bila noc, ne samo zbog onoga sto se desavalo, vec kako sam to primao. Razum je govorio da se ne mijesam u ono sto me se ne tice, a umijesao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviski red me naucio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajuci sta da ucinim, a to je vec znacilo da cinim sto ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim covjeka njegovoj sudbini, a isao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.

I jos dok sam mislio o tome, trazeci pogodnu rijec da se izvucem, rekao sam nenadano:

- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, nista mu novo nisam rekao. Jos je bilo vremena da se povucem, ali vec sam poceo da klizim i tesko se bilo zaustaviti.

- U dnu basce ima kucica - sapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu drzimo nepotrebnu starudiju.

Tada me bjegunac pogledao. Oci su mu zive, nepovjerljive, ali nimalo plasljive.

- -         Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reci da sam ti ja pomogao.

- -         Nece me uhvatiti.

Rekao je to s takvom sigurnoscu, da mi se smucilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se sto sam mu ponudio skloniste. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruzenu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogusenosti (sta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjecanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara nasu nalklonost, hrani je, i povecava znacaj naseg djela i nase dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, medjutim, nisam stidio, bio sam ljut, cinilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam posao kroz bascu prema oronuloj kucici skrivenoj sibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez odredjene unutrasnje potrebe, a nisam mogao drukcije.

Vrata su bila otvorena, sismisi i golubovi su tu stanovali.

Zastao je.

- -         Zasto ovo cinis?

- -         Ne znam.

- -         Vec si se pokajao.

- -         Suvise si ponosan.

- -         Mogao si to i da ne kazes. A covjek nikad nije suvise ponosan.

- -         Necu da te pitam ko si i sta si ucinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve sto mogu da ti dam.

Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.

- -         Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.

- -         Da ti donesem hranu?

- -         Ne treba. Vec ti je krivo sto si i ovo ucinio.

- -         Zasto mislis da mi je krivo?

- Suvise oklijevas, suvise razmisljas. Sto god bi sad ucinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli vise na mene. Prijavices me ako budes mislio.

Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drzi?

- -         Ne vjerujes mnogo ljudima.

- -         Skoro ce zora. Ne bi bilo dobro da nas nadju zajedno.

Htio je da me se rijesi, nestrpljivo je pogledao u nebo sto se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam zelio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga vise necu vidjeti. Niko mi ne moze odgovoriti, samo on.

- -         Jos samo ovo: sam si, zar se ne bojis? Uhvatice te, ubiti, nemas izgleda ninasto.

- -         Ostavi me na miru!

Glas mu je grub, prigusen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome sto je i sam znao, mislio je mozda da sam zaista rdjav covjek, da pakosno uzivam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:

- Nesto te muci - rekao je s onom neocekivanom pronicljivoscu koja me porazavala, loveci me u mojim vlastitim gustisima. - Doci cu jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.

Nije mi odgovorio na ono sto me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Cemu je mogao da me pouci?

Otvorio sam prozor, zagusljivo je u sobi. Sisao bih u bascu da njega nije bilo, da bez sna docekam zoru, kao sto cu je docekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve guscim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujuci modru zjenicu. Drvece je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro ce u prvo svitanje i ribe poceti da iskacu iz vode, volio sam taj jutarnji cas budjenja, kao da zivot tek nastaje.

Cekao sam nasred sobe, s osjecanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga sto sam ucinio, i sto nisam ucinio, promasen te noci ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.

Osluskivao sam svaki susanj, sum pticjeg krila, cuo ujednacen tok rijeke, a ocekivao da cujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoce li pobjeci, hoce li ostati, hoce li ga uhvatiti? Jesam li pogrijesio sto ga nisam odao, ili sto ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: sto god bi ucinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono sto ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i nasao sam srednje rjesenje, nikakvo, jer nista nije bilo rijeseno, samo je muka proguzena. Moracu da stanem na jednu stranu.

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga unistim, ili da ga spasem. Dervis sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoci mu znaci izdati svoja uvjerenja, izdati ono u sto je ulozeno toliko godina moga cistog zivota. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a jos nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogorsao bih i svoj i njegov polozaj, nasla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, licilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoc drugome, kad vec bratu nisam mogao pomoci. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.

A opet, covjek sam, ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim, a i pravda moze da pogrijesi, zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a sto sam ih izmisljao i davao im znacaj, bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog, jedino vaznog: sto sam pokusavao da njime rijesim sebe. Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane jezicac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivsi ga, predavsi ga vlastima, presao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo, kao da se nista nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega, zrtvovao bih njega unesrecenog i sebe ozlijedjenog, i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konacna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvracala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma sta da ucinim bio bih miran, sad sam znao da je to odredjivanje, zato sam ostao na pola puta, neodredjen. Sve je bilo moguce, a nista se nije ostvarivalo.

A on je bio u basci, u staroj kucici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, nista se nije pomaknulo, nista se nije culo, krivo mi je bilo sto nije otisao. tako bi sam sve rijesio, sad vise nije mogao pobjeci, ostace tu cijeli dan, i cijeli dan cu misliti na njega i cekati noc spasiteljicu, za njega ili za mene.

Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuce, lupao teskom obucom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bascu i uzimao abdest, duvajuci snazno kroz nos, cisteci grlo, trljajuci se po sirokim prsima, klanjao na brzinu, a onda lozio vatru, uzimao i ostavljao posudje, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo zelja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kazemo kako suvise lupa, udara, lomi, zvoni, on se cudio sto nekome moze cak i to da smeta.

Gotovo u isto vrijeme culo se i hafiz-Muhamedovo kasljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noci, u proljece i jesen bivalo tesko i zagusljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smijeskom, sa crvenim pecatima na obrazima, govoreci o obicnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, cinilo mi se ponekad da je to oholost narocite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vrsio s posebnom paznjom, dugo trljajuci providnu kozu. To jutro je kasljao manje, lakse, desava se da ga smiri blagi proljecni dah, isti koji ga drugi put unistava, znao sam da ce danas biti ugodan, stisan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuci, ogorcenje.

Onda je sisao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdrzan i spor, suvise odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome drzanju poklanja vise paznje nego ijedan od nas, jer ima vise da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, licila je na laz, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svjezih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, vec sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspolozenju.

Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo zivjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, vec o onome sto nam je zajednicko. I to je dobro. Licne stvari su suvise tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne mozemo da ih ugusimo. Nacin razgovora medju nama sveden je uglavnom na opste, poznate recenice, kojima su se sluzili i drugi prije nas, zato sto su sigurne, provjerene, zato sto cuvaju od iznenadjenja i nesporazuma. Licna boja je poezija, mogucnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaci iz kruga opste misli znaci posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome sto nije vazno ili sto je u nama jednako. Drugim rijecima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.

Ali ova opsta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokusavao da se ukopam u nesto sigurno, da me oluja ne odvuce iz zajednickog kruga; isao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelicno. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.

Postojao je siguran i jednostavan nacin da svoju muku umanjim, cak i da je odstranim: da je pretvorim u zajednicku brigu. Bjegunac se sad tice tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono sto je postalo i njihovo. Mogu da kazem svoje misljenje mogu da se zalozim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bjezim. A treba uciniti da bude nasa, ne moja, tako je lakse i postenije. Sve drugo bilo bi nepostenje, i laz, znao bih da cinim nesto nedopusteno, a nisam imao nikakva razloga za to. cak ni sigurnosti da je trebalo da tako ucinim.

Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac ce biti unaprijed zrtvovan. Bojacemo se jedan drugoga i govoricemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono sto je najstroze. Razgovarati s jednim je lakse, i postenije, ne vuce ga broj, pred manje usiju ima vise obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smijesno da sam se s njim dogovarao, i ne zato sto je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjencanoj zeni, od koje je cesto bjezao, spavajuci iz noci u noc u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam cudio sto ga pitam o necemu sto on ne zna, a mnogo stosta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu licio na svoju mnogobrojnu djecu.

Hafiz Muhamed bi me slusao rastreseno, sa smijeskom koji nista ne kazuje. Zivio je nagnut nad pozutjelim knjigama istorije. Za ovog cudnog covjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je proslo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje ce proci. Rijetko je ko bio tako srecno iskljucen iz zivota kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajuci u cuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od guzve sto je u tom covjeku zivjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke vec zivi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strasnoj vjecnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poucavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on pise istoriju naseg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu dogadjaji i ljudi dobijali razmjere velicine i znacaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da pise samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodusan za obican zivot koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mucno sto ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je docekao bez groznice, i sto ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao sto je sudbina covjeka u tekijskoj basci. I odgovorio bi tako neodredjeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.

Rijesio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovrsio abdest, i pozdravivsi me htio da se ukloni bez rijeci. Zaustavio sam ga, rekavsi da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, necega se bojao, ali ja nisam zelio nikakvu prednost od njegova mucnog iscekivanja, i ispricao mu sve o bjeguncu: kako sam cuo, i vidio iz svoje sobe, kad je usao u bascu, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bjezi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono sto je istina, da sam bio u nedoumici, kao sto sam i sad, sta da ucinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slucaju. Mozda je kriv, nevine ne vijaju po noci, ali sam opet mislio i ovako: nista ne znam o njemu i mogao bih uciniti nepravdu, a Bog neka me od nje sacuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umijesamo ili ne umijesamo? Je li gore sakriti zlocin, ako je zlocin, ili ne uciniti milosrdje?

Gledao me napregnuto, skrivajuci paznju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena prica, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svjeze od vode i jutra, postalo zivo i nemirno.

- -         Je li jos u basci? - upitao je tiho.

- -         Do zore nije izasao, po danu ne smije.

- -         Sta mislis da ucinimo?

- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh ce pasti na nasu dusu. A samo Bog zna svaciju krivicu, ljudi ne znaju.

Ruzicasto polusvjetlo, jos tesko sjenkama noci, vedrina neojacalog dana, cas kad su sve boje zivlje i svi rijetki sumovi jaci. Ali danas ne primjecujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jucerasnji dan sa danasnjim, brige mu ne olaksavsi snom.

Kad sam se vratio iz dzamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj basci strazare s Mula-Jusufom. Pretrazili su svaki kutak, pregledali kucicu, ali bjegunca nije bilo.

- -         Mozda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim strazarima.

- -         Nisi se prevario. Pobjegao je sinoc i sklonio se negdje.

- -         Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su strazari otisli.

- -         Mislio sam da ti tako zelis. Ne bi mi govorio da nisi zelio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olaksano odahnem i ne mislim o prosloj noci.

A mislio sam, vise nego sto sam to mogao ma cime opravdati. Obisao sam bascu, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve sto je ostalo od njega, i polomljene grancice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo neceg neobicnog sto lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustosi, svjezina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domasaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom covjeku veoma cudnovato, kao da je bujica, cist vjetar, kao da je dosao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, ziv covjek nije odavdje mogao otici neprimijecen, a dva stopala su potvrdjivala njegovo prisustvo, ne potiruci tim stvarnim tragom nekakav cudni smisao koji sam osjecao, i ne razumijevajuci ga sasvim. Pobjegao je ispred strazara, kroz prozor svoje kuce kad su ga trazili, iz zatvora provalivsi zid, skocio je sa stijene, usao u nepoznatu kapiju ne postujuci tudji ogradjeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom izmedju straza sto su ga cekale u obrucu, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome vise ne vjeruje, bjezi od tudjeg straha kao i od strazarske surovosti, siguran samo u sebe, zao mi je sto je potpuno izgubio vjeru u ljude, bice nesrecan i pust u sebi.

Zato je sada ziv, i slobodan doduse, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tice me se taj covjek, nista ne dugujemo jedan drugome, ne moze mi uciniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samocu lijepu misao o meni, da u teskoj nevjerici prema ljudima sacuva sjecanje na mene drukcije nego na ostale.

Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednaceno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ruzicastu mladicevu ruku sto je izvlacila slozene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima ce lutati tudje oci a nece ni misliti koliko je trajao ovaj teski rad niti ce mozda primijetiti njegovu ljepotu. Zacudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladicevu neponovljivu vjestinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao cudo. Oplemenjene vijuge, socne obline, uravnotezeni talas vrsta, crveni i zlatni poceci ajeta, cvjetni crtezi na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala covjeka, pomalo i grijesnu, jer nije bila sredstvo, vec sama sebi cilj, sama po sebi vazna, bljestava igra boja i oblika sto je odvracala paznju od onoga cemu treba da sluzi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrasenih stranica izbija putena culnost, mozda zato sto je ljepota sama po sebi culna i grijesna, a mozda i ja vidim stvari kako ne treba.

Dafina je mirisala, ona ista sinocnja sto me gusila svojim gustim dahom, iz mahale se cula pjesma, ona ista sinocnja sto me zaprepastila golom bestidnoscu, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinocnji sto me ispunio strahom, izasao sam iz brazde, ispao iz kruga, nista me vise ne drzi, nista me ne cuva od mene i od svijeta, ni dan me ne stiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otici odavdje, ma kuda, treba otici od ovog mladog covjeka sto me drazi ispitivackim pogledom, treba govoriti sta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrosnjem, nesto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oci nisam vidio.

Okrenuo sam se od njega, od ruzne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazlozne mrznje sto je u meni buknula, guseci me kao dim, kao gnjilez. Kako je samo mirno otisao po strazare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim zivotom, ni nad njegovom mogucom nevinoscu. Ja sam se lomio cijelu noc, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna grijesna slova, vezuci kao pauk svoja cudesna tkanja, vjest, surov, i neosjetljiv kao i on.

Prisao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.

- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf.

Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda zelja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kazem sve o bjeguncu, da kazem sve sto mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogocemu, cak i ono sto ne mislim, samo da bude ruzno.

- Mozda su ga vec uhvatili - rekao sam u omaglici, gotovo gubeci se.

Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se rijec izmijeni. Uplasio sam se ovog mladog covjeka, zbog onog sto sam htio da kazem, zbog onog sto sam mogao da postanem, zbog onog sto bi on mogao da ucini.

Moja rijec je bila neocekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke sto se jedva skrila, i sa bojom glasa podesenim za huljenje, i on me gledao zacudjeno, kao razocaran.

I tad mi je postalo jasno da sam od prvog casa znao sta ce ovaj covjek uraditi. Kad sam odlucio da sve kazem nekome u tekiji, kad sam izabrao bas njega, unaprijed odbacivsi sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne mijesamo, bio sam siguran da ce pozvati strazare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u dzamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Racunao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gadjenje i prezir prema njemu kad je to ucinio. Bio je izvrsilac moje potajne zelje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali cak i da je moja, djelo je njegovo.

A mozda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja zelim da se bjegunac preda strazarima, krivica bi mu bila u poslusnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, jos juce bih nazvao odlucnoscu. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.

Htio sam ljubaznoscu da mu se oduzim za mogucu nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da misljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mrznja jos nije izvjetrila iz mene, i mozda je nisam dobro ni sakrio. Rekao sam da ce njegov Kur-an biti pravo umjetnicko djelo, a on me pogledao zacudjeno, gotovo uplaseno, kao da je cuo prijetnju. Mozda zato sto je iskrena ljubaznost medju nama rijetka, a ako se desi, onda sluzi necemu.

- Trebalo bi da odes u Konstantaniju, da usavrsis kaligrafiju.

Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.

- -         Zasto? - upitao je tiho.

- -         Ruke su ti zlatne, bila bi steta da ne naucis sve sto se moze.

Sagnuo je glavu.

Nije mi vjerovao. Mislio je da trazim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stisa u tom kratkom casu, ali je u meni ostao cudan osjecaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juce, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?

Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se covjek pomjeri iz lezista. A ja bas to nisam htio, ni da se pomjerim iz lezista, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio vise sto sam, a sta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Mozda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

Jest, htio sam da predam bjegunca strazarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz djecijih prica, san o hrabrosti, ludacki prkos, jos opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.

Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela brsljanom i socnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zracila je stara sigurnost, ispod strehe culo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena cula, to se vraca spokojstvo, basca mirise suncem i dahom zagrijanih trava, covjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato sto je njegovo, i sto je zasticeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca. Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom kostanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slusam grgoljavo oticanje vode, smjestam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mislju cijelu dugu noc, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.

A kad sam dosao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smijesak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline sto je osvajala sa danom.

- -         Jesi li zadovoljan? - upitao je, gledajuci me mirno.

- -         Zadovoljan sam. Necu da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.

- -         Ne mozes da me ubijes. Niko ne moze da me ubije.

- -         Precjenjujes svoje snage.

- -         Ne precjenjujem ja, vec ti.

- -         Znam. Ti i ne govoris. Ti mozda i ne postojis vise. Ja mislim i govorim umjesto tebe.

- -         Onda postojim. I utoliko gore po tebe.

Pokusao sam da se nasmijesim sam sebi, nemocno, gotovo porazen. Samo je tren prosao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim sto je mogao da znaci, a vec je ozivio u mome sjecanju, jos opasniji.

V

"Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?"

(iz Kur’ana)

Na dugom hodniku sto obuhvata stari han kao cetvrtasti obruc, ljudi su zakrcili prolaz. Pred vratima jedne sobe cekali su uzbudjeni, sabivsi se u gomilu, zatvorivsi nepravilan krug, u cijem je praznom sredistu stajao strazar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao zacepljen kanal, cula se sustava saputanja, ljutita i zacudjena, gomila ima svoj jezik, drukciji od jezika kojim se sluzi svaki od ovih ljudi, lici na zujanje pcela, ili na rezanje, gube se rijeci a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinacna raspolozenja a ostaju zajednicka, opasna.

Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoc, sad ce dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio covjeka.

Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime nista ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da cujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmisljajuci, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Ucinio je to sinoc, gonili su ga, sklopio se u tekiju, a jutros otisao da pije, misleci da je siguran. Zacudio sam se kako je uzak krug sto se zatvara oko ljudskih zivota, i kako su izukrstane staze kojima hodimo. Sinoc ga je slucaj doveo do mene, a sad je slucaj mene doveo da mu vidim kraj. Mozda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze bozje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, cekao sam da mu vidim lice sto me zbunilo sinoc, i njegovu porusenu sigurnost, ili zlocinacku drskost, da ga odbacim. Slusajuci oko sebe utisan razgovor kako je izvrseno ubistvo, nozem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umijesan u ruznu stvar, kako sam proveo tesku noc, mucen savjescu, nicim ne predosjecajuci da je to ubica, uprljan susretom, ponizen njegovim rijecima, kriv sto je pobjegao i sto je mogao da ne ucini ludost i da ne svrati u kafanu.

Ali uzalud sam sve zamisljao tezim, optuzujuci se i pretvarajuci da osjecam gadjenje. Bilo mi je u stvari lakse, mucan teret je spao s mene, nestajalo je more sto me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica sto nosi tudju smrt na ostrici hitrog noza, nizasto, za rijec ili za zlato, svim srcem sam zelio da to bude, tako bih ga se rijesio. Zato me drzao taj osjecaj olaksanja: sad cu ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinocnju noc sto je kao vatra ozegla sve sto je bilo cuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrecnik, i svejedno je da li cu ga pljunuti ili ozaliti, on u meni moze pokrenuti samo tugu, ili gadjenje, zbog ljudi.

Po tihim uzbudjenim glasovima sto su sumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaci, i oluja i tisina), glasovima punim mrznje, uzbudjenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga zivlje kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu sto su se premjestale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima sto su nailazili, grc sto ih je stegao oduzevsi im glas, i dah valjda. U potpunoj tisini culi su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dizuci glavu, pokusavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio izmedju dva strazara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled navise, niceg se nisam sjecao od sinoc osim bijele kosulje i ostrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih zila, ni o njima nista ne znam, zaustavio sam pogled na mrsavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez zurbe, i bez volje, prenio oci na lice. Nije bio onaj od sinoc.

Znao sam to i prije nego sto sam ga vidio.

Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, ucinilo mi se da se cak smijesi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je sta se s njim desava, ili je zadovoljan sto ga ljudi posmatraju. Strazari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je lezao ubijeni trgovac.

Posao sam hodnikom, ovo me se ne tice. Nisam se zacudio sto nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a zelio sam da bude, cekao sam cudo. Mozda sam mu ucinio nepravdu, a mozda i nisam, dovodeci u vezu spoljasnje uzroke, a zaboravljajuci sve sto sam jutros i sinoc mislio o njemu. Ali nije bio vazan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokusaj da ga unistim, da kaznim sebe i izbrisem trag sto ga je ostavio. Suvise sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, zeleci cak da pobjegne potjeri i sacuva slobodu, kao neukrocena rijeka. Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna, koju je trebalo sacuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj zivot u casu slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam zelio da bude ubica, sve bi tada bilo lakse. Ubistvo je manje opasno nego buntovnistvo. Ubistvo ne moze biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadjenje, a desava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ruzno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao sto se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodjaka. A pobuna je zarazna, moze da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junastvo, a mozda i jeste junastvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao sto ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve sto je opasno.

Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao.

Znao sam sta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi sve medju nama bilo rijeseno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponasamo kao otac i sin. Ali je tesko bilo pruziti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plaseci se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se drzimo i sta da kazemo jedan drugome, izmedju naseg posljednjeg vidjenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je zivot rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovaseno staroscu, oci ukoceno uprte u mene, nista nije kao nekad, sve sam morao da nadomjestam, ostre zategnute crte, snazan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog necega da ga zamisljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju. A bogzna kako je on mene vidio, sta je trazio i sta je nasao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponasaju, a najmucnije je zbog zamisljanja kako je trebalo da bude, sta smo mogli i sta nismo mogli da ucinimo.

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za misice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je razlog bio u njegovu uzbudjenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je moglo biti moja priroda, iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog smijesnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, oslobodjen godina, dogadjanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze. Htio sam da mu ispricam kako sam sinoc jurio mahalama uplasen grijesnom uzbudjenoscu ljudi, i sam otrovan cudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrecan, kao da tijelo trazi izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, dosao je zbog njega, znam i zelio sam da mu kazem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao sta da ucinim, sve se iscasilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, nista vise nije na svome mjestu, i zato trazim utociste na njegovim prsima, malen kao nekad.

Ali kad je njeznost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog covjeka, zbunjenog i uplasenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promasio u zivotu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da nista ne bi shvatio od svega sto sam mislio da kazem, iako nisam ni mislio vec strasno zelio, kao dijete, kao nemocnik: odmah bi me sprijecile njegove uzasnute oci i budni strazari moga razuma. Zeljeli smo isto jedan od drugoga, uzdajuci se on u moju ja u njegovu snagu, nemocni obojica, i to je bilo najzalosnije u ovom vidjenju bez svrhe.

Upitao sam ga zasto nije dosao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi ce se cuditi, zasto da trazi konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svacije svratiste, dobro za covjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.

Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgadjao ono sto je trebalo da dodje, odgovarao je samo jedno: sinoc je kasno stigao i nije htio da smeta.

Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.

Nije pristao da predje u tekiju, po podne se vraca, nocice kod prijatelja u jednom selu.

- Ostani dan-dva, odmori se.

Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slazuci rijeci u skladno slozene recenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neuzurbanom govorenju, cinilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao rijeci. A sad je to nemocno odmahivanje rukom znacilo predavanje pred zivotom, odustajanje od rijeci koje ne mogu da sprijece ni da objasne nesrecu. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim vise nije znao ni da razgovara, uzas pred gradom sto ga je docekao zlocinom i mrakom, nesnalazenje pred nevoljama sto su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrsi posao zbog kojega je i dosao, pa da odmah pobjegne iz ove varosi koja mu je oduzela sve sto je imao, sinove, sigurnost, vjeru u zivot. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oci. Bilo mi je zao i tesko.

- -         Rasuli smo se - rekao je - samo nas nesrece okupljaju.

- -         Kad si cuo?

- -         Neki dan. Naisle neke kiridzije.

- -         I odmah si posao? Uplasio si se?

- -         Dosao sam da vidim.

Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjuci mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.

Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve sto cu reci za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni ocekivanje, sujevjerno se cuvajuci da ne kaze ma sta odredjeno, pIaseci se zle magije rijeci. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo: - Ti si ovdje ugledan, poznajes sve prve ljude.

- -         Nije nista opasno. Govorio je nesto sto nije trebalo.

- -         Sta je govorio? Zar se i za rijec zatvara?

- -         Danas cu ici muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.

- -         Treba li i ja da idem? Reci cu da su pogrijesili, zatvorili su najpostenijeg, o, ne moze uciniti nista ruzno, ili cu kleknuti na

koljena, neka vide roditeljsku zalost. I platicu ako treba, prodacu sve i platicu, samo neka ga puste.

- -         Pustice ga, ne treba da ides nikud.

- Onda cu cekati ovdje. Necu izaci iz hana dok se ne vratis. I reci im da mi je samo jos on ostao. Uzdao sam se da ce se

vratiti kuci, da mi se nece ugasiti ognjiste. A opet bih sve prodao, nista mi ne treba.

- Ne brini, sve ce biti dobro, s Bozjom miloscu.

Sve sam izmislio, osim bozje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kazem da o bratu ne znam nista. Otac je zivio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguca zastita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.

Izasao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajuci kako da je izvrsim, pritisnut neopreznom rijecju sto je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova zalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega vise ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kazem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je jos onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir dusi grijesnog dervisa Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je ziv. Nikad ne bih saznao to misljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukcije, tudjim ocima. Zar je put koji sam izabrao toliko nistavan za moga oca da me radi toga ziva sahranio? Zar ovo sto cinim za njega nije nista, zar smo toliko odvojeni, toliko drukciji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? cak ni zalosti nije bilo u njemu sto me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konacno prezaljen. A moze biti da pretjerujem, mozda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreci onaj kome je najteze.

Sta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve pocne da se rusi i odronjava? Zivot je izgledao cvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porusio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.

S brda, iz ciganske mahale, sto se povukla u vis i na kraj, zaglusno je udarao bubanj i pistala zurna, djurdjevsko veselje se srucivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeci.

Budale, mislio sam nesabrano, jucerasnjom srdzbom. Oni i ne znaju da ima vaznijih stvari na svijetu.

Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoc. Nije bila ni ljutina, vec uvrijedjenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otezana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj zivot, nista izvan nje ne postoji.

Nesavladivo je tesko sve sto sam mogao da ucinim, licilo je na prestup ili na prve korake u zivotu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih trazio drugi ni bolji razlog izvan tog uobicajenog sto lijepo zvuci i objasnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, sto me nagonilo da zelenom srdzbom mislim na zatvorenog brata: zasto mi je to ucinio. U pocetku sam pokusavao da se odbranim od te sebicne misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, sto njegovu nevolju smatras samo svojom nesrecom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomognes, ne misleci na sebe.

Tako bi bilo ljepse, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemocnoj cistoj misli: da, brat mi je, ali bas zato je tesko, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmjesljivo ili sazaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguce, samo ti se cini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.

Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Tesko ih je izdrzati, neprestano podsjecaju na ono sto bih htio da ne znaju. Bezuspjesno nastojis da ostanes cist i slobodan, neko tvoj ce ti zagorcati zivot.

Skrenuo sam iz carsije, putem pored rjecice, iduci za njenim tokom, izmedju basca i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadrzavaju se; najbolje bi bilo otici za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje izmedju brda, znam da ne valja kad covjek zeli da pobjegne, ali se misao sama oslobadja kad joj je tesko. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajuci, drzim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vracam, uvijek ima vremena za ono sto je neprijatno.

Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek moze da trazi dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dusu otvorenu za siroko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad covjeka samo ne bi drzalo osvojeno mjesto.

Idi od mene, odvratna nemoci, zavaravas me laznim slikama rasterecenja, koje nisu cak ni zelje.

Putem iza sebe zacuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dzelep goveda isao je pored rijeke u oblaku prasine.

Skrenuo sam u jednu bastensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, sto je zatvorenih ociju jurila na sibe gonica.

Na konju ispred dzelepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj guzvi, u tom uzbudjenom mukanju, vici i psovkama sto su se razlijegali rijecnom dolinom.

Uvijek isti.

Poznao je i on mene, i odvojivsi se od dzelepa, od gonica, od oblaka prasine, dokasao do moje kapije.

- Ne bih zelio da bas tebe pregazim - rekao je smijuci se. - Da je neko drugi, ne bih zalio.

Sjahao je, lako, kao da je tek posao na put, i snazno me zagrlio. Bilo mi je cudno i nelagodno kad sam osjetio klijesta njegovih saka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A bas to me i cudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna zivotna vedrina sto se presipa kao voda, bezvredna jer je svacija.

Vraca se iz Vlaske, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nesto govorim. Sinoc sam bio spreman da ga izdam sestri.

- -         Potavnio si - kaze.

- -         Imam briga.

- -         Znam.

Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tudjim zemljama, hiljade milja je presao trgujuci, i tek sto je stigao, sve je cuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

- -         Zasto je zatvoren?

- -         Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da ucini.

- -         Da je ucinio zlo, znao bi.

- -         Bio je miran - rekao sam, ne razumjevsi ga.

- -         Nasi ljudi zive mirno, a stradaju naglo. Zao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?

- -         U tvrdjavi.

- -         Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam sta je u njoj. Doci cu veceras u tekiju, ako ti necu smetati.

- -         Zasto bi mi smetao! - Kako je hafiz Muhamed?

- -         Dobro.

- -         Sve ce nas on ukopati - nasmijao se opet.

- -         Cekacemo te veceras.

Nece mi ni pomoci ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspolozenje, i bistar um, prazno i povrsno. Ali je on bio jedini covjek u kasabi koji mi je rekao rijec saucesca, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kazem, licila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

Odjahao je ispred volovskih rogova, spustenih kao za napad, zavijen prasinom sto je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajuci ih.

Drzao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoc, i zbog onog sto cekam.

U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tisinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuce su skrivene u granama drveca iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajuci se u samocu i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a zelio sam da odem, odlazuci sve prije nego sto sam ista pokusao. Mozda bih i otisao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakse, ali sam tada iz carsije cuo uplaseno udaranje bubnja, drukcije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove sto su se dozivali u zajednickoj muci, licilo je na napadnutu kosnicu, zujale su uskomesane ljudske pcele, odlijetale da pobjegnu i vracale se da brane, vicuci kletve i dozivajuci u pomoc.

Iznad kasabe dizao se polako siv koncic dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavsi vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.

Uskoro je stub vatre ojacao i poceo da se siri iznad kuca, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, zestok, bujan, skakao sa neskrivenom radoscu s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.

Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrecom, uvijek smo ugrozeni, uvijek se nesto ruzno desava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teza od ove, i vaznija, cak sam sa zadovoljstvom poceo da gledam u vatru, nadajuci se da ce ljudi pred njom ostati nemocni, i da ce se tako rijesiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.

I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvrsim ono sto sam naumio, odlucio sam da ne odgadjam. Nisam mnogo razmisljao, ali je mozda ozivjela u meni nada da je lakse govoriti o milosti u ovakvoj nesreci koja podsjeca ljude na krhkost i nemoc pred voljom gospodnjom.

A imam prava da znam o rodjenom bratu onoliko koliko treba da mi kazu, koliko bi rekli svakome, duzan sam da mu pomognem, ako je moguce.

Ruzno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrdjivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio sta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da zalim njega, cak nisam znao ni sta je vaznije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.

Pred muselimatom je stajao strazar, sa sabljom o pojasu i malom puskom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoruzanim strazarima koji stoje kao prepreka.

- -         Je li muselim u muselimatu?

- -         Zasto?

Potajno sam se nadao da necu naci muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, cudo bi bilo da je bas ovdje kad ga ja trazim, mozda me ta skrivena misao i natjerala da dodjem, jer ga necu naci, i otisao bih odgodivsi posjetu za drugi dan. Ali kad me strazar, s rukom na jabuci puske, drsko upitao ono sto ga se ne tice, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo naslo oduska, jedva docekavsi da se istutnji kako bilo. Ja sam dervis, sejh tekije, i jedan sejmen ne moze da me docekuje tako, s rukom na pusci, makar i zbog ove odjece koju nosim. Bio sam iskreno uvrijedjen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje mozemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i znacaj, oznacilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva postovanje. A sve to nije moglo da posluzi kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otisao s olaksanjem.

- Ja sam sejh mevlevijske tekije - rekao sam tiho, smirujuci srdzbu. - Treba da se vidim s muselimom.

Strazar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim rijecima, sumnjicav, uvredljivo nemaran prema onome sto sam rekao. Uplasio sam se tog kurjackog mira, ucinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuce kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoc gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrdjavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.

Ne zureci, ocekujuci jos nesto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog strazara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav dervis hoce muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezlicenja, mozda je tako bolje. Muselim sad nece odbiti mene vec nekog bezimenog dervisa.

Cekali smo da ta poruka prodje kroz hodnike i da se vrati odgovor. Strazar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajuci me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li ce me primiti ili odbiti, njegovo crno mrsavo lice zracilo je spokojnom bezobzirnoscu kojom ga je hranilo ovo mjesto.

Cekajuci, pokajao sam se sto sam se zainatio da predjem ovu prepreku, misleci da je nistavna, a ona je isto sto i muselim, njegova ispruzena ruka.

Sad vise nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam sta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguce, pokrenuo sam citav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor vise ne moze biti uzgredan, dat mu je znacaj prava. A bice priznanje kukavicluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Zelio sam da sacuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjecam je u svim zilama.

Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamisljao sta cu reci, uzalud sam zamisljao izraz lica koji cu unijeti u sobu, vidio sam zgrcene crte usplahirenog covjeka koji nije znao cak ni sta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da cini nesto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Sta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kazem: sve.

Pozvali su me da udjem. Muselim je stajao kraj prozora, gledao pozar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Nicim mi nije pomoglo to nepokretno lice.

U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oci, sto su cekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam izmedju njega i pocinjenog nepoznatog zlocina, i on me gurao od sebe, blize prestupniku.

Mogao sam da udjem u razgovor na vise nacina, da nisam bio uzbudjen. Mirno: - Nisam dosao da branim vec da pitam. Siroko: - Kriv je cim je zatvoren, mogu li da znam sta je ucinio? Umjereno uvrijedjeno: - Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poci s nekom namjerom, s nekim odredjenim htijenjem, pokazujuci vise cvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori nacin, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.

- -         Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno, pocinjuci kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajuci slabo mjesto, ne uspjevsi da pripremim povoljniji prijem i utisak. To tesko neprobudjeno lice me prisililo da kazem sta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.

- -         Brata? Kakvog brata?

U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u cudjenju sto sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nesto nevazno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.

Neka mi oproste svi casni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu dozivjeli iskusenje da zaborave ponos, ali moram da kazem, nista mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strasna daljina koju je postavio izmedju mene i sebe. Uplasilo me to, jer je bilo neocekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrozen, brat nije postojao kao moguca spona izmedju nas, trebalo ga je ozivjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali sta sam mogao da kazem da ne nanesem stetu bratu i da ne uvrijedim muselima?

Rekao sam da zalim sto se to desilo, nesreca me pogodila kao smrt moga najblizeg, sudbina me nije sacuvala od nevolje da rodjenog brata vidim tamo kuda odlaze grijesnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s cudjenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama casno sluzim Bogu i vjeri. I jos dok sam govorio, znao sam da je to ruzno, cinio sam izdaju, ali su rijeci tekle lako i iskreno, tuzba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plac nad sobom, zbog kukavicluka kojem nisam znao pravi razlog, zbogsebicnosti sto je ugusila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nesto u meni, ruzno je, zar si dosao da sebe branis, od cega, brat je u opasnosti, stidjeces se poslije, otezaces mu polozaj, ucuti i izadji, reci i izadji, reci i ostani,pogledaj mu u oci, samo te plasi svojim kumirskim licem,ucutkaj bezrazlozni strah, nemas cega da se bojis, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono sto moras.

I rekao sam. Da je brat, kako sam cuo, ucinio nesto sto mozda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nesto tesko, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono sto nije.

Bilo je malo to sto sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno posteno, ali to je sve sto sam mogao. Obuzimao me tezak umor.

Njegovo lice nista nije govorilo, nije odavalo ni srdzbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izadje i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjecao da sam tada mislio kako je u strasnom polozaju svako ko moli: nuzno malen, nistavan, pod tudjom nogom, kriv, ponizen, ugrozen od tudjeg hira, zeljan slucajne dobre volje, podlozan tudjoj moci, nista od njega ne zavisi, cak ni izraz straha ili mrznje koji ga moze upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, sto me jedva vidio, prestao sam da ocekujem dobru rijec ili milost, i samo zelio da odem, a sve neka se svrsi kako alah hoce.

Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je vec svejedno, mrtvo kao sto je i cutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mucilo gadjenje.

- Brat, velis? Zatvoren?

Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugasena, samo se jos dim vukao iznad carsije, trom, crn. Steta sto nije sve unistila.

- -         Znas li zasto je zatvoren?

- -         Dosao sam da pitam.

- -         Eto, ne znas ni zasto je zatvoren. A dolazis da molis, bez obzira sta je ucinio.

- -         Nisam dosao da molim.

- -         Hoces li da ga optuzis?

- -         Necu.

- -         Mozes li da navedes svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukazes na druge krivce? Ili saucesnike?

- -         Ne mogu.

- -         Sta onda hoces?

Govorio je lijeno, s prekidima, okrecuci glavu u stranu, kao da je uvrijedjen, kao da mu je mucno sto mora da objasnjava tako jasne stvari i sto gubi vrijeme s nerazumnim covjekom.

Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavicke sebicnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga sto me ponizio, sto je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dusmanin. Navikao sam da slusam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, cak i to sto sam pitao za brata licilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog covjeka, a mozda jos vise njegova prostacka neuctivost, ugusila u meni dugu naviku. Osjecao sam da postajem zelen od mrznje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoce, on nastoji, cak i ne nastoji, on zraci osjecanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zasto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tice me se, ali kako smije prema meni tako da se ponasa? Jos me zavaravala misao o znacaju reda i poziva kome sam pripadao.

Ljudi zive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj cudni dzelepcija, Hasan, sto nikad nece prenagliti ni stradati zbog nepromisljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenadjenja u sebi.

- -         Sta hocu? - rekao sam, cudeci se sam sebi i znajuci da nije dobro sto to govorim. - Nije trebalo to da kazes. Je li zlocin upitati za brata, ma sta da je ucinio! To mi je duznost, i po bozjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglusioo to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali zivotinje, ili gori od zivotinja?
- Rijeci su ti teske - rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teskim ocima. - Na cijoj je strani pravo? Ti branis brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu sluzim.

- -         Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

- -         Je li kurjacki braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?

Htio sam da kazem da je kurjacki biti surov po svaku cijenu. covjek strada naglo. Dobro je sto nista nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeca potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.

Poslije sam bio potisten, ljutina me brzo prosla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam ostro, jer sam bio suvise napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmisljene porive. Sve sto se tada ucini, obicno je stetno: to je oblik glupog junastva, samoubilacki prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. I zakasnjelo naknadno razmisljanje koje nicemu ne sluzi.

Desilo se ono cega sam se najvise plasio, receno mije da branim brata, suprotstavljajuci se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj licni gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore moze biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je sto u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strasne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje.

Drago mi je sto je podne blizu, sto necu ostati sam, odvojicu se molitvom od danasnjeg dana, ostavicu mucnu misao pred dzamijskim vratima, cekace me sigurno, ali cu bar neko vrijeme biti bez nje.

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i poceo molitvu, jace nego ikad osjetio sam zastitnicki mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tisinu bijelih zidova i cadjave tavanice, materinsku njeznost suncanog svjetla sto je iskrilo na zlatnim zrncima prasine. Ovo je moja drzavina, pohabani cilimi, bakreni svijecnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruzenim na koljenima, moja tisina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam cilimsku saru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome sto traje duze od nas, iz dana u dan vrsim svetu duznost u ovoj kuci sto je postala moja, nasa i bozija, krijuci i od samog sebe da je bila najvise moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobodjen more, vracen iz cudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stisani mir, ja nisam vrsio duznost, bio sam siguran da nikome ne sluzim vec da sve sluzi meni, da me zaklanja i vraca, da potire ruzan san o necemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjecao da mi se vraca poremecena ravnoteza zbog svega sto je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga sto se zatvarao kao odbrana, kao tvrdjava, opravdavajuci me i potvrdjujuci. Ne prekidajuci molitvu, vrseci je navikom, vidio sam suncevu zraku sto se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajuci me; cuo sam vedar svadjalacki cvrkut vrabaca oko dzamije, neprekinut zamor njihovih glasova, veselo zutih, cinilo mi se, kao zito i sunce; i nesto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajuci me, budeci sjecanje na ono sto je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga ozivljavam, zivo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobliceno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, mozda u djetinjstvu, koje vise ne postoji u sjecanju vec u zaljenju, mozda u zelji da bude, i biva, prozracno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran sum krvi, suncana radost ni zbog cega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam zelio da prekinem taj cudni zaborav.

A onda se prekinuo sam.

Ucinilo mi se da iza mojih ledja, medju ljudima u molitvi, stoji moj sinocnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u dzamiji, usao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se cuje drukcije nego ostali, dublji je i muskiji, njegova molitva nije molba vec zahtjev, oci su mu ostre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Dosao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostacemo sami poslije namaza, da ga pitam sto sam propustio sinoc. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zasto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bjezanje. Bjezanje od ovoga sto jest, spasavanje nesvjesnim sjecanjem i ludom zeljom da ne bude stvarnosti, neostvarivom zeljom, natjerala bi me u ocaj da je bila stvarna misao, a ovako se cak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrasnje snage trazile izgubljeni mir.

Nisam bio svjestan u tom casu da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i mozda sam zato i zelio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajuci ga od casa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Zelio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na rijeci bez sadrzine, i duza nego ikad.

O cemu bih s njim govorio? O sebi nece da kaze nista, uvjerio sam se sinoc. Govorili bismo o meni. Sjescemo ovdje, u ovaj prazan prostor dzamije, u svijetu a izvan njega, sami, smijesice se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh vec pronicljiva hladnoca, pogled koji sve vidi ali se nicemu ne cudi, slusace me pazljivo, zagledan u saru cilima pred sobom ili u suncanu zraku sto se uporno probija kroz iskricavu sjenku, i reci ce mi istinu od koje ce mi biti lakse.

Zamisljajuci taj razgovor, ozivljavao sam njegov lik, ne cudeci se kako sam mnogo od njega zapamtio, cekao sam da ostanemo sami, kao sinoc, da nastavimo neobicni razgovor, ne krijuci se. Taj nemirni pobunjeni covjek koji je mislio suprotno od svega sto sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao covjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce ali zna sta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put presao od sinoc. Jutros sam htio da ga predam strazarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga mozda prijavio, i to dvoje nema medju sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u cvor. Jedini on. Ne znam zasto, mozda sto je patio, sto je u mukama stekao iskustvo, sto ga je pobuna oslobodila naviknutog misljenja koje veze, sto nema predrasuda, sto je rascistio sa strahovima, sto je posao putem koji nema izlaza, sto je vec osudjen i samo junacki odgadja smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, vise nego mi koji klecamo od naucenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogucom krivicom. I mada nikad ne bih posao putem odmetnistva, ni u mislima cak, rado bih cuo njegovu istinu. O cemu?

Ne znam o cemu.

Reci cu mu ovako:

Dvadeset godina sam dervis, a malim djetetom sam posao u skolu, i ne znam nista izvan onoga sto su htjeli da me nauce. Ucili su me da slusam, da trpim, da zivim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao sta treba da cinim, derviski red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i siroki, i nista moje nije postojalo sto se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, zivjela je svojim zivotom, moja po krvi i dalekom sjecanju, po djetinjstvu koje cijelog zivota zatrpavam, varajuci se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri vidjenja u ovih dvadeset godina nisu nista ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj sluzbi vjeri, iako sam vise osjecao ponos sto sam nasao siru porodicu, nego zalost sto sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreca. Kazem tu rijec, jer ne znam pravu, ne mogu da kazem ni pravda ni nepravda, i tu pocinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vrseno nad drugima, cutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujuci odgovornost na druge, ili se navikavajuci da ne mislim o onome sto nije moja krivica, priznavajuci cak da se ponekad mora uciniti zlo radi veceg i vaznijeg dobra. Ali kad je bic vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladica, nesposoban je za zlocin. Ali evo, ne branim ga dovoljno cvrsto, a njih ne opravdavam, cini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suocili sa zivotom izvan moje prave putanje, natjerali me da se odredjujem. Sta sam ja sad? Zakrzljali brat ili nesigurni dervis? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam ostetio cvrstinu vjere, izgubivsi tako sve? Volio bih da placem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i zaleci. A ne mogu ni jedno ni drugo. Sta je to, Ishace, buntovni mucenice, koji si stao na jednu stranu i ne znas sta je neodlucnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I sta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nisan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishace, strah i zbunjenost, ni korak vise ne smijem da ucinim ni na jednu stranu, izgubicu se i propasti.

Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujuci da je vise tu, i ne znajuci sta bih mogao da mu kazem od sve te muke sto ni imena nije imala. A bila je opasna misao da bas njemu povjerim ono sto nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan dervis, nijedan od ljudi s kojima se susrecem, vec odmetnik, bjegunac, covjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to cuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Boze, da iz ovih iskusenja izadjem isti kao sto sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se nista nije desilo.

Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrecnom Ahmedu Nurudinu.

Ljudi su izlazili, kasljucajuci, tiho sapucuci, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srecom, sam na zalost, bojeci se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mucim neodlucnoscu.

Napolju se cula strka, neko je vikao, neko je prijetio, necu da cujem rijeci, necu da znam ko vice i ko prijeti, sve sto se u svijetu dogadja ruzno je, primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.

Otac me ceka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je jos on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me ceka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo nista, prvo ce me njegove oci upitati, i ja cu odgovoriti, sa osmijehom, imacu toliko snage, zbog njega, receno mi je da ce brat blti pusten uskoro, ispraticu ga s nadom, zasto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vraticu se tuzan.

Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predju u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.

A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredjujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.

Uzalud hodam sokacima, trosim vrijeme sto se ne da potrositi, Hasan me ceka u tekiji. Otac me danas cekao u hanu, Hasan veceras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskrscima, ne daju mi izaci iz brige. - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku. - Necu se smiriti dok ne cujem.

A najbolje bi bilo da dodje kuci.

Najbolje bi bilo da nije ni isao od kuce.

- Otidji sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.

Drago mi je sto je otisao, tesko je gledati u njegovo lice, koje je trazilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laz. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ruzno sjecanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u celo, opet je bio otac, gledao sam za njim, isao je poguren, vodeci konja kao da se naslanja na njega, okrecuci se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tuzan i usamljen, sad je to bilo konacno, varke vise nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga bas u casu kad smo se prepoznali, nista nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoci.

Stajao sam usred sirokog polja kad je otac uzjahao konja i zasao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.

Duga popodnevna sjenka, tmurna dusa brda, puzila je poljem, zatamnjujuci ga, presla je i preko mene, opkolila me odasvud, a suncana strana je bjezala od nje, uzmicuci prema drugom brdu. Daleko je noc, to je samo njen rani predznak, nesto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavadjenoj sirini sto se zamracuje, sitan u prostoru sto se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara dusa, tudja a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemocan pred tajnama zemlje i sirinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuca u pristranku, zacula necija pjesma, probijala se kroz suncani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je isla u pomoc, i zaista me oslobodila kratke i bezrazlozne zacaranosti.

Nisam izbjegao Hasanovu netrazenu paznju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u cardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podsisane mekane brade, jagom namirisan, svjez, nasmijesen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prasine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je licio na mladog agu koga je zivot razmazio, ne trazeci od njega ni napor ni hrabrost.

Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dzelepcija i bivsi muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaze ono sto zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, saleci se, ne pridajuci znacaja ni onome sto je cuo ni onome sto je odgovarao. Uvijek sam se cudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajuci ih u lude oblike.

Upitao me kad smo se pozdravili:

- -         Jesi li saznao stogod za brata?

- Nisam. Ici cu sutra opet. A ti, kako si putovao? Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.

Rekao je nekoliko obicnih recenica o svom putovanju, saleci se, kako uvijek zavisi od volje bozije i od cudi stoke, i on svoju volju i cud podredjuje njima, a onda predlozio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku zivih bica, pitanje od znacaja sve dok ima zivih bica i pogodno za sporenja, narocito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slazuci se u svemu.

Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca cutao, ili govorio o najobicnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, cudno i netacno, Kur-anom nepotvrdjeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je procitao, mastom ozivljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim vidjenjima svijet stvarao i rastvarao. Licilo je na bogohuljenje, ali smo se vec navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervisem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepse i najredje pravo u nasem redu, i nije se smatralo da je suvise stetno ono sto je ponekad govorio, jer je bilo prilicno nerazumljivo.

Izgledalo mi je sasvim neobicno, nezamisljivo gotovo, kako jedan bezazlen ucenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobricini, nekadasnjem alimu i sadasnjem gonicu stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam sejtan potrudio da sastavi ova dva covjeka koji niceg zajednickog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi ocekivao.

Ovaj mladi covjek me uvijek iznova iznenadjivao nekom neocekivanoscu koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve sto je cinio bilo je neobicno, izvan svega sto bi se moglo pretpostaviti. Zavrsio je skolu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, sluzbenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog neceg zivio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovackim trgovcem i njegovom zenom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokozu Latinku crne kose i sivih ociju, sto sad s muzem zivi u Latinluku, tuzio sudu nekog dalekog rodjaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tuzbe kad je vidio koliko djece taj nesrecni rodjak hrani, ozenio se kcerkom tog dalekog rodjaka koju su mu nametnuli da se oduze za imanje, a kad je vidio cime su ga usrecili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivsi u svojoj kuci, i poceo da se bavi trgovinom, odlazeci na istok i zapad, na uzas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, sta je bilo njegovo, tesko je reci. Nijedno, smijao se on, ali se od necega mora zivjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suvise govorljiv za sluzbu na Porti, suvise bujan za muderisa, suvise obrazovan za dzelepciju.

Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko prica o njegovu postenju koliko i o nepostenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tuzbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pricali da je bestidan jer zivi sa Dubrovkinjom, pored muza mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muz iskoriscrju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagadjanja, narocito u pocetku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u zivotu. Druzio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijancio s barabama, salio se s kalfama, ravan svakome u svemu cime se bavio, a opet promasen u svemu.

Nisam zelio da govorim s njim o bratu, bio bi ozaloscen ali zakratko, ozlojedjen ali zakratko. A mucio me i sinocnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije dosao.

Srecom, nije nametljiv. I srecom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako cu moci sve da odlozim.

Vlaga i toplina su izvor zivota, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla ziva bica, bez oblika, bez udova, zrnca i stapici u kojima je tinjala zivotna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajuci bez svrhe i bez cilja, ziveci u vodi, odlazeci na kopno, zavlaceci se u mulj. Hiljade godina je tako proslo...

- A Bog? - pitao je Hasan.

Bilo je to saljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga cuje.

- -         Hiljade godina je tako proslo, ta mala nemocna bica su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Radjala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez icega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokusavanja.
- A Bog?

- -         Bog je tako htio.

Morao je tako da kaze, iako je zvucalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed vise uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opstom tvrdnjom, nego sto je odgovarao na izazov.

Zacudilo me drzanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao bozije ucesce u stvaranju svijeta, a Hasan je samo saljivo na to upozoravao, ne zeleci da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steci.

Znao sam, bila su to nesto izmijenjena ucenja grckih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom ucenju, covjek je postepeno postajao ono sto jest, polako se prilagodjavao prirodi, potcinjavajuci je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije vise tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, presavsi ogroman put od crva do gospodara zemlje.

- Rdjav gospodar - nasmijao se Hasan.

Spor je i poceo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rdjavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteci se sto je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i posao je za dokazom cak do klice svijeta.

Stotinu prigovora moglo se uciniti svemu sto je hafiz Muhamed govorio, od objasnjenja postanka zivih bica, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je covjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od bozije volje. Ali kad sam se umijesao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogresenja, izgledalo mi je smijesno da se sporim oko suvise poznatih stvari. Vaznije mi je bilo nesto drugo: zar nije naivno misljenje da je covjek ugodno smjesten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?

Prostranstvo je nasa tamnica, rekao sam osluskujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko moze oko da predje preko njega. A ono nas umara, plasi, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kazemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodusnoscu. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo staniste cudovista koja bi bila u stanju da se nose s nedacama sto ih ona pruza u izobilju. Ili nicija. Pa ni nasa.

Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine.

Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju.

Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo.

Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplasio sam se da sam razgolitio sve sto sam htio da sakrijem. Odgovarao sam danasnjem danu i svojoj ozlojedjenosti. Doveo sam u neugodan polozaj i sebe i njih dvojicu.

Hafiz Muhamed je gledao u mene zacudjeno, gotovo uplaseno, a Hasan rastreseno, smijeseci se, i ja sam tek u njihovim ocima sagledao pravu tezinu svojih rijeci, o kojima ranije nisam razmisljao. Ali me savjest nije prekoravala, cak mi je bilo lakse.

Hasanov izraz lica postao je neocekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujuci glavom, kao da se izvinjava sto govori ozbiljno. Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji.

- Ovdje smo, na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbudjeno. - Poricati da je ovo mjesto za nas, znaci poricati zivot. Jer...

Zakasljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaze sa mnom, ne uspjevsi da smiri uzbudjenu bolest.

- Treba da ides u sobu - upozorio ga je Hasan. - Hladno je, vlazno. Da ti pomognem?

Odbio je rukom: ne treba. I otisao, kasljuci: nije volio svjedoke u bolesti.

Ostali smo sami, Hasan i ja.

Steta sto se nismo mogli rastati bez ikakva objasnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otici, tesko je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije vise bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je sluzio kao spona i kao razlog za opsti razgovor. cekalo nas je ono sto se tice samo njega i mene.

Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio nacina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do covjeka, izrazava razumijevanje, olaksava.

- -         Uplasio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.

- -         Zao mi je.

- -         Znas li sta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.

- -         Nego sta je?

- -         Spremnost da se sve baci na lomacu. Suvise te pogodila bratova nesreca.

Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogadjajuci sustinu moje pobune, a jos vise dobronamjernoscu, koja nije u rijecima vec u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u citavom nacinu kako je zracio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obicno krije. Ali ako ga i nisam odbio, zelio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.

- -         Sta si mislio govoreci o prastarom strahu koji vucemo iz davnine?

- Zar je ovo veceras prvi put sto se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.

Mogao sam da mu kazem: ne tice te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tudju grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajuci se, da mi je otac danas dosao od kuce, i da nisam bas najboljeg raspolozenja.

- -         Vec drugi put me odbijas - nasmijao se.

- -         Sta bih mogao da ti kazem? Nista nisam saznao.

- -         Ni zasto je zatvoren?

- -         Ni to.

- Onda ja znam vise od tebe.

Nije ga lako odbiti.

Ispricao je cudnu pricu, koju sam jedva shvatao svojim ogranicenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam zivio.

U okolini grada zivio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, zivio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato sto je bio necim pogodjen, ili je bio naivan, ili posten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za ledjima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno sta ce se s njim desiti, tesko je znati, a sad nije ni vazno, tek taj covjek je poceo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optuzujuci ih jasno i glasno za ono sto svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu porucili da dodje sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da cini ono sto nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrdjavu, napisali saslusanja u kojima je nesrecnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite rijeci protiv vjere, drzave, sultana, valije, objasnjavajuci da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je cak da je odrzavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoc, a njegova kuca je bila stjeciste njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslusanjima veziru u Travnik, ali je covjek na putu isjecen, sabljama, jer je pokusao da pobjegne. Sad, sto se tice tog pokusaja bjekstva, moze da misli ko sta hoce, mozda je i pokusao da bjezi, a mozda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pricao, nije jedan, ni posljednnji, da u sve to nije umijesan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga cak ni vidio, covjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladic, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umijesao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su razliciti a opet po necemu slicni: u obojici je bilo nesto samoubilacko. Na nesrecu, tvoj brat je radio kod kadije, na nesrecu, kazem, jer je opasna i teska blizina mocnih, i kao povjerljiv pisar nekako je dosao do skrivenih spisa. Kako je dosao, niko sad ne moze saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naisao je slucajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naici.

- -         Na sto je naisao?

- Na saslusanje krivca, napisano prije nego sto je covjek saslusan, prije nego sto je doveden u kasabu, prije nego sto je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvacas li, unaprijed su znali sta ce govoriti, sta ce priznati, sta ce ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobicno, zurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrsi, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslusanje ondje gdje ga je i nasao. I zaboravio sto je vidio. Ali nije. Sta je ucinio, ne znam, mozda ga je pokazao nekome, mozda je ispricao, mozda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suvise je znao.

Slusao sam s nevjericom. Sta je ovo? Ludilo? Uzas koji nas obuzima u teskim snovima? Tamna oblast zivota u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da covjek moze toliko da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom cutali, je li se suvise tiho saputalo, jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilicno uravnotezenom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savrsen, vjerovao sam da je snosljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih rijeci i da me upita: kako to da zreo covjek, koji je prozivio tolike godine medju ljudima, vjerujuci da im je blizak i da pronice u ono sto kriju od drugih, a nije glup, ne vidi i ne sazna sta se desava oko njega a sto nije nimalo nevazno? Je li to licemjerje? Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam smatrao potrebom, a krivdu mogucnoscu. A ovo je sve suvise zapleteno za moju naivnu misao o zivotu, stvorenu u izdvojenosti i poslusnosti, trebalo je mnogo crne maste da se udje u te zamrsene spletove odnosa, koje sam primao kao mucnu i casnu, doduse prilicno neodredjenu borbu za boziju misao. Ili su ljudi krili od mene, cuvajuci se da ne kazu ono sto ne bih zelio da cujem? Tesko je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam cuo, bio sam spreman da ne povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati znacilo bi smrtno se uplasiti, ili uciniti nesto, ni rijeci nemam da obiljezim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne stidim se, iskrenost misljenja me pravda, da je sama Hasanova licnost umanjila znacaj obavjestenja koje sam cuo. Bio je dobronamjeran ali povrsan, posten ali lakomislen, i njegova neodgovorna masta mogla je da izmisli bogzna kakvu pricu, dodajuci na zrnce istine tovar proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?

Upitao sam ga, bacajuci kotvu za koju bih se uhvatio:

- -         Odakle to znas?

- -         Slucajno - rekao je mirno, kao da je ocekivao pitanje.

- -         Mozda je sve to nagadjanje, prazna prica?

- -         Nije nagadjanje, ni prazna prica.

- -         Taj koji ti je ispricao, je li na takvom polozaju da moze znati.

- -         Zna samo ovo sto sam ti kazao.

- -         Ko je on?

- -         Ne mogu ti reci, niti je vazno! Od njega bi mogao cuti samo ovo sto si vec cuo. Sta ti treba vise!

- -         Nista.

- -         Bio je toliko uplasen, da mi ga je bilo zao.

- -         Zasto ti je onda govorio?

- Ne znam. Moze biti, da se rastereti. Da ga ne udavi ono sto zna.

Bio sam toliko smeten onim sto sam cuo, da nikako nisam uspijevao da saberem misli, bjezale su kao ptice pred pozarom, skrivale se u tamne jame, kao kamenjarke. Strasna se ukazivala preda mnom slika svemocnog zla.

- -         To je strasno - rekao sam. - Toliko strasno, da jedva mogu vjerovati. Volio bih da mi nisi ispricao.

I ja bih. Sad. Pa, neka bude kao da nista nisam rekao, ako ti ne treba.

- -         To je nemoguce. Stvari ne postoje dok se ne kazu.

- -         Stvari ne mogu da se kazu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kazu. Da sam znao koliko cu te uzbuditi, mozda bih cutao. Zasto se plasis istine?

- -         Sta imam od nje?

- -         Ne znam. A mozda i nije istina.

- Kasno je sad da se povlacis. Ne mozemo potrti sto je receno. Poznajem li ga, tog sto ti je ispricao?

Pogledao me zacudjeno: - Htio sam da ti pomognem. Mislio sam da ces razmisljati kako da spases brata, sto prije, sto brze. A ti si, izgleda, zapamtio samo tog jadnika koji sigurno nocima ne spava od straha. Kao da ne zelis znati nista drugo.

Mozda je to tacno, mozda je imao pravo, tom mislju o sporednom olaksavao sam svoj uzasni teret. Samo, nije trebalo ovako razgovarati, a cinilo mi se da znam i kako je trebalo. Na samom rubu usana mi je bilo nepametno, djetinje pitanje: sta da radim, dobri covjece, koji si presao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom covjeku, reci mi sta da ucinim? Zaprepasten sam tvojim otkricem, kao da sam doveden nad provaliju, a necu da pogledam, hocu da se vratim u ono sto sam bio, ili da se ne vratim, zelim da spasem vjeru u svijet, a to je nemoguce dok se ovaj strasni, ubilacki nesporazum ne otkloni. Kazi mi, od cega da pocnem?

Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno cuvam davno uspostavljene veze, ne znajuci da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo srece da sam poceo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam sta bi se desilo, mozda mi ne bi znao nista reci, mozda mi ne bi mogao nicim pomoci, ali bi popustio grc moje duse, i ne bih bio sam. A mozda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj zivot, da sam prihvatio njegovo vece i gorce iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se nase namjere potpuno razilazile, on je zelio da spase jednog covjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduse, tako sam mislio poslije, a u tom casu bio sam pometen, ogorcen, nesvjesno kivan na njega sto je otkrio sto nisam znao, svjestan da moram uciniti sve da istina izadje na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da cekam, branilo bi me neznanje. Sad vise nije bilo izbora, osudjen sam istinom.

Obuzet brigom o onome sto je moralo da dodje, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mucno da se rastanemo. Da ode bez rijeci, da kazemo nesto suvise obicno, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu rijec i pravi odnos kad su moje licne stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao sta da kazem i kako da se drzim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna tezina predosjecanja, i nezadovoljstvo sto nije sve receno, ali sam se i nehotice uzdrzavao da ne pokazem hladnocu i uvrijedjenost, jer nisam znao da li ce mi ovaj covjek jos biti potreban. Kazem: nehotice, jer nisam svjesno smisljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrasnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A mozda ce mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam zavrsio razgovor tako da se moze ponovo zapoceti ili ne zapoceti, kako bude volja bozija.

Rekao sam, s najboljom zeljom da mi glas bude obican i ljubazan:

- Kasno je. Ti si sigurno umoran.

Iznenadio me odgovorom i postupkom, neocekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je bas zato bio cudan.

Stavio je svoje duge cvrste prste na podlanicu moje ruke sto je lezala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvsi, tek da osjetim ugodnu hladnocu njegove koze i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:

- -         Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znas vise o svijetu i ljudima, mnogo vise. Trebalo je drukcije da razgovaram s tobom.

- -         Kako si drukcije mogao da razgovaras?

- Ne znam. Kao sa djetetom.

Te rijeci mogle bi da ne znace nista, ali je na mene ostavio utisak nacin na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez sumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smijeskom tuznim zbog necega sto se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobadjajucim, i pomislio sam s cudjenjem, prvi put, kako u njemu zivi nesto veoma zrelo i puno, sto se otkriva samo u casovima kad se ne cuva. Pri ovakvoj mjesecini sto nas obliva nemirom. U trenucima kad je tesko. Zapamtio sam taj obli glas sto goni na povjeravanje, i taj osmijeh sto miruje, i to pretponocno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjecanju sve, zbog neceg jakog a ipak neuhvacenog potpuno. Mozda zato sto mi se ucinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, dozivio da jedan covjek pokaze svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek radao ili otkrivao, svlaceci zmijsku kosuljicu, ne znam ni sta je pokazao, a ubijedjen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmisljao sam i o tome da je moje vlastito uzbudjenje u stanju da preobrazi svaku rijec, svaki pokret, svaki dozivljaj, ali je sjecanje ostalo.

Tada je on ustao, uspjesno je razvezao uzlove nelagodnosti medju nama, nasao je pravu rijec koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopredjasnje bezrazlozno uzbudjenje me nije vise drzalo, zamijenila ga je ruzna namjera, cudnija zato sto se rodila neposredno poslije odusevljenja, nego sto se javila.

Na polasku izvadio je iz dzepa neki zavezljaj i stavio na klupu. - Za tebe - rekao je.

I otisao.

Ispratio sam ga do kapije. A kad je zasao za cosak, posao sam za njim. Koracao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, mislice da sam sjenka. Gubi se u tami sokacica, pratim ga po udaru koraka, moji se ne cuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskrscima obasjanim mjesecinom, i slijedim ga, uokrug, cini mi se, a onda razocaran vidim kako se to varljivo kruzenje suzava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod dzamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorista i neko je otvorio, kao da ga je cekao iza kapije. Da je usao u neku tudju kucu, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao nista.

Vratio sam se u tekiju, umoran od necega sto nije zamor tijela.

Na klupi je lezao Hasanov poklon: Abul Faradzova "Knjiga prica", u skupocjenim koricama od safijanske koze, sa cetiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me sto su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene cetiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.

Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradza, sjecajuci se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.

Sjeo sam na klupu i drzeci knjigu u krilu, gladeci prstima glatki safijan, gledao mjesecinom umrtvljenu rijeku, slusao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i cudno stisan, zelio da zaplacem. Od dalekog djetinjeg Bajrama sto se vec izgubio u pamcenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju rijec, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.

Osjecanje je sasvim neobicno: kao da je svjeze suncano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kuci, kao da me obasjala bezrazlozna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.

Otkucala je i ponoc, javljale su se nocobdije, kao nocne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio zacudjen. Zbog Abul Faradzove knjige i zbog cetiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino sto mi je ostalo iz nase kuce, otac mi je donio tvrde gurabije u seljackom peskiru, davno, i maramu, ljepsu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.

Tesko je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato sto me se jedan covjek sjetio. Ni zbog cega, ni zbog kakve koristi, iz cista srca, ili iz sale, mozda. Tako se, eto, kupuje paznjom i stari okorjeli dervis koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.

Noc je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smijesan sam sebi zbog uzbudjenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam zelio da ga se lisim.

VI

"Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi."

(iz Kur’ana)

Isao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo vocke, licem uz grozd cvjetova, listica, casica, lepeza, hiljade zivih cuda spremnih na oplodnju, osjecao sam opojnu slast od tog bujanja, od hucanja sokova kroz bezbroj nevidljivih zilica, i opet sam zelio, kao i sinoc, da uklopim obje ruke u granje, da me protoci bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I bas to ponavljanje cudne zelje uvjeravalo me o tezini muke koju nosim.

Iz sume je zvonko odjekivala sjekira, u odredjenim razmacima, u kojima je bio zamah necijih snaznih ruku, i kratka tisina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira ostra, dugog sjeciva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodiruci do srcike. I kukavica se cula, sa svojom dvosloznom tugovankom, pecalno ravnodusnom, kao sudbina, i neciji zov, zenski, vedar, prodoran, nerazumljiv, zena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrecem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tisini proljetnog jutra, u prostranstvu tudjeg svijeta. Zatvorio sam oci, sladak miris peluda je u meni, i slusao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam dozivio neobican trenutak zaborava. Nije to bilo sjecanje, vec prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, nista od mene sadasnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjecaj zivljenja, uzdrhtala sazivjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je oceva, to njegove jake ruke zamahuju u sumi iznad kuce. I kukavicin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, sesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prosli, a nista zaboravio nisam, sicusne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruc dviju saka, miris na miloduh, neiscilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te zacaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naisao je djecak, kidao je cvijece i bacao iznad glave, grudama tvrdog cacka gadjao ptice, izvikivao nerazumljive rijeci, svoje, veseo i bezbrizan, kao mace. Ugledavsi me, umirio se i posao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog djecaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih uporedjujem. A eto, sjetio sam se. Mozda zato sto je dan bio odredjen za sjecanje, ili sto sam i onda bio na zivotnom raskrscu, kao i sad, ili sto su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i sto su i jedan i drugi prosli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam djecaka, oci su mu kao kudeljin cvijet, isto sto i onog nekadasnjeg, pitanje je staro i zvoni tuzno, ali on to ne zna.

Srecom, razgovor izmedju nas je bio sasvim drugaciji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olaksice, bez druge potrebe, kao sto se umorni putnik zaustavi pored svjeze vode.

- Ciji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- -         Ne tice te se.

- -         Ides li u mekteb?

- -         Ne idem vise. Juce me hodza istukao.

- -         Za tvoje dobro te istukao.

- -         Onda bih to dobro mogao da dijelim i sakom i kapom. A hodza ga dijeli po nasim straznjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidzan.

- -         Ne govori ruzne rijeci.

- -         Zar je patlidzan ruzna rijec?

- -         Veliki si djavo.

- -         Ne govori ruzne rijeci, efendija.

- -         Jesi li juce tako slobodno govorio?

- -         Do juce sam bio hodzin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

- -         Sta ti kaze otac?

- -         Kaze: alim svakako neces postati. A orati mozes i s elifom i bez elifa, zemlja te ceka, necemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

- Hoces li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Ucices skolu, postaces alim.

Rekao sam to i onom nekadasnjem djecaku, sad je u tekiji, dervis. Ali ovaj je drukciji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mrznja.

Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

- Eno oca - rekao je prijeteci. - Ore. Hajde, podji da mu to kazes, ako smijes.

Mozda bi zaista udario. Ili bi placuci pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog djecaka.

- Necu - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne moze natjerati. A mozda je i bolje da ostanes ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispustao kamen iz ruke.

Posao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplasen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u zito i potrcao prema ocu.

Vratio sam se tmuran.

Mala zena je otvorila kapiju, i tobozc sakrivajuci lice jasmakom, uputila me u bascu, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hocu, a mogu i da sacekam ovdje a ona ce javiti Hasanu, i reci ce mi sta kaze, ako bude ista kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a zena je zatvorila kapiju i otisla u kucu.

U velikoj basci iza kuce, na slobodnom travnom prostoru okruzenom sljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog zdrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrasnje strane, i mirno gledao, cuteci, ili ih podsticuci kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam usao u to travno boriliste, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snazan, i mladji, visok i vitak. Bilo je cudno sto ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakse, i cudno je sto je Hasan cutao, pustajuci ih da se muce.

Zdrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, zilavih nogu i tankih clanaka, stajao je nasred basce, naljucen, rasirenih ruzicastih nozdrva, izdreljenih bionjaca, trepereci u lakim drhtajima sto su mu nabirali cvrstu kozu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvucene glave u siroka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokusavajuci da ga umiri glasom ili pokretom, pristajuci da budu neprijatelji, i iznenada skocio, nastojeci da se docepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali covjek kao da je to ocekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativsi se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenadjen, a onda poceo da ga vuce, nastojeci da se oslobodi, ali je zagrljaj cvrst, i jake ruke ne pustaju vitki vrat. Izgledalo je da ce ga savladati, licilo je na cudu kako ljudska snaga moze da ukroti ovaj cvor napetih misica, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogucnosti da se razdvoje, kao da ne znaju sta treba dalje da cine. A onda je zivotinja iznenadnim trzajem odbacila covjeka daleko od sebe.

To se desilo i mladjem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokusavajuci da ga prevari otvorenim dlanom, cak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smijesak, ali kad je dosao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ruznu rijec, mladji se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu vazno da konja uhvate, iako je kovac cekao s ove strane ograde, kao i ja, vec da vidi kako pokusavaju i ne uspijevaju, i ne pomaze im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me vise zacudilo sto je neuobicajeno ozbiljan, cak i tmuran, nezadovoljan necim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. cudno je i sto je pustao da sve ovo suvise dugo traje, licilo je na nepotrebnu surovost, koja je medju njima mozda obicna, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponasanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao sto sam zamisljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivsi, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili. Srecom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strasnim udarcem u rebra.

- Lud si ko i on! Izlazite! - viknuo je Hasan, a covjek je bez rijeci othramao izvan domasaja zivotinje.

Sacekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako posao prema konju, obilazeci ga u krugu, prilazeci s glave, uporno mijenjajuci polozaj, ne zureci, ne cineci usplahirene pokrete, ne nastojeci da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren necim, mozda Hasanovim ujednacenim kretanjem, mozda njegovim tihim nejasnim rijecima sto su se cule kao neprestano zuborenje, mozda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sacekao da mu covjek pridje, jos na izgled nepovjerljiv, frkcuci sirokim nozdrvama, ali je Hasan vec bio kraj njega, i jos ga umirujuci tihim saputanjem, pruzio ruku prema celu i poceo da ga miluje, i opet bez zurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjecuje da konj odmahuje glavom, polako vracajuci dlan na njusku, na celo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.

- Evo - rekao je momcima. - Sad cete valjda moci.

I prisao mi.

- -         Jesi li dugo cekao? Drago mi je sto si dosao. Hajdemo u kucu.

- -         Nisi raspolozen danas.

- -         Bivao sam i gori.

- -         Hoces li da odem, ako smetam?

- -         Ne, zasto? Ja bih potrazio tebe, da nisi dosao.

- -         Jesu li te momci naljutili?

- Jesu. Zelio sam da jedan pogine.

Nista nisam odgovorio.

On se nasmijao: - Pravi derviski odgovor: cutanje. Da, nakrivo sam nasadjen, i govorim kojesta. Oprosti.

Rekao sam: da odem, a zelio sam da me zadrzi, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna rijec, i neprijeteca sigurnost sto je stisavala oluje oko mene, tako covjek zazeli da sjedne ponekad pored tihe mocne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, nasao sam drugog covjeka, nepoznatog, bilo mi je zao, osjecao sam se ostecen, i nisam znao sta mogu uciniti dvojica uznemirenih ljudi.

Srecom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrzi bijes, i postajao je sve vise onaj koga trazim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnostvom cilima, citavo jedno zapraseno bogatstvo, raskos o kojoj niko ne vodi racuna. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviski, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, covjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Zacudo, nije mi smetala ova nemarnost, licila je na nesitnicavu slobodu da se covjek koristi stvarima, ne sluzeci im i ne postujuci ih suvise. Iako to ja ne bih mogao.

Smijao se, sklanjajuci mintan, cizme, oruzje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tudjim ocima, kad neko dodje. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarusene. I rekao sam mu to, u sali, da je bas to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je salu, sa smijehom: tacno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad postuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeca potrebu za njim, ne misli o tome vise. Jednom u zivotu se cak i trudio, vrseci nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne postuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad cim. U stvari, reda se malo i plasi, red je konacnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogucih zivotnih oblika, lazno uvjerenje da vladamo zivotom, a zivot se sve vise otima, sve nam vise izmice sto ga vise stezemo.

Bilo je sasvim neobicno kako je ovaj grubi malopredjasnji dzambas lako uskakao u razgovor koji ne prilici njegovom danasnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom.

Upitao sam: - A kako treba zivjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?

- -         Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve zivotne prilike, da uspostavimo zamisljen red. I,ako je izmisliti opste propise, gledajuci iznad glava ljudi, u nebo i vjecnost. A pokusaj da ih primijenis a zive ljude, koje poznajes i mozda volis, a da ih ne povrijedis. Tesko ces uspjeti.

- -         Zar Kur-an ne odreduje sve odnose medju ljudima? Sustinu propisa mozemo primijeniti na svaki pojedini slucaj.

-Mislis? Onda mi rijesi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobicna, nije daleka od nas. Susrescemo se s njom kad god hocemo da otvorimo oci. Zive, recimo, muz i zena, i zive u ljubavi, na izgled. Ili cekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, bice lakse. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, zena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muz. Zive kod mene, u dvorisnoj kuci, nije im lose, on putuje sa mnom, zaradjuje vise nego sto im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uziva u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smijesan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobicno pazljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog zene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo sto se slazu, pobjegao bih od muza i zene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nadju, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: sta bi se desilo kad bi zena nasla drugog muskarca i krisom mu poklanjala ono sto je muzevljevo i po bozjim i po ljudskim propisima? Sta bi trebalo uciniti kad bi se to desilo?

- -         Je li se desilo?

- -         Desilo se. Vidio si i njega, onaj mladji. Muz ne zna. Kur-an kaze: kamenovati preljubnicu. Ali priznaces, to je zastarjelo. A sta da uradim? Da kazem muzu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladica? Sve to ne bi pomoglo.

- -         Ni grijeh ne mozes gledati mirno.

- -   Teze je sprijeciti ga. Nju vole obojica, ona se boji muza, a voli mladica. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vjest u poslovima da se bojim za njegovo postenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muz ga je sam doveo, to mu je daleki rodjak. Muz je dobricina, nista ne sumnja, vjeruje ljudima, i uziva u svojoj sreci; zena ne zeli nista da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladic cuti, ali nece da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kucu, ona bi otisla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga posaljem u drugo mjesto, ona bi otisla za njim. Ma sta da se izmijeni u ovome sto je sad, ne bi valjalo. Muz bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj zivot za nju. Njih dvoje kradu svoju srecu, i misle da imaju pravo na nju, ne usudjujuci se da je ucine ljepsom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude zena covjeku koga ne voli, ni mladicu, jer je prepusta drugome svako vece. Muzu je najlakse, jer nista ne zna, i za njega nista ne postoji, a mi mislimo da je on najvise ostecen. Na nju on vise i nema prava, odrzava ga samo njen strah. A ja cekam, pustam da sve traje, ne smijem nista da ucinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce sto ih drze zajedno, ubrzao bih nesrecu sto visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoces pravilo, rijesi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne unistis. Jer onda nisi nista ucinio.

- -         To se moze zavrsiti samo nesrecom, sam kazes.

- -         Bojim se. Ali necu da je pozurujem.

- -         Govoris o posljedicama a ne o uzrocima, govoris o nemoci propisa kad se nesto desi, a ne o grijehu ljudi sto ga se ne drze.

- -         Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha.

- -         Onda da zivimo u grijehu?

- -         Ne. Ali ni zabrane nista ne pomazu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

- -         I sta treba da cinimo?

- -         Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago sto ne zna.

Usla je zena, unijela serbe.

Uplasio sam se da ce Hasan poceti razgovor s njom, suvise je otvoren i nagao da bi sakrio ono sto misli. Srecom, i cudom, nije rekao nista, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, cak i s nekom podsmjesljivom blagonaklonoscu, kao sto se gleda drago stvorenje, ili dijete.

- -         Gledas je kao da si na njenoj strani - rekao sam kad je izasla.

- -   Da, na njenoj sam strani. Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlucnija, ljupkija nego ikad. Muskarac je rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo njezan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

Zalio sam ga u tom casu, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Zalio ga sto je svjesno razrusio u sebi cjelovit i siguran nacin mlsljenja kojim je mogao da posluzi vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je licila na lakse disanje. I mislim tako zbog njega, cinim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je sto ga vidim, drag mi je njegov laki prozracni smijesak sto se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oci, prijatna mi je vedrina sto ga okruzuje kao svjetlost, mozda cak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobicnom odijelu, plavim caksirama i zutim cizmama od jarece koze, u bijeloj kosulji sa sirokim rukavima i sa cerkeskom kapom na glavi, cist kao bjelutak, sirokih ramena, snaznih prsa sto su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza kosulje, licio je na hajduckog starjesinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plasi ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokusavam da ga vidim drukcijeg, da ga vratim na pocetak. I pretjerujem, suprotstavljajuci ga sebi.

Nekad je bio sto i ja, ili slican meni. Nesto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj zivotni put, i sebe. Zamisljam sejha Ahmeda Nurudina tako preobrazenog, kako putuje drumovima, senluci po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o zenama, i ne uspijevam da domislim, smijesno mi, nemoguce, morao bih drugi put da se rodim i da nista ne saznam od ovoga sto znam. Zazelio sam da ga upitam, mozda zato sto i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to ucinim, izgledalo bi sasvim cudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.

Posao sam stranputicom: - Jesi li zadovoljan svojim poslom?

- Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajuci u oci, rekao bez okolisenja:

- -         Priznaj da nisi to htio da pitas.

- Pogadjas tudje misli, kao sihirbaz.

Cekao je, osmjehnut, oslobadjajuci me obzira otvorenoscu i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:

- Nekad si mislio kao i ja, ili slicno kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve sto si bio, sto si naucio, na sto si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo ucio da hodas, da progovaras prve rijeci, da stices osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s cudnom paznjom, kao da sam ga vratio u proslost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublazio.

Potvrdio je mirno:

- -         Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve sto i ti, kao i ti, mozda i tvrdje. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: "Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju". I svukao me na zemlju. - Odredjen si da zivis ovdje - izgrdio me - e pa zivi! I zivi sto ljepse, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zasto nisi to ucinio? Nego: zasto si to ucinio?

- I sta si sad?

- -         Skitnica na sirokim drumovima na kojima susrecem dobre i rdjave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male srece, kao i svugdje.

- -         Sta bi bilo kad bi svi posli tvojim putem?

- -         Svijet bi bio srecniji. Mozda.

Zatvarao je krug razgovora.

- -         I sad te se nista ne tice. Je li to sve sto si postigao?

- Nisam ni to.

Sjedim i razgovaram, sa sve manje paznje, sa sve manje zanimanja, ocekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio nista. Njegov slucaj je usamljen. Pomalo je cudak, ili pametan covjek koji krije svoje razloge, ili nesrecnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suvise slab ili isuvise jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drzi cvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zasto? I na koji se nacin moze zivjeti bez vjerovanja sto je za covjeka priraslo kao koza, koje je ti? Kako mozes bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam posao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.

- -         Dosao sam da ti zahvalim na poklonu.

- -         Volio bih da si dosao bez razloga. Da porazgovaramo ni o cemu, ni zbog cega.

- Odavno nisam bio tako uzbudjen kao sinoc. Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaze ni onoga ko je cuje. Ali sam se sjetio sinocnje veceri i ucinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo sto sam rekao. Osjecao sam zelju da kazem vise, da zadovoljim neku svoju potrebu sto je rasla, da se ispunim njeznoscu i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokusavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguce. Drzao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan bas tada, u tom casu, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da cu jos sutra, mozda i danas, uciniti za brata sve sto mogu. Vjerujem da sam u pravu, i trazicu pravdu dokle mognem da stignem. Mozda nece biti lako, kao sto mislim, mozda ce biti i teskoca (vec ih osjecam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom usao u muselimat), mozda cu biti sam i ugrozen, i eto, zato sam i dosao danas do njega, osjecam da mi je blizak, i nista ne trazeci, osim ljudske rijeci, htio sam da mu to kazem, zbog sebe.

Istina je bila to sto sam rekao, neka neobicna unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrecom, da ne bude potpuna, i mada mi nista ne moze pomoci, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sacuvam. Mozda mi je tek tada, pred tim sabranim covjekom sto me slusao stisan, privucen ozbiljnoscu moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, mozda mi je tek tada, velim, potpuno dosla do svijesti praznina koju sam jutros osjecao pred muselimatom, dok sam zacudjeno slusao sejmene kako mi mirno saopstavaju lazi. Bio sam ponizen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepasten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajuci njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustos sto me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini covjek koji treba da cuje moj zahtjev, ima ih jos, boljih i jacih od ovog siledzije obezumljenog vlascu, a opet sam pretrnuo, naglo onemocao, kao covjek koji u noci izgubi put. I to je bio razlog sto sam u nastupu povjeravanja i trazenja podrske vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopcama ljubavi, iznenadjen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snaznom. Uspio sam, ucinio sam to najbolje sto je moguce, vodjen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoci, nabujalom ceznjom da zadovoljim neku veliku zedj, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gusena. Dugo sam poslije pamtio taj cas i onu silnu ganutost sto me obuzela.

Uzbudio sam i njega. Siroko otvorene modre oci su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezlicnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obicne, podsmjesljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je poceo da govori, bio je opet miran i sabran covjek koji vlada svojim osjecanjima, nadzire ih da ne budu prejako izrazena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju odusevljenje. Njegov zar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele rijeci. I ta misao o njemu je nova. Jos danas, jos maloprije sam smatrao da je povrsan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukcije, jer zasto bih bas njemu dosao kad mi je bila potrebna ljudska rijec. To ga je branila moja nova ljubav, moje odusevljenje koje sam vezao za njega, plaseci se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i povrsan, neka je lakomislen, neka procerdava svoju nesvakidasnju pamet kako hoce, ali je dobar covjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on ce mi je otkriti. To je mozda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadziluk patnje. Ali nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu zelju da se mijesa u tude zivote. Kao da je jedva docekao moj izliv prijateljstva da mi pruzi ruku i pomoc. Rijeci mu nisu dovoljne.

- Drago mi je sto imas povjerenja u mene - rekao je spremno. - Pomoci cu ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom ozivjelo, pripremilo se na nesto, na cin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

- -         Ne trazim pomoc. Mislim da nije ni potrebno.

- Pomoc nikad nije suvisna, a sad ce biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvuci sto prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oci su mu sijale zlom vatrom. Sta sam probudio u njemu?

Nisam ocekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlucivanju, do kraja zivota upoznavacu ljude a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupaka. Razmisljao sam trenutak, zatecen, uplasen ovom nagloscu, u opasnosti da budem uvucen u ruzan poduhvat. Odbio sam, ne kazujuci pravi razlog, i ne znajuci ga tacno.

- -         Onda bi ostao kriv.

- -         Ostao bi u zivotu! Vazno je spasti covjeka.

- -         Ja spasavam vise: pravdu.

- -         Stradacete i ti, i on i pravda.

- Ako je odredjeno da bude tako, onda je to bozja volja.

Te moje smirene rijeci mogle su biti tuzne, gorke, bespomocne, ali su bile iskrene. Nista mi drugo nije ostalo. Ne znam zasto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Mozda zato sto sam zaustavio njegov polet, sprijecio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukcija nego malocas, izravnija, bliza, oci su gorjele uzarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprecava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbudjenja i takav bijes. Ocekivao sam ispad, prasak, psovku. Za cudo, nije viknuo, a vise bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stezuci glasnice, postavsi odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam cuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublazavajuci teske rijeci ni uvrede.

Slusao sam zaprepasten: - O jadni dervisu! Moze li se ikad desiti da ne mislite derviski? Djelovanje po odredjenju, odredjivanje po bozjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugusite od tih velikih rijeci! Zar ne moze nesto da se ucini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znas, bice srecniji bez te vase brige. Ucini nesto za covjeka kome znas ime i prezime, koji ti je slucajno i brat, da ne propadne ni kriv ni duzan u ime te pravde koju branis. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrasnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali nece, sve ce ostati kao sto je bilo.

- -         Onda Bog tako hoce.

- -         Imas li neku drugu rijec, ljudskiju?

- Nemam. I ne treba mi.

Prisao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima sto su je okruzavala, kao da na toj sirokoj cistini trazi odgovor ili smirenje, a onda poceo da vice nekome u dvoriste, pitajuci da li je konj potkovan, i da pozuri po svirace.

Uzalud, tesko ga upoznajem. cim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.

Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.

- -         Oprosti - rekao je pokusavajuci da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dzelepcijski nacin. Dobro da nisam poceo i da psujem.

- -         Svejedno. To sad nije vazno.

- -         A mozda i nemam pravo. Mozda je tvoj nacin korisniji. Bolje se drzati nebeskih mjera nego obicnih, ovdasnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek racunas na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.

Licni gubitak postaje manje vazan. I bol. I covjek. I danasnji dan. Sve se produzava na trajanje, bezlicno i ogromno, pospano tromo i svecano ravnodusno. Kao more: ne moze da zali bezbrojne smrti sto se u njemu neprestano desavaju.

Cutao sam. Sta sam imao da kazem? Te uznemirene rijeci su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne moze naci kraj. Sta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na cemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je bozja volja vrhovni zakon, da je vjecnost mjera naseg djelovanja i da je vjera vaznija od covjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne moze se uzburkati zbog svake sicusne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujuci. A ja bih zelio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreca u pitanju.

Nisam htio da objasnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukcije nego ja, da bratovo oslobodjenje pripremljenim bjekstvom ili podmicivanjem ne mogu prihvatiti, jer jos vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji vise ne bi bio moj.

Hasan bi opet rekao da je to derviski nacin misljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato nista ne govorim, ali ne znam kako bi covjek mogao drukcije da zivi.

Ili moze?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.

- Proljece - rekao sam.

Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti cudna ova moja rijec. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.

Sjetio sam se kako se bijelo i ruzicasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbudjena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviskim keskulom u ruci, vodjen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge zelje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizasto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noci da legnem na drugi lezaj, da nemam obaveza ni zaljenja ni sjecanja, da pustam mrznji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeci ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi zelju koju je Hasan malocas izrekao, ucinila mi se toliko lijepa, toliko rjesavajuca, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. cak sam je obiljezio u sebi njegovim rijecima. Odgovarala je mome jutrosnjem bespucu, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispricao sam Hasanu o susretu sa djecakom, poslije ponizenja koje mi je poklonio muselim.

- -         Zasto si ga zvao? - upitao je Hasan smijuci se.

- -         Izgledao je bistar.

- -         Bilo ti je tesko, bjezao si od muke, htio si da zaboravis kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u casu velike licne tegobe ti primjecujes bistre djecake i mislis na buduce branitelje vjere. Je li tako? - Ako mi je tesko, jesam li prestao da budem ono sto sam? Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili zali.

- -         Reci da nije, molim te, reci da ti je brat vazniji od svega, reci da ces sve poslati do djavola da ga spases, znas da je nevin!

- -         Ucinicu sve sto mogu.

- -         To nije dovoljno. Hajde da ucinimo vise!

- -         Hajde da ne govorimo vise o tome.

- Dobro. Kako hoces. Volio bih da se ne pokajes.

Bio je uporan. Ne znam zasto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja covjeka koga je jedva i poznavao, bilo je cudno i zato sto je protivurjecilo svemu sto sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo rijeci jer je vidio moju odlucnost da ne pristanem: zaista bi ucinio, ne oklijevajuci ni casa.

Mozda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnoscu da pritekne u pomoc, da sam tu njegovu neobicnu zrtvu docekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U pocetku sam htio da ta njegova ponuda bude lazna, prazna rijec koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijedjenost. Izgledalo mi je neprilicno toliko njegovo zanimanje, neprilicno i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju zrtvu da ukaze na moju malu ljubav, prigovarao i kaznjavao me. Izmucio me ovaj razgovor, i zelio sam samo da se zavrsi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neocekivanim zakljuckom poslije price o djecaku, kad je otkrio ono o cemu nisam mislio a sto je sigurno istina, ali je smisao svega sto je govorio bila pobuna. Iskopavsi taj zakljucak, zatvorio sam se, postao opsadjena tvrdjava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je cudan prijatelj koji mi sijece korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva medju ljudima koji drukcije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakse odbijem, i da pocnem tezak razgovor koji sam stalno odgadjao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao isla drugim putem, onemogucavajuci to; mogao sam da kazem kao tudju poruku, koja me se toboze ne tice, ali bih se onda mucio da kazem svoju molbu, i sve bi ispalo ruzno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijecu tudji zahtjev od koga ja ocekujem korist. Mozda zato nisam ni pokazao malocas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajuci se da podjem, kao da sam se slucajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reci vise nego sto mi je mozda korisno), i zamolila me da mu kazem da ce ga otac lisiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.

- -         Za koga manje bruke?

- -         Ne znam.

- -         Necu da se odreknem. Neka cine sto im je drago.

- Mozda je tako najbolje.

Uzalud je kriti, uzdao sam se da ce mi pomoci, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ruznom poslu. Kad je odbio, ucinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podrzim u odluci. Tesko je bilo, rijec mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da ucinim drukcije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam poceo, sve sam zapleo, trebalo je reci jednostavno, kao covjek covjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo cekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemocan.

Ali bas tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:

- -         Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?

- -         Ne znam, nisam o tome mislio.

- -         Hajde da ucinimo tako! Neka ti pomogne, i odreci cu se svega. Sa munare cu vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostavice me bez icega i ovako i onako.

- -         Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve cini pod necijim pritiskom.

- Znam.

Naprezao sam se da to kazem, s mukom se prisiljavao da budem posten, vec drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodusnosti, da imam odgovor sam sebi: ucinio sam sto sam morao, na svoju stetu, nisam ga prevario, neka sam odluci.

- -         Znam - rekao je - ucinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup vec neposten. I gramziv, srecom. Mozda ce i pomoci, jer mu je vise stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije.

- Poklanjas suvise. A ne mogu ti nicim vratiti nego zahvalnoscu.

Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:

- Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!

Sad sam mogao da ga odvracam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam vise htio da se igram sa sudbinom.

Zahvalio sam i poceo da se oprastam. Vratilo mi se dobro raspolozenje, i nada, pobijedio me svojom neuracunljivom velikodusnoscu. Srecom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju zrtvu, nije me opteretio zahvalnoscu, i nije mi vise neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, nista jos nije postao odredjeno, odredjivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mrznju.)

- Steta sto si dervis - rekao je iznenada, nasmijavsi se glasno. - Pozvao bih te na veselje, doci ce mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno: - Ne krijem, jer ces sutra svakako doznati.

- -         Ne volis red?

- Da, ne volim red. Znam, grdices me, ali, "vama vasi poslovi, meni moji". Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. A ovo nije zlo.

Salio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodusan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvucene usne su se skupile u zgrcenu kruznicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim ocima: vitka Dubrovkinja i njen muz usli su u dvoriste.

- -         Jesu li i oni dosli na veselje?

- Sta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbudjenje koje ga je savladalo. Oci su mu zastale medju sirokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je proslo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbudjeno vedar, mirno radostan sto su mu dosli prijatelji. Ali ga je uzbudjenje jos drzalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome sto me vise nije vidio, sto za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obicno, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvoristu, uz zenu sto mu je isla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajuci se pogledao sam krisom i letimice u njeno lice, nije mi se ucinila narocito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mrsavi i blijedi, oci sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nesto u izrazu lica sto ostaje u sjecanju, i prosao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mislju o nerjesivosti svega medju njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj zeni iz dvorista i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakse i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muz, dobrodusan Latinin sto se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smijeskom nezlobiva covjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce pomisliti da jest nego da nije. Sta se desava medju njima, nekazano, ili izmucano, izmedju muza koji ih odvaja prisustvom i podstice nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne cutnje veselim pricanjem ni o cemu? Kakav je bijes okusane ili neutazene zelje medju to dvoje mladih ljudi, kakva omadjijanost koja se, samo mislima hranjena, moze razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvacen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih ociju koje je obiljezila bolest.

Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast sto se ne trosi i ne moze da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susrece je kad se vrati, uljepsanu zeljama s dalekih puteva, upija zednim ocima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje ce se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne trosi?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo sto nije ona; i ako sam je mrzio u tom casu, bilo je to zato sto su njena kadifena haljina do tala i njena djevojacka puna usta i zreli mazni glas vazniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, unistila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.

Opet sam sam.

Mozda je i najbolje tako, ne ocekujes pomoc i ne bojis se izdaje. Sam. Ucinicu sve sto mogu, ne uzdajuci se u podrsku koje nema, i onda je moje sve sto postignem, i zlo i dobro.

Prosao sam pored dzamije na cosku Hasanova sokaka, prosao pored medrese sto se nije vidjela iza zida, prosao nanuldzijski sokak, dosao do kozara, iscilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koracao mimo zanatlijskih radnji i zanacija sto su mirno radili svoj posao, pocinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zasto u nepoznato? Nisam sumnjao da cu uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da ucinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga zivota, ili neceg jos vaznijeg. ceznuo sam za mirom u tom casu, isao pognute glave pored cefenaka, klonulo umoran, osjecao miris koze i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, zeljan zatvorene sobe i dugog mrtvackog sna, kao davljenik, iza zakljucanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama, ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim.

Moram. Idi naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjecanje prijetecih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?

Kad sam cuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oci i vidio dva naoruzana sejmena na konjima, jasu uporedo, ne sklanjajuci se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz cefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakace ostre bakraclije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez rijeci, i da saceka dok oni prodju. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.

Mislio sam, da li da udjem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostacu, kao svi. Pusticu da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatice me stremenom, poderace mi dzube, necu se ni okrenuti, neka cine sta hoce, bicu kao ovaj svijet sto cuti i gleda i ceka, sta ceka, sta su cekali ti ljudi ispred cefenaka dok su sejmeni isli prema meni? da vide kako ce me uvrijediti, ili da cuju kako cu viknuti na njih, cin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam zelio tada, ucinilo mi se odjednom da je vazno, da je presudno sta cu uciniti, zbunili su me sto su cekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodusni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugace mi se sejmeni i bicu samo smijesan, ljudi me ne bi pozalili radi tog poraza. Ne, neka me uvrijede, svi ce vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemocan, cak sam zelio da ponizenje bude sto vece, da bude teze nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjecajuci ledjima neravnine cerpica, oborena pogleda, neuznemiren ponizenjem sto me ceka, namjerno sam izabrao najuze mjesto, cak sam sa nekom bolnom slascu iscekivao da dodje, cuce se, zalice me, pocinjem da bivam zrtva.

Ali se desilo ono sto nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prosli su mimo mene jedan za drugim. cak su me i pozdravili. U pocetku sam bio iznenadjen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smijesno: i moje nemocno junastvo, i suvisno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dizuci ociju,izmedju ljudi sto su stajali na sokaku i ispracali me cuteci, prevaren i postidjen. Bio sam na samoj granici da budem sto i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prosao kroz zamisljene sibe ociju, ne usudjujuci se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje vise nije bilo svjedoka moje promasene zrtve, napregnutost je pocela da popusta, osjecao sam se rasterecen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro sto se ovako svrsilo. Priznali su me, odali mi postovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i zelio, ja sam cak gatao u sebi, stojeci uza zid: ako prodju jedan za drugim, sve ce biti dobro, sve sto namjeravam da ucinim. Ili mozda nisam, moze biti da sam to pomislio docnije, kad se vec desilo, jer bih se ranije sujevjerno plasio da zeljeni uspjeh vezujem uz nemoguc uslov, uz cudo. Ali svejedno, cudo se dogodilo, ili nije cudo, vec znak i dokaz. Kako sam, malodusan, mogao i pomisliti da sam odbacen i obespravljen? Zasto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono sto sam, dervis uglednog reda, sejh tekije, osvjedoceni branilac vjere. Kako da budem odbacen, i zasto? Ne zelim, necu, ne mogu da budem ista drugo, i svi to znaju, pa zasto bi me onemogucili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavicluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplasio, a sad nam je srce kamicak, mrtvo i hladno. Sta se to desilo? U sto se pretvorilo nase junastvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jacim glasom, pred nepostojecom krivicom. Ne vrijedi tako zivjeti. U zubima sam sablju nosio plivajuci preko rijeke, u trscaku puzio na trbuhu zeljno osluskujuci disanje neprijatelja, na pusku nalijetao ne zaustavljajuci se, a sad se plasim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nesto se desilo s nama, nesto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?

Jos je dan, slab, umoran, sjenke ga vec grizu, ali mora trajati toliko da ne udjem u noc s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, jos dok nisam ni odlucio da li cu ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajuci se da mu je zena ispricala nas razgovor, pravicemo se obojica da nismo upuceni niusta, cuvacemo toboznju tajnu, necemo govoriti o Hasanu, ali ce moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam cega da se plasim. Mozda bi bilo bolje da sam prvo otisao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakse bih onda razgovarao s njenim muzem.

Uzalud, kukavicluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorcenosti, i ucinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za cudo, Ajni-efendija me primio istog casa, kao da me ocekivao, nisu preda mnom isli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjecalo prikriveno prisustvo ljudi i ociju.

Docekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bucan ni ravnodusan, ne pretvarajuci se ni da je obradovan ni zacudjen, odmjeren u svemu, neodredjeno osmjehnut, ne pokusavajuci ni da me uplasi ni da me ohrabri. To je posteno, mislio sam, ali sam se osjecao nelagodno.

Odnekle se privukla macka, pogledala me zlim zuckastim ocima, i prisla mu, njuskajuci ga. Ne skidajuci pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu zivotinjicu sto se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, taruci se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i pocela da prede skiljeci u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oci, zuckaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu zenu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukocenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda tece u njegovim zilama, kakve su noci medju njima u onoj velikoj gluhoj kuci?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjecajuci potrebu da makne bilo cime (licilo je na mrtvacku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica sto sam ga zatekao kad sam usao, sa osmijehom koji nista ne izrazava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh vise nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neocekivano, ozivjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oci sto bi pogledale u iste takve, macje, jedino tada za trenutak smeksane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila zarile su se fosforne oci, zacudo i njegove, ili mi se tako cinilo, imao je cetiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijece (kao i ono vece, ali nisam vise mislio na nju, nisam mogao), i bilo je jos gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plasio me njegov mrtvacki izgled, plasila me tama iza njegovih ledja i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho suskanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je mozda bilo najmucnije sto nijednom nije digao glas, nije izmijenio nacin govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao.

Polako su otpadale od njega rijeci, zute, vostane, tudje, i uvijek nanovo sam se cudio kako ih dobro slaze i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da ce se prosuti iz njega, nagomilane negdje u supljini usta, i poteci bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogucnost, i ako sam mu protivurjecio, rijetko, izgledao je istinski zacudjen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim covjekom, i opet nastavljao da nize recenice iz knjiga, dodajuci vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zasto govori? - pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate recenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta duznost? Govori li iz navike, ili da nista ne kaze, ili se ruga, ili nema drugih rijeci osim naucenih? Ili me muci, da me dovede do ludila, a ova macka je zato tu da mi na kraju iskopa oci?

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obicne rijeci, i to mi je izgledalo strasno: ne znati ni jednu jedinu svoju rijec, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osudjen na govorenje koje je pamcenje.

A ja sam osudjen na slusanje onoga sto znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli prividjenje? Ili najgori mucitelj?

U pocetku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguce da ga ziv covjek pred njim i ziv zatvorenik u tvrdjavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu rijec, od ovog casa. Pokusavao sam da ga navucem na ljudski razgovor, da kaze ma sta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur'an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i poceo je megdan hiljadu godina starih rijeci, koje su zamijenile nase, sadasnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Licili smo na dvije obataljene cesme sto su rasipale ustajalu vodu.

Kad sam rekao zasto sam dosao, odgovorio je Kur'anskom recenicom: - Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drze prijateljstvo s neprijateljima Allaha i poslanika njegova, makar to bili ocevi njihovi, ili braca njihova, ili rodjaci njihovi.

Zavapio sam: - Sta je ucinio? Hoce li mi iko reci sta je ucinio?

- -         O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i ocajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.

- -         Do groba cu ti biti duznik. Dosao sam da mi se otvoreno kaze. I ovako sam u brizi i ocajanju.

- -         Oholo su zemljom hodili i ruzne spletke pleli.

- -         O kome to govoris? Ne mogu da vjerujem da govoris o mome bratu. To Bog kaze o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.

- -         Tesko onima koji ne vjeruju.

- -         Cuo sam da je zatvoren zbog nekih rijeci.

- -         Ne moze biti tajnog sporazumijevanja i sasaptavanja medju trojicom a da Bog ne bude cetvrti medju njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoce da rastuzi pravovjerne.

- -         Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da ucini zlo!

- -         Ne budi pomagac i zaledje nevjernicima!

- -         Brat mi je, zaboga!

- -         Ako su vam vasi ocevi, vasi sinovi, vasa braca, vase zene, vase porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne ocekujte milost boziju.

- O pravovjerni, klonite se sumnjicenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjicenje je grijeh.

To sam ja rekao.

Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam vise mogao da ostanem na obicnim rijecima, tako je bio jaci od mene. Njegovi su razlozi bozji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori rijecima Stvoriteljevim, a ja sam pokusavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obicne covjecanske pravde. Natjerao me da svoj slucaj podvedem pod vjecnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vjecnosti izgubio brata.

Pa i tada on je branio nacela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za grijesnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: tesko covjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I jos: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. I: Zaista bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne zelite da vama Bog oprosti? I jos: Zaista je covjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.

Na to je on zacutao za trenutak, pa rekao mirno, jos se smijeseci:

- -         Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi!

- Alah je svacije utociste - odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim sto je izgovoreno, misleci kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeci uzdignuti rep odvratne macke sto mu se uvijala iza ledja. Trebalo je da odem, kamo srece da nisam ni dolazio, nista doznao nisam, nista pomogao nisam, a rekao sam sto nije trebalo. Jer i Kur'an je opasan ako Boziju rijec o grijesnicima vezes uz onoga ko odredjuje grijesnike. Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slusao, i kazao sto bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je znacajno. Sinoc je bilo, njega se tice, i mene, zena je rekla da krije od njega.

Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispricao mu kratko, suzbijajuci stid sto me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odrece nasljedstva. Nista vise, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on ce dovesti, mora, i nece moci odgovoriti Kur'anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade zelje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Nicim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdzbu ni radost, ali je u svetoj knjizi nasao odgovor i za ovu priliku:

- Slab je koji trazi, a slabo je i ono sto se od njega trazi.

Sve je moglo da znaci to sto je kazao, ili nista. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jaci je od mene. Lici na mrtvaca, ali nije mrtvac: nacelo bjesni u njemu.

Oci mu svijetle u krilu, ispod ruke, macije, ne usudjujem se da pogledam u njegove, prozizu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i cutao, uplasen svojom nepotrebnom smjeloscu i njegovim nadmocnim odbijanjem.

- -         Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne vidjamo se cesto.

VII

"Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan."

(iz Kur’na)

Izasao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala zilama, i umor, kajanje, srdzba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gusila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dodjem, kad god zelim. Mozda je jos cekao da se vratim, mozda bi trebalo da se vratim, da kazem kako nisam mislio nista rdjavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve sto sam rekao. Mozda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smijesak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile zute fosforne oci.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove koze na svojim dlanovima, drzao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamisljeni dodir, pokusavao da ga se oslobodim.

Dugo sam isao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce, ostaju u noci samo pasvandzije, sarhosi i nesrecan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teska vrata i ostanem sam. Zelja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo zeljeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih vise imao prava na samopostovanje, ne bih bio spreman da ikad ista ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih nista. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koracao sam tihom obalom, slusajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen mocni zivot stisavaju covjeka mozda bas zato sto su ravnodusni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jaci.

Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u dzamiji nejasno zelio da ga cujem. Njegovo misljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki svoj cilj, i nedace prima kao kisu, kao oblak. A ja ne mislim o odredjenim nedacama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodredjeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa zivotne staze a druga ne postoji, to je osjecanje uzasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko tebe.

Mozda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviski nacin misljenja o sebi i svijetu, u kome sve nase zavisi od drugih. Niko ne moze biti tako razoruzan i tako obesmisljen, tako konacno u sebi upropasten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to tesko uvidjamo dok se ne desi. Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandzija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, sapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gadjali su kamenjem fenjer kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a zuto svjetlo se ugasilo, otisli su bez zurbe.

Pasvandzija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec uslo u obicaj da svako vece stogod uniste. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz svoga dzepa. A sto ga pitam zasto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc, mrak, daljina, moze covjek dusu ogrijesiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih stedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti cuje, a sta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sitopjano, obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traze zensko, da oprosti moj cin, traze belaja. Po cijelu bogovetnu noc bjezi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaze: idite malo u drugi kraj; a oni kazu: necemo; a on im kaze: nemojte; a oni njemu kazu: ti si stara budala; znam, kaze on, i svakog dana sve veca; hoces li da te bacimo u rijeku, kazu oni; necu, kaze on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svacega se covjek nagleda i naslusa. Noc je stvorena za ono sto se radi skriveno, pa on, hodajuci do zore, sazna i ono sto ne zeli i sto ga se ne tice.

A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: sto da covjek gubi vrijeme uzalud? A to sto zna, njemu ne treba, ne moze ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo posluziti. Iako mu dodje nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandzije, tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome moze biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dodje praznih ruku djeci. Doduse, samo onako kaze: prijateljstvo, a bas da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog sto zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju zenu da gleda ispod oka, da mu ne smislja kakvo zlo. Sad, sto se tice njegove zene, to pretjeruje i dusu grijesi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaze to vise kao jedan primjer.

Slusao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu seretsku otvorenost svacijeg zbira, spremnog da proda tudje tajne, mene se ne ticu, a nisam zurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci vrijeme i sebi i njemu, on je zelio da prica, ja da slusam, svejedno sta, cak me pocelo zanimati kako toboze skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plase samoce. Pozvao me da obidjem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noc, a ziv covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci somuni. Mozemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan senluci, doveo je svirace, stacemo gdjegod u kraj i slusati, nije to grijeh, a moze da razgali svaciju dusu, pa i dervisku. Bilo mu je zao kad nisam pristao. Kako hoces, rekao je, kako hoces, tvoja volja, a steta sto neces. cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu salu ili djetinju zelju. Sad ce cekati nekog drugog.

- Pa dobro, hajde - rekao je ispracajuci me.

Da li se plasio necega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastresnicom, nevidljivu sjenci.

Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredjeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.

Prolazim utisanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obiljezene duse, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, tesko se zaustavljam u ovom casu sto tece, sve se u meni otima prema onome sto je bilo ili sto ce biti, ali ne uspijevam da predjem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tuzni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodjenja sto se desavaju evo bas sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodusnost i tisina bez zivota. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze?

Molim te, uslisi moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traze u ovoj noci.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmedju neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandzijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tuzno ravnodusan. A opet sam se obradovao kad sam se priblizio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodusan, jer dobro je kad je covjeku drago ili zao, ma zbog cega. I cim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dusu, i sve sto se u njoj desava, kao sto ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se cvrscim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam krocio u svoj uski sokak sto me prigrlio rodjacki, iz sjenke tekijskog zida izasao je neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

- Dugo si se zadrzao. Cekam te odavno.

Cutao sam, nisam znao sta treba da kazem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapazeno negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo vazno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacudjujuce bezlican.

Primijetio je moje osvrtanje, i pozurio da kaze: - Salju me prijatelji.

- -         Kakvi prijatelji?

- -         Prijatelji. Mislio sam da neces ni doci veceras, u tekiji nisu nista znali da mi kazu. Dugo si se negdje zadrzao.

- -         Hodao sam ulicama.

- -         Sam?

- -         Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, uctiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, siroka, jaka usta razvucena u vedar osmijeh, zive oci pazljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan sto smo se sreli, i raduje ga sve sto kazem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

- -         Dobro, prijatelju, reci sta hoces, ili me pusti da prodjem.

- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko zuris!

Pokusao sam da prodjem, ali on je stao preda me.

- Pricekaj. Evo sta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da trazi pogodne rijeci, ili mu je nezgodno sto me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to ucini.

- -         Otezavas mi posao. Sad ne znam kako da pocnem.

- Dugo si cekao, mogao si da smislis.

Nasmijao se veselo: - Imas pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A mozda je najbolje da udjemo u tekiju.

- -         Dobro. Hajde.

- -         Svejedno, mozemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga mislis da je poruka?

- -         Poruke mi niko ne salje, a prijatelji sami kazu sta hoce. A ti tjeras segu sa mnom, ili zelis da me naljutis.

- -         Taman posla! Bas ste vi uceni ljudi smijesni. Pa sta ako se salim? Zar ne mozemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripazis sta radis.

- -         Mora da si pogrijesio, ti sigurno ne znas s kim razgovaras.

- Nisam pogrijesio, i znam s kim razgovaram. Da pripazis. Suvise istrcavas, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Sto da tovaris krivicu na vrat, i jos kad niko tebe ne dira. Sta ce covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponizavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, sto se jos, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete.

Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

- -         Dobro - rekao sam stisavajuci srdzbu, jer nisam htio da je pokazem pred ovim covjekom. - Reci svojim prijateljima...

- -         I tvojim.

- -         Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kazu. A za sve sto cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savjescu.

- -         Jesi li zapamtio?

- -         Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostice. A pred svojom savjescu jos lakse: poturices joj hiljadu isprika. Ali kad se nadjes u mengelama, gore u tvrdjavi, bogami, teze je. I jos kad znas da si pod krivicom.

- -         Nikakve krivice nemam.

- -         Pa sad, nije bas da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dzelepcija?

Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...

- -         Kako te nije stid!

- -         Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bascu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?

- -         Pozvao sam strazare.

- -         Kasno si pozvao strazare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kazes: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neces, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kazem.

- -         Je li to sve?

- -         A kud ces vise? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previse. Ali ako ustreba, pronaci ce se jos, ne brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nadje malo kocoperniji. Jedan medju tolikima. Da pljunes na svijet! Eto tako. Pa nemoj reci: nisam znao. Sad znas.

Gledao me jos s onim zanimanjem kao u pocetku, ali sad je svrsio posao i htio je da vidi sta je postigao, je li uzegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ruznog postupka i uvrede. cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mislju kako zele da me zaustave u onome sto cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zasto bi me upozoravali?

Ucinili bi sto hoce, ne obaziruci se na ono sto ja cinim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nesto ovdje, u ovom mjestu, u derviskom redu, da nisam prosao svijetom nevidjen i beznacajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova steta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne postuju nikog, ni najpostenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zasto.

Razmisljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro sto su mi poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici do onoga koji moze sve da presudi. Da nije noc, otisao bih ovoga casa. Obradovala me ta rijesenost da ne cekam, da se ne prepustam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da ucinim ono sto mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.

Ali kad sam zatvorio tesku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se nasao u sigurnosti tekijske basce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje stitilo, obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao sto je odrzavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zasto, nisam se usudjivao da objasnjavam razloge, mozda sam se bojao bas tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece.

Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu pred tom bujicom sto joj vec cujem huku.

Necu se predati.

Neka mi se ruke sasuse, neka mi usta onijeme, neka mi dusa ostane pusta, ako ne ucinim sto covjek mora da cini.

A Bog neka odluci.

Ujutro sam izvrsio sve svete duznosti, mozda zivlje nego obicno, unoseci uzbudjenje u poznate pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla sto me ceka, kao pred odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da podjem. U boju se mogu zadobiti rane, moze se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam dosao, cinilo mi se da ce me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Kosulja mi je bila cista, a uzeo sam svjezu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku isao sa drugima, u redu cvrscem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radoscu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom dzubetu sto se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u dusi.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nesto veoma vazno. Iako ne znam zasto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Mozda zato sto mi je najblizi, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina moze donijeti srecu.

Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna zena, opet krijuci lice, i namjestajuci kosu, cudno zbunjena. Objasnila je, zureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otisao je sinoc i jos se nije vratio, njen muz ga trazi, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu, zakljucani, uzbudjeni, zadovoljni zbog tudje nevolje koja im je donijela srecu.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem sta misli. Ne bih izmijenio odluku ma sta kazao, ali sam zelio da me ohrabri. Bio je pazljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ides, rekao je. Steta sto to nisi ucinio i ranije. Duznost nam je da pomognemo i nepoznatu covjeku a kamoli bratu rodjenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne cinis. Tako je rekao, iskreno i uzbudjeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije misljenje vec prazno saucesce.

Hasana nema. Nikad nema onih koje trazis.

Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetlo se da od juce nista jeo nisam. Pasvandzija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam osjetio da je htio nesto da mi kaze? Ne samo za onog covjeka sto me cekao sa prijetnjom. Gotovo je silom zelio da me zadrzi uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj zeni, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu, sta je cinio sinoc i kuda je otisao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se rijesi sve ovo, i o prosloj noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruze u tekijskoj basci, zarasce u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cesce sjede pred tekijom, zena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gundja i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviskom djecom, a nemam srca da zabranim, i jos bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne sto ne znam sta cu reci, vec sto poslije toga nema nista. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rdjava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u basci ogradjenoj visokim zidom. Nikad nisam usao unutra. Necu ni sad, izgleda.

Strazar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otisao je iz kasabe.

- -         Kada ce se vratiti?

- -         Ne znam.

- -         Kuda je otisao?

- -         Ne znam.

- -         Ko zna?

- -         Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produzava, ali sve slabija. Moze uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao sta da cinim. Ako odem odavde, tesko cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otisao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Ugljesice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? cesto je bjezao, i od svega, od vrucine, od hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci.

- Ne znam sta da radim - pozalio sam se strazaru - Muftija mi je porucio da dodjem, imamo vazan razgovor. Moram da ga nadjem.

Strazar je slegao ramenima, ponovivsi tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

- Mora neko da zna u kuci.

Tada su se otvorila vrata, i mrsav covjek, bivsi vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po dijelovima odjece sto je jos zadrzavao na sebi, sigurno zaleci da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao sto i strazaru.

Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je jos jaca bila zelja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laz, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da trazim oprostaj a ne pravdu.

- Pa nista - rekao sam povlaceci se.

U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblazuje, rasplinjuje u osmijeh. Zasto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

- -         Promijenio si se - kaze veselo - ko bi te poznao u tom derviskom ruhu! Ali eto, poznao sam te!

- -         A ti si isti. Malo stariji, malo mrsaviji, ali isti.

- -         Pa nisam bas isti. Dvadeset godina je proslo. Udji.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

- -         A muftija te pozvao?

- Moram da govorim s njim. Strazar nije htio da mi kaze kuda je otisao.

Kroz bascu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od simsira i biserka njezno zelenih listica. U basci je neko vjesto razbacao stabla vocaka, breza, smreka, grmova divljih ruza, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru sto je licila na prirodu i prirodu sto je licila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, mozda najvise zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na njeznim vrsikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvisak.

Vojnik je utisao glas. I ja. Gotovo sapucemo u ovoj ociscenoj, ograbljanoj, njegovanoj sumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svjezina, u ovom tihom prostoru ogradjenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duz puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu. Gledam i ja. U oku se smjenjuje bljestavo i zeleno, ostro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadasnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrasivog mladica sto je golom sabljom isao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put izmedju rebara na prsima i ledjima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je isarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koza, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dusmanska sablja ulanska, nacinivsi otvore da svjetlo suncevo udje u njega prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prosli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmicuci, i dzerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i pozurio za vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noci, od hladnoce, medju mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je ziv, ali nije vise bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar basce, ili kuce, ili nevoljnik sto prima milostinju.

- -         Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije tezak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik strazara, pomalo ih ucim, nadgledam, i tako.

- -         Mogao si da budes i nesto drugo. Dizdar u tvrdjavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budes na svome imanju.

- Zasto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne moze biti svako.

Vrijedjalo me, i boljelo, sto plasljivo gleda prema kuci, nekadasnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao nije?

Rekao sam, ne zeleci da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Boze veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zasto mu ozivljavas proslost? Zasto ga budis iz drijemeza? Nije zaboravio, to je nemoguce, ali se stisao, primirio, prezalio mozda; no treba mu pozledjivati rane sto su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, receno je sto nije trebalo.

Pogledao me zaprepasteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj proslosti, ili je on sam govorio, navodeci druge da kazu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar ga nema ni u cijoj uspomeni? A mozda ni on vise ne govori, cemu? ili govori vise i beznadnije sto proslost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve zivo, u drugima je umro.

l eto, jedan dervis je progovorio o njemu nekadasnjem. I jos kako je progovorio! Sanjao je mozda da to neko kaze bas ovim mojim rijecima: Boze veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, usi mu zaglusile. Ili je mislio da su to rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova zelja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervisina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srusiti se na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se odrzi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima, zbog uzbudjenja:

- -         Sjecas se? Da li se zaista sjecas?

- -         Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

- Kako me vidis?

Sapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

- -         U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na sirokom polju. Samog. Ides mirno, ne osvrcuci se, ne cekas nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je mozda od sunca na njenom sjecivu. Licis na vjetar sto se ne moze zaustaviti. Na suncanu zraku licis sto ce svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.
- Nisam tako isao.

- -         To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono sto je mozda bilo, i samo je to ostalo.

- Lijepo je. Ljepse nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, velis. Na sirokom polju.

Sapuce opijeno, a onda gleda u mene, trazi svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamislja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga zalim.

I ne mogu vise.

- -         Drago mi je sto sam te vidio - kazem oprastajuci se.

- Cekaj.

Tesko mu je da me pusti, ja sam onaj dugo zudjeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za cekanje.

Iste rijeci, dva raspolozenja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca sto je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I vise. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

- -         Moram da idem.

- -         Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Udji, ako ti je vazno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.

- -         Nije me pozvao. Sam sam dosao.

- Znam. Samo tako reci: porucio si da dodjem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kazi sto znas. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i zalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakse sto odgadjam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono sto sam zelio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio sto Kara-Zaim moli da ga pomenem, zalio sam sto je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Jos u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junackom ograsju, ponudio mi se za zastitnika. A odstupio u istom casu, cim se sjetio da je to daleka proslost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu jos je treptala sreca zbog onoga sto je bilo, i plasljiva nesigurnost zbog svega sto je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne moze ni iz jednog.

Dok je saptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se sto mi je izmakla njegova jadna podrska, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Zalosno smo cekali pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje poruseno.

Kad je covjek izasao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nesto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I nista ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali sad je to znacilo: udji, mozda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i krzljavi limun pred kucom, i jos krzljaviju palmu sto je jedva preboljela nasu tesku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao oruzje, kao stit. Sve od nje zavisi, ne zato sto ce nesto objasniti, vec sto mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, moze me uciniti smijesnim i nametnuti se kao sud o meni.

Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo da izadje pri tom prvom susretu; pri prvom vidjenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nadje bas u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da pridjem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo djavolov grijesni mig. Ostavi me, bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci.

Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo nista da kazem, nije trebalo nista da ucinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao saha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio.
Zapravo, igra je bila zavrsena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao sta se desava, niti me se ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smijeska, pristajao je na sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu paznju sa sebe. Sigurno mi je zelio uspjeh u svemu sto bih trazio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko usao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplasen surovom hladnocom sto je nizala arsin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepastenjem, izmucen i zut, kao i njegove juzne biljke, sto su jedva zive docekale proljece. Ledjima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporedjenim, bezbojni i zbrckani, sparuseni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad sahom od slonovace.

Ljutito u pocetku, a onda sve bljedje, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglasavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

- -         Nesto nije u redu.

- -         Vidim.

- -         Nista ti ne vidis.

- -         Nesto nije u redu.

- -         Cijelo vrijeme stajao sam bolje.

- -         Znam.

- -         Sta vidis?

- -         Negdje sam pogresno vukao.

- -         Kako onda gubim?

- -         Potpuno mi je nejasno.

- -         Sigurno si negdje pogresno vukao.

- -         Sigurno sam pogresno vukao.

- -         Odakle tvoj konj ovdje?

- -         Eto, tu je greska. Nisam mogao doci na to mjesto.

- -         Onda, sah.

- -         Tacno. Evo, sejh je dosao.

- -         Zasto ne pazis? Ne mogu ja sve da vidim.

- -         Obicno mi se to ne desava.

- -         Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.

- -         I mat.

- Koji sejh?

Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-zuto, mlitavo, s teskim podocnjacima.

Upitao me, ne ustajuci: - Igras li sah?

- -         Slabo.

- -         Sta hoces?

- -         Rekao si da dodjem. Molio sam da govorim s tobom.

- -         Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?

- -         Suncano. Toplo.

- -         I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako ostre?

- -         Gotovo uvijek.

- -         Strasna zemlja.

- -         Covjek se navikne.

- -         Dosadna zemlja. Igras li sah?

Debeli covjek se umijesao, tiho: - Ne igra, rekao je.

- -         A sta hoce?

- -         Ima neku molbu.

- Ko je on?

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da trazim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem.

U cemu sam pogrijesio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je trazio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pazljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo:

- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato sto je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec sto bi znao da kaze nesto neocekivano, sto te iznenadi i probudi - razumijes li, Malice, sigurno ne razumijes! - zbog cega ti se cini da vrijedi slusati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne zivi od onoga sto zna. Ali, htio sam nesto drugo... O cemu sam govorio?

- -         O carigradskom muli - rekao je Malik.

- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo sta je to. A nista nije neodredjenije. Moze da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovista. Ja sam odgovorio...

Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, ozivi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama.

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo sta sam htio da kazem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim.

- -         Dosao sam s molbom.

- -         Ja sam umoran.

- -         Mozda bi te zanimalo.

- -         Mislis?

- Pokusacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, mislis o njoj kad je nema, i zaista je neodredjena, ali je mozda najvise zelja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odredjena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne moze misliti tudjom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenadjeno, objesene oci njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne bas narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu paznju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakse igrati rijecima govoreci o opstim stvarima nego o pojedinacnim, koje su nase a ne svacije.

- -         Zanimljivo - rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s postovanjem. - Zanimljivo. A da li vise ljudi moze misliti istu misao? I da li tada misle tudjom glavom?

- -         Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

- -         Sta je prava ljudska misao?

- -         Koja se obicno nikome ne govori.

- Lijepo receno. Mozda netacno, ali lijepo receno.

I dalje?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bih da je tudja, i ne bih zurio da je saznam, kao sto sad zurim da je kazem.

Hitao sam da sa opstih razmatranja predjem na ono sto me boli, dok ga opruga drzi, dok su mu oci koliko toliko zive, jer sam se plasio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno oblijetati oko njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Lezala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, sirila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.

Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usudjivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost.

To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i predjem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti.

Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenadjivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da odrzim na zivotu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronadjem djavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude jos jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nesto zanimanja i zivosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

- Imam brata - bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. - Ali ako ne pozurim da ti kazem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je sto imam i nemam. A moze da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato sto sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode usla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza sto se zove sin i brat. Bio zeljena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez naseg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao sto zna tvoja uzvisena pamet, nesrece su mnogo cesce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog salje, i zato je primamo kao boziju volju i odredjenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci sto slusam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne moze biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni dervis, budimo ono sto smo: ja molim, ti rjesavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slusaj. Tebi je teze, znam. Ti ne moras, ja moram.

Probudio sam ga, ozivio je, gleda, slusa, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmedju proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, slusa, ceka.

- l dalje? -kaze prilicno zivo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, mozda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!

- -         I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrdjavi. Pola zivota mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.

- -         Koju polovinu?

- -         Koju ja jos drzim, pricajuci.

- -         Kakvoj tvrdjavi?

- -         U tvrdjavi, nad gradom.

- -         Svejedno, nastavi.

- -         U tvrdjavu se zatvaraju rdjavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rdjav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, Bozijom providnoscu odredjen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne trazeci da je pokaze.; - Zasto je zatvoren?

- -         Zato sto nije poslusao oca.

- -         Zanimljivo.

- -         Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se davimo medju sobom za veci komad hljeba.

Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi.

Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno.Upitao je, jedva otvarajuci usta:

- Ko to nije poslusao?

O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. cim se priblizim onome sto mi je cilj, on se uplasi. cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema zavrsetka!

Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sledjenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica.

Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestajes, brate Harune?

Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

- -         Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.

- -         Nisam sve rekao.

- -         Idi sad.

- -         Naredi da ga puste.

- -         Koga da puste?

- -         Moga brata.

- Dodji sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo?

- -         Boze, kako je dosadno.

- -         Hoces li da igramo sah?

- Nista se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam.

Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom.

- -         Rekao je da dodjem sutra.

- Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmedju poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu?

Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

- -         Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo.

- -         Zar megdan traje krace?

- -         Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni.

- -         Jesam li ja zbunjen?

- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze.

- -         Pricali smo o svemu.

- -         A o meni?

- -         Rekao je da dodjem sutra.

- Tako. Znaci, sutra.

I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.

Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad dodjem sebi. Licice na pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo.

Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otisao je jedva disuci, a mucenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, trazi rijeci.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nesto te muci.

Tako je trebalo onaj da kaze meni, malocas.

- -         Pa, nista me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kazem za muftiju, vec za druge.

- -         Da li ti se nesto desilo?

- -         Nista mi se nije desilo. Kazu da nisam vise za sluzbu.

- -         Otpustaju te?

- -         Znaci, otpustaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kazes muftiji, da me ostavi. Nisam vise za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto grosa godisnje...

- -         Muftija prima dvanaest hiljada.

- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto grosa, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obicno nije mnogo sedamdeset grosa na godinu. Znaci, neces se ugojiti od tih sedamdeset grosa, moj Zaime, koji si grdno pogrijesio sto nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti sto ne mogu da te zalim, dugo sam se rvao s karandjolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam nista ne misleci - ali pusku mozes da nosis. Jatagan mozes da nosis. Koliko bi trazio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi bozijoj, nista nije kriv. Da li bi pristao za sto grosa?

Zbunio se.

- -         Ne znam da li me ispitujes, ili govoris o necemu sto moze biti.

- -         Odgovori mi.

- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo nista. A sad, ako je stvar postena...

Sto grosa?

- -         Dvjesta.

- -         Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin covjek? Gdje je?

- -         U tvrdjavi.

- -         Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrdjavi. Ne bih mogao.
- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrdjavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?
- Pristao bih.

- -         A sad ne bi?

- -         Sad ne bih.

- -         Onda nista.

- -         Je li to zbilja ili sala?

- -         Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- -         Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim?

- -         Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.

- Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu je vazniji od svega na svijetu.

Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaze, to za tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba nista da govoris sutra.
- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.

VIII

"Moj Boze, ja nemam nikoga
osim tebe i brata mojega."

(iz Kur’ana)

Trazio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Trazio ga je i njegov momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, s drugovima. Izašli su sinoc iz kuce oko ponoci, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladice, teško da su i jednome ledja ostala citava, a mladici su krivi, napali su prvi, i sad mladicima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leze u zatvoru. Tako se uvijek svršava šenlucenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih puste kad plate, a oni se ne sjecaju jesu li krivi, a obicno jesu. Pustice ih i sad, samo traze mnogo, jer su uboji teški, a mladici iz dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, vice da mu je zao sto nije tukao jace, i ucinice to kad izadje, jer takve kopiladi i takvih bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijece pare, nije Hasanu do para vec do inada, ali kakav je to inad lezati u zatvoru. Nisu doduše u zindanu ni u podrumima, vec onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju sunce a tamo mracno, mucno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli više.

Reci ce mu da sam ga trazio, i da odmah dodje do mene, cim se presvuce i okupa, jer zapeksini i zaušljivi h a lj i n k u svaki put, pa se mora skidati na avliji, da ne unese u kucu kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je vazno, da se ne trazimo ko dvije budale, a ako nije vazno, onda svejedno, pa kad se nadjemo. A moze biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juce ujutro, iako moze da ne spava po tri dana i tri noci, a moze i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko zivince, Boze oprosti. Dzaba, takvog majka jos nije rodila!

Nisam ga trazio bez razloga, niti sam zelio da me utjesi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja vec Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali cini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što cinim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti cuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako ce se osloboditi tvrdjavskih podruma: moje sramotno kreveljenje nece mu pomoci. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguce. Sa Ishakom sve bi bilo moguce. Mozda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjecanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene.

Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krecem, da nešto cinim, osjecao sam zdrav nemir i uzbudjenje: sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. Teško je dok se ne odluciš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoce nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlucnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet više nije skucen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajuci ne jednu mogucnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima nece odoljeti ni najveca opreznost, uzbudjen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjecao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronadjem najbolji nacin da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve zivlje, kazem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrdjivalo uvjerenje da poduhvat ne moze uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostizan.

Mogao sam ceznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez lazi, jer mi se zelja nije mogla ostvariti. Skriveni zivotni nagon sto me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteci je: znao je da opasnosti od nje nema, ne moze postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.

Ako bi ovo nekome izgledalo cudno, ili cak nevjerovatno, mogao bih reci samo to da su istine ponekad vrlo cudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje zive i manje istinite. Obicno uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hocu da kazem, da nisam ni rdjav ni cudan covjek, vec obican, obicniji mozda nego što bih zelio, isti kao i vecina ljudi.

Dobronamjeran citalac mogao bi da mi kaze: suviše razvlaciš, suviše mudruješ. Odgovoricu mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeci je kao prazan bardak, kad se iz njega ni kap više istociti ne moze. Ali cinim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome sto me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaze. Izbjeci ne mogu, a prekidati necu.

Treba da kazem i ovo. Našao sam pasvandziju kod juce, davno je bio ustao, vec se i iz caršije vratio, a docekao me zlovoljan i namrgodjen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinocnje govorljivosti i zelje da me zadrzi, ni traga od paznje i ljubaznosti. Zelio je da me se što prije otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoc da mi kaze:

- Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?

Zar je moguce da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o rijecima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svim i svacim da sam ga krivo shvatio. Noc je noc, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pricajuci koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajuci to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta moze da zna covjek - vapio je placnim glasom - koji lunja po svu noc, umoran kao sakadzijski konj, i jedva ceka da se uvuce u svoju siromašnu kucicu i pod svoj poderani jorgan. Cetvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tudjim stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neocekivano mirno, cak i ljubazno, rekao da bi volio pomoci meni nego ikome drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaze što ne zna, niti zna šta trazim. A ne znam ni ja, izgleda.

Da li sam sinoc u njegovim rijecima cuo ono cega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?

Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajuci ni šta je trebalo da saznam.

Poslije icindije, umoran i napregnut, izmucen mislima o oslobadjanju, sve tezem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujuci ga vec i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lazne, i poceo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mucenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, cini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnio, ili da sam ih još ocekivao.

Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašcu, najprije su se igrala piljaka na plocama pred tekijom, tu su i rucala, a onda su pocela da jure, kao kucici. Skakali su preko ruza, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako cemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašcu, a mi se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuce, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.

- Cekaju veceru - rekao je, ne cuvši me.

Rekao sam glasnije:

- Smetaju. Reci im da izadju.
- Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.

Pokazao sam rukom: istjeraj ih, poludjecu!

Razumio je, i otišao ljutit, gundjajuci:

- Sad im i djeca smetaju!

Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajuci se da je veca, zelio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napustaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.

Da li od silne zelje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije djecije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rjecice što se glasila jedva cujnim grgorenjem, napetost u meni pocela je da popušta. Javila se cak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem, osnazilo bi me, odvratilo mi paznju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a mozda nije trebalo da to ucinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je zao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je zao, vracam se obicnim mislima, obicnom zivotu, kad je covjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilicno dosadno. Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.

Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grci, ne sudara sama sa sobom, vec klizi po kori stvari, nalazeci laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, vec sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom casu. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveca muka moga zivota, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, cucalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema.To kratko odsustvo tezine, to casovito oslobodjenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogucilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjecao sam gotovo kao srecu.

Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar covjek, mislio sam, još obuzet srecom svoga plitkog sazivljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je zivot nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, zivot je zivot, jedan kao drugi, svako trazi zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje zivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjecao. Cujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:

Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
stade na konop, po kome samo
povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
pomenu Boga i prodje izmedju dvije obale.
I sokolici, njegovi ucenici,
predjoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
izgledali su kao biser
nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih,
daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
na opasnom zivotnom putu.

Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjecanju sudbine ta slika covjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj zivotnoj stazi. Da sam bio u drugom raspolozenju, moglo bi da me potrese nenadanje i osudjenost na mukotrpan hod, ali mi se tada cinilo kao razumno mirenje, cak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni cinilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.

Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?

- Kako se osjecaš danas?
- Ja ? Ne znam. Rdjavo.

Osjecam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on koraca po pehlivanskom konopu izmedju dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.

Upitao sam ga, smiješeci se, još u svom lijepom raspolozenju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:

- Reci mi pravo, znao si šta hoce kadijina zena, i zato si mene poslao?
- Kakva kadijina zena?
- Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina zena. Hasanova sestra.

Naljutio se, gotovo zgadjen. Nisam navikao da ga vidim takvog.

- Ne pominji ih zajedno, molim te!
- Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?
- Ostavi to djubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.
- Zašto?
- Zar ništa nisi saznao?
- Nisam.
- Onda ja moram da ti kazem.

Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama sto su se neprestano skrivale u duboke dzepove i opet se izvlacile, po svemu što kod njega nisam vidio pa je izgledao kao drugi covjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaze.

Upitao sam, zureci da se utopim u crnu vodu:

- Za brata?
- Jest, za brata.
- Je li ziv?
- Ubijen. Prije tri dana.

Ništa više nije mogao da kaze, niti sam ga pitao. Pogledao sam u njega: plakao je iskrivljenih usta, strahovito ruzan. Znam da sam to zapazio, i znam da sam se cudio što place. Ja nisam plakao. Nije mi cak bilo ni teško. Ono što je rekao planulo je kao osljepljujuci bljesak, a onda je nastao mir.

Voda je zuborila spokojno.

Cuo sam pticu u granju.

Eto, svršeno je, mislio sam.

Osjetio sam olakšanje; svršeno je.

- Tako - rekao sam - znaci, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.
- Smiri se - govorio je hafiz Muhamed uzasnut, misleci da sam poremetio umom. - Smiri se. Molicemo se Bogu za njega.
- Da. Jedino to mozemo.

Nisam osjecao cak ni bol. Kao da se nesto otkinulo u meni i sad ga nema, to je sve.

Sasvim je neobicno što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim nemoguce, ali je više boljelo dok je bilo.

Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesrecu, donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obicno.

- Treba da jedeš - nudio me, nastojeci da ne vice. - Od juce nisi ništa okusio.

Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje njeznosti, jeo sam, ne znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom, kao nesigurna straza od tuge.

I tada, izmedju dva zalogaja, otkinuti dio poceo je da boli.

Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao.

- Kuda ceš? - upitao je hafiz Muhamed.
- Ne znam. Ne znam kuda cu.
- Nemoj nikuda da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom.
- Ne mogu da ostanem.
- Idi u svoju sobu. Placi, ako mozeš.
- Ne mogu da placem.

Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim ocajanjem.

A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni placna ljutina, šta si trazio? Šta si htio? Unesrecio si nas, glupi covjece! Zašto?

Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.

S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoc, oduvijek, strašno djurdjevsko ludilo srucuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu bracu pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao ziv, i zove.

Zove uzalud.

U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.

Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala caršija, i kasaba, i zivot, a pocinjao kratak put prema tvrdjavi.

Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.

Otada sam cesto u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobodjen za moj pohod, i u mislima mucan, da bih mogao lakše da prodjem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjecao njeno mracno dozivanje i neutoljivu glad.Okretao sam se i bjezao, a ona me gledala u potiljak, mamila, cekala. Kao pomrcina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu pocinju i završavaju pitanja, za zive pocinju, za mrtve završavaju.

Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih nocnih mucenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i zelio, onda, sad mi je svejedno, cak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgodjen, zloban, kao da kaze: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo zalosne hrabrosti što se zove s v e j e d n o. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oci skrivenog strazara na malom otvoru kapije. Te oci nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dodjem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.

- Šta hoceš? - upitao je strazar.
- Je li ovamo iko došao sam?
- Došao si ti. Imaš li koga u tvrdjavi?
- Imam brata. Zatvoren je.
- Šta hoceš?
- Mogu li da ga vidim?
- Vidjeceš ga ako i tebe zatvore.
- Mogu li mu donijeti ponude?
- Mozeš. Ja cu mu predati.

Ludacki sam vracao vrijeme, ozivljavao ubijenog, još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah, da pitam za nega, ljudski je, bratski, nema straha, ni stida, još ima nade, pustice ga uskoro, doci ce mu ponude od mene, znace da nije sam ni ostavljen, pred kapijom je rodjena krv njegova. Ni kule, ni strazari, ni obziri nisu ga zadrzali da ne dodje, došao je, došao sam, petnaest godina je mladji, uvijek sam se brinuo o njemu, doveo sam ga u kasabu, ej ljudi, kako bih ga napustio kad mu je najteze, razvedrice mu se ojadjeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto? U ime cega ? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, ne odricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze protiv nje? Došao sam, brate, nisi sam.

Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu samo da mu proucim zaupokojenu molitvu, s nadom da ce ga stici, i zatrebati mu, mozda.

Gorka je bila ta molitva, drukcija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala se samo mene i njega.

Oprosti, brate, meni griješnome za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila potrebna, sada se budi kad nikome ne moze pomoci, cak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vracanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuce, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili mozda nisi, mozda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, mozda si se do posljednjeg casa nadao da cu ti pomoci, i kamo srece da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konacne samoce, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.

- Šta to šapuceš - upitao je covjek iza kapije.
- Govorim molitvu za mrtve.
- Govori ti za zive, njima je teze.
- Mnogo si vidio, treba ti vjerovati.
- Briga mene hoceš li vjerovati.
- Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju?
- Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju.
- Gdje su na broju?
- Gore, u groblju.
- Ruzno je što se tako šalis, prijatelju.
- Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni.
- Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu?
- Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Udji ovamo, prekoraci prag, samo šaka prostora, i odmah ceš drukcije govoriti.

Šaka prostora, samo toliko, i odmah ce sve biti drukcije.

Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i ucinili odvratnom svaku svoju rijec.

Vracao sam se oborenih ociju, trazeci na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrdjavskih zidova. Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.

Na potiljku sam osjecao kako me kapija bode prorezom kamenih ociju, prozeci ce me, zeljna.

Bio sam na medji smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko udje, ali ne moze da isprica.

Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u gomilama, cemu cekati slucaj i sudjeni cas.

Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog uzasa što me obuzeo, pokušaj da se u zajednickoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da trazim posljednji trag ubijenog, a bio sam na njegovoj dzenazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleci da to ucinim, ne znajuci zašto je bilo potrebno da dodjem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Mozda zato što je to najtuznije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotrebniji. Mozda zato što je to najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem moze tu da bude uzasnuto progledavanje. Nisam ga trazio, a desilo se; nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukcije.

Na ulazu u caršiju stajalo je desetak ljudi, cekaju, kao da se vracam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomicni, oci su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome celu, tu je njihovo rojište, pocecu da posrcem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su pregradili put, ni šta ocekuju, ne znam šta treba da ucinim.

Dok sam izlazio iz tvrdjavskog sokaka, kao iz noci (opet sam cuo mukli udar timpana, tamo ga nije bilo), medju ljudima što su cekali, zašticeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je tvrdo kao i u ostalih, jedno su, nicim se ni izdvajaju, vidim ih kao umnozenog Ishaka, sa mnogo ociju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se cini da pogadjam zašto stoje na toj medji i šta zele da saznaju. Pogadjam, sasvim neodredjeno, naslucujem, zbog njega i ne smijem da dignem pogled s kaldrme, mozda ce se razmaknuti, mozda cemo se nekako mimoici, pravicu se da sam zamišljen i ne primjecujem da nešto cekaju, svejedno što ce znati da to nije istina, svejedno što ce i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo.

A kad se zid nogu isprijecio preda mnom, digao sam oci prema Ishakovom licu, moram da vidim šta hoce, ne mogu izbjeci. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treci slijeva. A sada je u mene s tog mjesta gledao mršavi mladic, nezacudjen što sam se zaustavio pred njim.

Oci su im uporne, široko otvorene, cekaju. Gdje je? Ni desno od mladica nije, ni lijevo, sve do kraja reda, ne brojim a znam da ih je devet, prelazim pogledom po njihovim licima, vršim smotru zatvorenih usana i napregnuto stegnutih obrva, zaboravio sam da nešto hoce, trazio sam Ishaka. Ne znam zašto mi je potreban, ne znam šta bih mu rekao, a zao mi je što ga nema. A vidio sam ga, izdaleka doduše, dvadeset koraka sam prešao oborenih ociju, i sunce ih je prelilo, kao pozlata, u ovom drugom svijetu, blještali su kao baklje i odbijali pogled, ali svejedno, dušu bih zalozio da sam ga prepoznao. Ovima ne moram ništa da kazem, kad bih i znao šta treba reci.

Prošao sam, odvojili su se da me propuste. Nekoliko trenutaka bilo je tiho, išao sam sam, a onda su noge zastrugale po kaldrmi, krenuli su za mnom. Ubrzao sam korak, da se odvojim, slijedili su me, zureci, nije im smetalo rastojanje. Kao da ih je sve više.

Padao je sumrak, proljetni, sokaci su plavicasti, uznemireno tihi.

Nisam cuo mujezina, ne znam je li vrijeme za molitvu, a dzamija je otvorena, samo jedna svijeca gori u visokom ciraku.

Ušao sam i sjeo na svoje mjesto u procelju. Cuo sam, ne okrecuci se, kako ljudi ulaze i sjedaju iza mene, bez rijeci, bez zamora. Nikad nisu bili tako mirni. I u molitvi su tihi, i svecani, cini mi se. Uzbudjivao me taj ozbiljni mrmor iza mojih ledja.

Dok je obred još trajao, osjecao sam da je cudan, drukciji nego ijedan dosad, vreliji i opasniji, da je priprema za nešto. Znao sam da se ne moze završiti kao uvijek. Amin je pocetak a ne kraj: culo se prigušeno, gusto, bilo je cekanje. Cega? Šta ce se desiti?

U cutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ovo što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesrecu, zeljeli su da pokazem šta sam u tom casu.

Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.

Sve je od mene zavisilo.

Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.

Mogao sam da ih zamolim da izadju, da ostanem sam u tišini prazne dzamije. I to bi bio odgovor.

Ali , sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrdjavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprzi vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i zalost. Morao sam da kazem. I zbog ovih što cekaju. Covjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tuzna bratska dova, vec druga danas, ali prva koju ce ljudi cuti.

Jesam li se bojao? Ne, nisam. Nicega, osim strepnje da li cu dobro izvršiti ono što moram. Osjecao sam cak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost cina, i duboko slaganje s njim, jace od osvete, jace od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.

Ustao sam i zapalio sve svijece, prenoseci vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.

Okrenuo sam se, polako. Niko nece otici, nijedan. Gledali su me, sjedeci na koljenima, uzbudjeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duz cijelog procelja, oslobadjajuci gusti miris voska.

- Sinovi Ademovi!

Nikad ih nisam tako nazivao.

Nisam znao, ni samo cas ranije, šta cu reci. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbudjenje su nalazili glas i rijec.

- Sinovi Ademovi! Necu drzati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom casu, tezi ne pamtim u zivotu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo vaznije ono što cu da kazem, a ne zelim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saucešce u vašim ocima. Nisam vas nazvao bracom, iako ste mi to više nego ikad, vec sinovima Ademovim, pozivajuci se na ono što je u svima nama zajednicko. Ljudi smo, i mislimo isto, narocito kad nam je teško. Cekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oci u oci, tuzni zbog smrti neduzna covjeka, i uznemireni zbog zlocina. I vas se tice taj zlocin, jer znate: ko ubije neduzna covjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braco moja ubijena, a uzasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdrazi.

Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj zivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja zalost pripada meni.

Cuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.

Nisam ih sacuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesrecu otklonim.

Musa rece: Moj Boze! Daj mi pomocnika od bliznjih mojih, Haruna, brata mojega, ojacaj njime snagu moju. Ucini mi brata pomocnikom u poslu mome. Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kazem: Moj Boze, ojacaj njim mrtvim snagu moju.

Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima bozjim, nevidjenim i necjelivanim od svojih najblizih pred veliki put s koga povratka nema.

Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouci kako ce zakopati tijelo mrtvog brata. A on rece: - Jao meni, zar ne mogu uciniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvog brata svoga.

Ja, nesrecni Kabil, nesrecniji od vrane crne.

Nisam ga spasao zivog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Boze moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske zalosti, i da se ne otrujem mrznjom. Ponavljam rijeci, Nuhove: - Rastavi mene i njih, i sudi nam.

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

A vas, braco moja, molim, ne zamjerite zbog ovih rijeci, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastuzile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.

A sada idite kuci i ostavite me sama s mojom nesrecom. Lakše mi je sad, podijelio sam je s vama.

Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeca, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje rijeci, a zalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da ce se umanjiti), udario sam celom u pod, i znajuci, avaj, da je uzaludno, u ocajanju izgovorio rijeci Bakara sureta:

Nas Boze, trazimo oproštenje tvoje.

Veliki naš Boze, ne kazni nas ako
zaboravimo ili pogriješimo.

Veliki naš Boze, ne zaduzi nas teretom
preteškim za nas.

Veliki naš Boze, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne mozemo.

Oprosti nam, smiluj se i osnazi nas.

Mozda je oprostio, mozda se smilovao, osnazio me nije.

U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama, ne dici se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek izgubljen u gluhoj samoci svijeta.

A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se culi krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza mozda.

Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.

Pogasio sam svijece, oduzimajuci im zivot jednoj po jednoj, bez svecanog osjecanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga i bio sam sam.

Ostacu u mraku dugo, bojim se. Sam.

Ali kad sam i poslednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.

Okrenuo sam se.

Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa zivom svijecom u ruci.

Cekao me, cuteci.

IX

Sve što mozete protiv mene uciniti, ucinite
ne dajte mi ni trenutka predaha

Ruka mi još drhti drzeci kalem, kao da se sad dešava ovo što pišem, kao da nije prošlo više od mjesec dana od onog trenutka kad se moj zivot izmijenio. Ne bih znao tacno reci šta sam sve prezivio, na kakvoj sam se vatri pekao, svojoj i tudjoj, šta sam sve mislio i osjecao kad me sustigla bura, jer je iz ove daljine mnogo štošta ostalo u magli neraspoznavanja, kao u vrucici. Ali da pricam redom, sve što je bivalo sa mnom i oko mene. A ono što se u meni dogadjalo, ispricacu koliko mognem, koliko i sam budem znao.

Sutradan poslije moga govora u dzamiji, uvece, odgovorili su na udarac.

Ništa nisam predosjecao, nicemu se nisam nadao, mada sam mislio da ce oko mene plesti prljave konce.

Toga popodneva Hasan je navratio u tekiju. Cinilo mi se da me od sinoc gleda drukcije, sa uvazavanjem, i sa izvjesnom nevjericom, kao da se cudio, kao da nije ocekivao moju pobunu. Sada kad se desila, pronalazio sam razloge za nju, naknadno, podrzavajuci u sebi osjecanje nepravde i povrijedjenosti. Brat mi je, mislio sam, ako nisam mogao da ga spasem, mogu da ga ozalim. Strepio sam da mi Hasan ne prigovori što nisam nešto drugo ucinio, ranije, dok nije bilo kasno, ali on ništa nije pominjao, kao da je zaboravio. Bio sam mu zahvalan zbog tog zaborava. Više nego u sebe, gledao sam u njega, do njegova mišljenja mi je narocito stalo zato što sve zna: mogao bi me teško povrijediti.

Njegov zacudjeni pogled bio mi je drag i iz drugog razloga. Mozda nikad kao tada nisam osjetio koliko naše raspolozenje, koliko naše odluke zavise od ljudi oko nas. Da su se Hasan i hafiz Muhamed zgranuli, da su osudili moj govor kao nerazmišljenost, i ja bih se uznemirio. Ovako je njihovo saglašavanje skinulo sa mene teret sumnje i znao sam: ucinio sam što je trebalo, ucinio sam što je dobro. Mozda nerazumno, ali potrebno. Hasan se cudi, mislio je da sam kukavac. E pa eto, nisam.

Lijepo je ovo osjecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Ono što sam rekao u dzamiji bila je tuga, zaprepaštenost, uzdrzan plac i uzdrzan urlik mozda. Ali sve moje. Tuzan obracun i tuzna odbrana. A kad sam to rekao, odjednom je postalo nešto drugo. Ma od cega da je pocelo, ma šta da je bilo, pretvorilo se u zajednicku tezinu, i osudu. I obavezalo me, jer više nije samo moje, zbog mojih rijeci. Rekao je to i Hasan (pricao je hafiz-Muhamedu, a ja sam slušao, iz kuce) kako odavno nije cuo iskreniju tugu ni tezu optuzbu. Bio je prikovan, kao i drugi, potresnom jednostavnošcu obicnih rijeci i zalošcu covjeka koji place, a kaze. Osjecao sam kako smo svi krivi i svi ojadjeni, rekao je.

Zar je sada trebalo da ja zaboravim sve što se dogodilo i sve što sam kazao? I rijec obavezuje, i ona je cin, obavezuje me pred drugim ali i preda mnom.

A kad sam izašao u bašcu, vec su razgovarali o drugom . Bilo mi je zao što im nisam duze u mislima, ali svejedno, ono što je receno bez mene, vrednije je nego da je receno preda mnom.

- O Hasanovu ocu govorimo - rekao je hafiz Muhamed, kad sam prišao.

Kao da je zelio da ne nametnem drugi razgovor. A ja sam pomislio velikodušno, da svako ima svoju muku, i hvala Bogu što je tako.

Hasan je govorio kao i obicno, vedro, podsmješljivo, lak i površan u svemu, u mišljenju, u osjecanju, u odnosu prema sebi i prema drugima. (Zaboravio sam da je sinoc ostao sa mnom cijelu noc, tuzan.) Otac je cudan - rekao je - ako to uopšte treba reci, jer je svako cudan, osim bezbojnih i bezoblicnih ljudi, koji su opet cudni jer nicega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda cudno sve što je drukcije od našeg, pa bi se moglo reci da je cudno ono što nije naše. I eto, otac je cudan zato što misli da sam ja cudan, a ja opet, i tako dalje, i sve dalje, nikad kraja cudjenu, a mozda bi se baš tome trebalo cuditi. Razlika izmedju njih je u tome što otac smatra da je on, Hasan, ovako unesrecio sebe, a Hasan je uvjeren da se covjek moze unesreciti na mnogo nacina, a najmanje ako cini ono što ga zadovoljava a ne sramoti, i tako ispada da je otac unesrecen zato što mu je sin zadovoljan, a smatrao bi srecom, svojom i porodicnom, kad bi on stvarno bio nesrecan.

- Jesi li ga vidio kako si došao - upitao je hafiz Muhamed, smiješeci se.
- Pokušao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kao neugledna izgazena cipela. Moze da propušta vodu, moze da bude smiješna, ali ne zulji, na zeliš da je skineš nasred puta, ne znaš ni da je nosiš. Zašto da me zivot zulji i da ga osjecam kao moru?
- Htio si da mu kazeš? A nisi zelio da ga vidiš.
- Kako sam mogao da mu kazem ako ga ne vidim? Prvo sam zelio da ga vidim, jer to dolazi prvo, ali kod njega je bilo prvo što nije zelio da me vidi, i tako sam obadvije svoje zelje vratio nepotrošene.
- Je li ti on to rekao?
- Poslao je svoju rijec u tudjim ustima. Mirisala je na oca, i toliko me raznjezila, da bih rado poljubio usta koja su je donijela, toliko mlada i nevina da nisu ni znala šta nose.
- Treba da opet odeš.
- Zbog djevojke?
- Kako hoceš - smijao se hafiz Muhamed - samo otidji.
- Koliko puta treba da idem? Koliko je puta sin duzan da ode uzalud?
- Još jednom.

Hasan ga je pogledao podozrivo, i upitao:

- Bio si kod oca?
- Bio sam.
- Tako, bio si. A zašto? Hoceš da sastaviš dva tvrdoglava covjeka da ispadne jedno prazno pomirenje?
- Neka ispadne šta hoce. Rekao sam da ceš doci danas. Porazgovaraj s njim. Oca je lako raznjeziti.
- Da, narocito moga.

Sa neprijatnošcu sam se sjetio svoga razgovora s muftijom, licio je pomalo na ovaj, ali ja sam bio primoran, a šta je ovo?

Sa sjetom sam mislio da ce se mozda pomiriti s ocem. I sa trunkom zavisti: zaboravice me. Uzeo sam abdest i pošao u dzamiju.

Bio je oblacan sumrak, dobro se sjecam, pogledao sam u nebo, kao seljak, cinio sam to po prastaroj tudjoj navici što iz mene još nije išcilila, iako mi nije potrebna. A mogao sam da namirišem promjenu vremena danima unaprijed. Tada me prevario oblak, preduhitrio me, bio sam suviše obuzet sobom. A zelio sam ga, taj oblak, i ruzno vrijeme, zato mozda nisam ni vidio da se sprema. Nerazumno sam se nadao da otac ne bi po kiši krenuo na put u kasabu.

Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjecam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam cetiri konjanika na pocetku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj svili, kao prišiveni na jarkoj pozadini neba, cinilo se da cetiri usamljena ratnika stoje na širokom polju, pred bitku, jedva vidljivm pokretima umirujuci konje.

Kad sam pošao prema njima, konji su skocili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati, zatvarajuci uski sokak od jednog zida do drugog.

Išli su na mene!

Nisam bio kukavica, nekad, sad ne znam šta sam, ali u tom polozaju ne bi mi pomogli ni hrabrost ni kukavicluk. Osvrnuo sam se, kapija je daleko, deset koraka od mene a nedostizna. Mahnuo sam konjanicima: zaustavite, zgazicete me! Ali oni su udarali kandzijama po konjskim sapima, pozurujuci ih, sve su blize, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam ikada cuo, a cetvoroglava neman, uzvitlana i krvozedna, primicala se nepojmljivom brzinom. Pokušao sam da bjezim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za vratom, duz kicme sam osjecao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašcu, pregazice me, stao sam uza zid, i prilijepljen, stanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom, cetiri razjapljene konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i cetiri para konjskih nogu što su mahale oko moje glave, i cetiri surova torbeška lica i cetvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska, i cetiri kandzije od volovske zile, cetiri zmije što su siktale na mene, oplicuci me po licu, po vratu, po prsima, nisam osjecao bol, nisam vidio krv, oci su uzasnuto gledale u razapetu neman sa bezbroj nogu i bezbroj glava. Ne! - vikalo je nešto bez glasa u meni, strašnije od straha, teze od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova, postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv uzas.

Onda su otišli, a ja sam ih još vidio pred sobom, ostali su utisnuti na okrvavljenoj cohi neba, i u meni, ispod ocnih kapaka, kao da sam u sunce gledao.

Nisam mogao, nisam smio da se pokrenem, bojao sam se da cu klonuti na kaldrmu, nisam znao kako sam stajao, jer noge nisam osjecao pod sobom.

Tada mi je prišao Mula-Jusuf, odnekle, ne znam s koje strane. Izgledao je uplašen.

- Jesu li te povrijedili?
- Nisu.
- Oh, jesu.
- Svejedno.

Puno, zdravo lice mu je blijedo, zaprepaštenje i zalost su mu u ocima. Je li mu teško zbog mene?

Sreca što je baš on naišao, pred njim cu biti hrabar. Ne znam zašto, ali moram. Pred svakim bih mogao pokazati strah, pred njim ne smijem.

- Hajdemo u tekiju - rekao je tiho, a ja sam se sjetio da još stojim uza zid, bez razloga.
- Zadocnicu u dzamiju.
- Ne mozeš takav u dzamiju. Ja cu te zamijeniti ako hoceš.
- Jesam li krvav?
- Jesi.

Pošao sam prema tekiji.

Prihvatio me pod ruku, da mi pomogne.

- Ne treba - oslobodio sam ruku. - Idi u dzamiju, ljudi cekaju.

Zastao je kao postidjen, i turobno me pogledao.

- Nemoj izlaziti iz tekije dan-dva.
- Ti si vidio sve?
- Vidio sam.
- Zašto su me napali?
- Ne znam.
- Napisacu tuzbu.
- Ostavi to, šejh Ahmede.
- Ne mogu da ostavim. Stidio bih se pred samim sobom.
- Ostavi, zaboravi.

Ne gleda mi u oci, moli, kao da nešto zna.

- Zašto mi to govoriš?

Kaze, ako je strah, ili ne zeleci, ako nešto zna, ili se kajuci što je išta govorio, ako se sjetio da ga se ne tice. Boze, šta smo od njega ucinili.

Zbog njega sam sakrio strah i slabost, zbog njega sam htio da podjem u dzamiju krvav, zbog njega sam rekao da cu napisati tuzbu. Zelio sam da budem uspravan pred ovim mladim covjekom s kojim su me vezivale cudne veze. Pozalio me, prvi put. A mislio sam da me mrzi.

- Idi - rekao sam, gledajuci kako mu se u obraze brzo vratila boja. - Idi sad.

Bilo je prirodnije da me izbezumi strah od nevjerovatnog dogadjaja, ali sam, cudom, bez loma preturio prvi trenutak, i noseci u sebi sve, uspio da ga potisnem nekud u stranu, nekud u dubinu, potiruci ga za ovaj cas. Strašno, govorilo je u meni naivno sjecanje, ali nije uspijevalo da ozivi išta. Bio sam i ponosan što sam sakrio strah, i još me drzalo to lijepo osjecanje hrabrosti, ne narocito sigurno, ali dovoljno da sve odgodim.

Dok su me Mustafa i hafiz Muhamed skidali i prali, zgranuti, prestrašeni, uzalud sam pokušavao da zaustavim drhtanje ruku i nogu, ali sam imao toliko snage da se ne stidim, i ne bojim. Zapretana vatra nekoliko puta kao da je planula da se razgori, onaj strašni tutanj i strepnja su naglo ozivjeli, ali sam uspio da opet sve vratim u ono što je bilo a još ne boli. Prošlo je, govorio sam sebi, ništa se nije desilo što bi trebalo suviše da me uznemiri, neka nije gore, neka se svrši na ovome. I zudno slušao njihove nevezane razgovore, Mustafino raspitivanje šta se to desilo, jer ništa nije mogao da razumije, i hafiz- Muhamedovo zaprepašteno huktanje, smjenjivano nespretnim hrabrenjem, i ljutitim brecanjem na Mustafu, i prijetnjama nekome neodredjenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo negodovanje podrzavalo je u meni nesiguran osjecaj uvrede koja mi je ucinjena, i kad se Mula-Jusuf vratio iz dzamije i stao kraj vrata, cuteci, moja zelja da nešto ucinim postala je cvršca. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom zeljom, da ništa ne ucinim. Napisao sam tuzbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše.

Kad sam legao, san mi nije htio na oci. Mucila me tuzba, još je bila kod mene, bio sam neodlucan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve ce se svršiti na ovome. Ali onda ce ozivjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet cu cuti tutanj od koga srce zamire. Ako pošaljem tuzbu, sacuvacu uvjerenje da mogu da se branim, da mogu da optuzujem. Potrebno mi je to vjerovanje.

Cinilo mi se da nisam zaspao ni jednog trenutka, a probudili su me nimalo pazljivi koraci u sobi, i svjetlo svijece. Nada mnom je stajao covjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. Drugi covjek je drzao svijecu, nepoznat.

- Šta trazite? - upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošcu.

Nije zurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono vece, i lukavo prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zblizava i daje nam priliku da budemo veseli a da ništa ne kazemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku.

- Nije me poslušao - rekao je covjek veselo. - A opomenuo sam ga.

Uzeo je svijecu i poceo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da ce ih nemarno bacati, ali on je sve pazljivo vracao na mjesto.

- Šta traziš? - upitao sam uznemiren, zeljan da saznam. - Ko vas je pustio? Kako se usudjujete da udjete u tekiju!

Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran.

Pogledao me zacudjeno, ništa ne odgovorivši.

Našao je tuzbu i procitao, mašuci glavom.

- Što ce ti ovo ? - upitao je iznenadjen. I sam odgovorio:
- Tvoja stvar.

I tuzbu stavio u dzep.

A kad sam se opet pobunio i rekao da cu se zaliti muftiji, sazaljivo me pogledao i odmahnuo rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim covjekom.

- Tvoja stvar - ponovio je. - Hajde, obuci se.

Ucinilo me se da nisam dobro cuo.

- Jesi li rekao da se obucem?
- Rekao sam. A mozeš i tako, ako hoces. I pozuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi.
- Dobro, poci cu. Ali neko ce ovo platiti.
- Tako je najbolje. A neko uvijek plati.
- Kuda me vodite?
- Ah, kuda te vodimo!
- Šta cu reci dervišima? Kada cu se vratiti?
- Ništa neceš reci. A vraticeš se odmah. Ili nikad.

Nije to gruba šala, vec otvorena rijec o stvarnim mogucnostima.

Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, carape, košulja, lice. Lici na mrtvaca, ustao je iz groba, ne moze da govori. Moglo je da bude rdjav predznak. Ocekujem nešto od njega, a znam da je nerazumno.

- Došli su po mene, da me vode - rekao sam, pokazujuci ljude što su me cekali, neumitni.
- Vraticu se uskoro, nadam se.
- Ko su oni? Ko ste vi?
- Hajde! - pozurivao me covjek. - Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo, pa ceš znati ko smo.
- Povedite! - viknuo je mrtvac neocekivano, zato što je zbunjen. - Sve nas vodite! Svi smo krivi kao i on!
- Budala - zakljucio je policajac razlozno.
- Ne idi preko reda, mozemo doci i po tebe.
- Ko se ponosi nasiljem...

Nije završio to što bi ga mozda upropastilo, na vrijeme ga je sprijecio nagli kašalj, nikad mu nije mogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od uznemirenosti, mislio sam, ne zaleci ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam ga kako se kida i grci, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim nezeljenim izlaskom u noc. Ali to nisam htio da pokazem.

Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadrzao.

- Jadnik - rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izadjem.

Pred tekijom nas je cekao još jedan covjek.

Išli su pored mene, iza mene. Koracao sam urakljen, zagušen.

Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noc bez vidjela i bez zivota, samo psi laju u dvorištima, odgovarajuci dalekom lavezu s brda, blizu neba, ponoc je prošla i duhovi krstare svijetom, neuhvaceni ljudi spavaju, sanjajuci vedre snove, u mraku, i kuce su u mraku, i kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obracuna, cas zlih djela, ljudskih glasova nema, ni ljudskih lica, osim ovih sjenki što cuvaju moju. Nicega nema, samo moja uzbudjena vrelina zivi u ovoj mracnoj pustolini.

Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv zizak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u nevrijeme od moga straha, zbog zlog šušnja, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud, nepotrebno, nikud, cini mi se da gazim, gubim osjecaj stvarnosti, kao da nisam na ovome svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezoblicnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, mozda je zacudjen, mozda se uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome zivotu, prolazim putevima koji su mi odredjeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izadjem, ali evo sad, neko ce da upali svjetlo, i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije upalio svjetlo, niko me nije zeljenim glasom upucivao na pravac, noc je trajala, i tudji kraj, i nevjerovanje, sve je ruzan san, probudicu se i odahnuti.

Zašto ljudi ne vicu kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traze pomoc. Zašto ne bjeze? Iako nemaju kome da vicu, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, nemaju kud da bjeze, sve su kuce cvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osudjen na smrt, pustice me, vratice me uskoro, vraticu se sam, poznatim putevima, ne ovim tudjim, strašnim, nikad više necu slušati kako psi laju, beznadno laju, na smrt i pustoš, zatvoricu vrata, zacepicu uši voskom, da ne cujem. Jesu li ih culi svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispracaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bjezali? Ja bih vikao kad bih znao šta me ceka, ja bih bjezao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.

Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bjezi, znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mrznja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapce ono što covjek zeli, vodi pod noz. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noci, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, vazan im je, ja nikome nisam vazan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da ce se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da ce ostati ziv. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlucio da bjezi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesecina, izdajnicka, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, trazeci najgušce, i odlucio se odjednom kad mu se ucinilo da su nepazljivi, da se druga prilika nece ponoviti. U jednom casu, samo u jednom kratkom casu, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo cvršce nego prijatelji, nego braca, sad ce se prekinuti veza, nastace medju nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljece ih razdvajanje, i sve ce se rješavati u neuhvatljivo malim djelicima vremena, necemo ga ni biti svjesni, znacemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeci?

Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlucio, jer ne treba da se odlucujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogucnost koja se nekako dešava.

Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.

Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptavali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene na ovom nocnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne moze da zamijeni.

Kad sam udario celom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni ce se vratiti. Zamijenice ih zidovi.

- Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujuci da igdje na svijetu postoji toliki mrak.

Bio je to posljednji ostatak navike izvana, posljednja preostala rijec. Niko se nije cuo, ili nije htio da cuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da lici na buncanje.

Koraci su se udaljavali necim što je valjda hodnik. A ovo je valjda zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, nazalost. Misao se ne gubi u magli slicnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zardjalog zaljeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, odredjenom za mene, cio trenutak vec poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istrazivanje, slijep, prepuštajuci se prstima i svuda osjecajuci tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjecam je nogama, ruzno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa zeljeza, cini mi se podnošljiviji od zadaha vlage.

Omedjena praznina, zazidana pustoš, tu necu mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam od ranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz- Muhamedovih prvih zivih bica.

Koliko truda u zivotu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!

Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pruziti kad bih imao gdje. Obilazeci grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajuci da sjednem. Još sam mogao da odlucujem. Kao da sam cekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Mozda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se necemu, cekali, i odustajali od cekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeci da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjecajuci kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam.

Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoc, i prstima poceo da gnjecim rane, razastiruci bol, rasporedjujuci ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne potece, osjecao sam je ljepljivu na ruci. Sinoc u tekiji su ih prali kamilicom i cistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zazario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraca u stvarni zivot. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene zivog, shvatljiv, slican onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog trazenja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovora.

Zaspao sam drzeci dlan na rani, kao da sam je cuvao da ne nestane, sjedeci na kamenu uz vlazni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Zivjela je, boljela je. - Kako si spavala? - htio sam da je upitam. Nisam bio sam.

Obradovao sam se kad sam primjetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga jutro, i mada je danje svjetlo ostalo zelja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noc trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju, nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ruzicasto svanuce na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran.

Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vjecita noc u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti vec vidjeli.

Cetvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Nicega nema, ni ociju ni usta.

- Šta hoces? Upitao sam, bojeci se da nece moci odgovoriti. - Ko si ti?
- Dzemal.
- Gdje su me doveli? Šta je ovo?
- Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro.

Glas mu je promukao, taman.

- Je li neko pitao za mene?
- Hoceš li da jedeš?

Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mucno i od same pomisli na jelo.

- Necu da jedem.
- Tako svi. Prvi dan. A onda traze. Ne zovi me poslije.
- Je li me ko trazio?
- Nije. Niko.
- Trazice me prijatelji. Dodji da mi kazeš.
- Ko si ti? Kako ti je ime?
- Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin.

Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.

Znaš li dovu? Ili zapis? Od kostobolje?

- Ne znam.
- Šteta. Uništi me.
- Vlazno je ovdje. Svi cemo oboljeti.
- Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vjecito. Ovako.
- Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem.
- Naviknuceš. Nemam.

Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noc nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, ozivio ga pred ovim covjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i ucenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad trazi dasku i ponjavu od slijepog miša Dzemala, da ne legne u blato, i ceka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje nece da legne ziv.

Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuca probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevazne pred tezom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši..

Cuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, sprzilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjecao sam kako se migolji, pokrece, moja misao ne moze da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrcem, trazim, bilo je, do juce, do malocas, gdje je, trazim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine.

Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Cekao sam zacudjen: tišina.

Ustao sam, polako, drzeci se rukama za zidove, oslanjajuci se dlanovima o sluzave izbocine, zelio sam da stojim. Još se nadam, trazice me, doci ce, dan je tek poceo, trenutak slabosti nece me ubiti, i dobro je što ga se stidim.

I cekao sam, cekao, u hodu dugih casova odrzavao vatru nadanja, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i ocekivao da se otvore vrata, da mi dodje samo glas, i noc je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez zelje da sjednem na kamen, i jeo ujutro Dzemalovu hranu, i opet cekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuca, i nisam više znao da li sam cekao.

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora cekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrucici što me zgrijavala i odvodila na cas iz groba, tada sam, kazem, razgovarao sa bratom Harunom.

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomicnom, cutljivom. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrecni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si cekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe ticu, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si cekao mene, ja sam cekao Hasana, nismo docekali, nikad niko ne doceka, svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo, brate Harune.

Kunem se vremenom, koje je pocetak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

- Je li neko dolazio? - pitao sam Dzemala po navici, ne nadajuci se više.
- Nije. Niko.

Htio sam da se nadam, ne moze se zivjeti bez cekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam strazarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, porazen, sve tiši. Gubio sam osjecaj zivljenja, nestajala je granica izmedju jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zator, zivio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo budjenja, nisam znao za njega. I Dzemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage.

Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zivotno kolanje presušuje, i ostaje tanki koncic nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznacajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.

A kad je jednom, u tom venjenju bez vremena, jer se kidalo ne uspostavljajuci se kao trajanje, Dzemal rekao nešto kroz otvor na vratima, nisam odmah shvatio šta kaze, ali sam znao da je znacajno. Probudio sam se i razumio: prijatelji su mi donijeli darove.

- Koji prijatelji?
- Ne znam. Dvojica. Uzmi.

Znao sam, nije trebalo ni da pitam, znao sam i da ce doci. Znao sam odavno, cekanje je bilo dugo, ali sam znao.

Grebao sam prstima uz vrata, da se dignem. Nisam tu sjedio slucajno.

- Dvojica?
- Dvojica. Predali strazaru.
- Šta su rekli?
- Ne znam.
- Kazi da pita ko su.

Htio sam da cujem poznata imena. Hasan i Harun. Ne. Hasan i Ishak.

Uzeo sam hranu i hurme, i trešnje, bile su zelene bobe kada sam ovamo ušao, bile su ruzicasti cvijet, zelio sam da me protoci njihova bezbojna krv i da bez bola cvjetam svakog proljeca, kao i one, bilo je to jednom, davno, u zivotu još lijepom. Mozda mi se cinio tezak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mjesta, zelio bih da se vrati.

Plašio sam se da mi zavezljaj ne ispadne, ruke su mi šuplje, ruke su mi radosne, ruke su mi lude i nemocne, pritisnule su cvrsto na prsa ovaj dokaz da nisam mrtav. Znao sam da ce doci, znao sam! Priklanjao sam glavu i udisao svjezi dah ranog ljeta, zedno, zeljno, još, jos, memla ce se uskoro uvuci u ovaj prozracni crveni miris trešanja, ublacenim prstima dodirivao im njeznu djeciju kozicu, za tren, za sat ce se smezurati, ostariti. Svejedno, svejedno. To je znak, to je poruka s onog svijeta. Nisam sam, ima nade. Suze mi nisu potekle dok sam mislio da je kraj blizu, a sad su navirale neprestano iz ozivjelog izvora ociju, sigurno ostavljajuci trag na blatnoj oblozi lica. Neka teku, digao sam se iz mrtvih. Bio je dovoljan i najmanji znak da nisam zaboravljen, i izgubljena snaga se vratila. Tijelo mi je slabo, ali to nije vazno, zgrijala me toplina negdje unutra, i nisam mislio na smrt, i nije mi više bilo svejedno. Došlo je u posljednji cas, da me zadrzi na strmini kojom sam klizio, da zadrzi umiranje. A pocelo je, zaista. (Uvjerio sam se, i ne samo ovaj put, da duša cesto moze da odrzi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrce i gubi se sama.)

Opet sam cekao.

Govorio sam: sjetili su se, Harune.

I mislio na Hasana. i mislio na Ishaka.

Dici ce bunu, i osloboditi me.

Provuci ce se kroz tajne prolaze, i prokrasti me.

Pretvorice se u vazduh, u ptice, u duhove, postace nevidljivi, doci ce.

Cudo ce se desiti, ali ce doci.

Potres ce razrušiti ove stare zidine, a oni ce cekati da me izvedu iz ruševina.

Hasan i Ishak otvorice prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo.

Nijedne obicne misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i obicnih tokova. Osluškivao sam huku svoga oslobadjanja kao radost, cekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa strahom gušio u sebi, cim bi se javila samo kao slutnja. Obicnog završetka nije bivalo u tom cekanju. Mozda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, mozda zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na rijec i molbu, mozda zbog strahote što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, tezom. Cekao sam neki sudnji dan i bio siguran da ce doci. Najavili su mi ga njih dvojica.

Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, i opet su bila dvojica, bez imena, a ja sam znao ko su, i cekao potres.

- Kad bi bio potres, ili pozar, ili buna? - pitao sam Dzemala, cudeci se što ne razumije. Ili razumije. Pitao je i on mene:
- Ti si derviš. Znaš li ono: "Kad dodje veliki dogadjaj"?

Zar mislimo isto?

- Znam.
- Dodji. Ovamo. Govori.
- Necu.
- Šteta. Nisi dobar covjek.
- Šta ce ti to?
- Volim. Da slušam.
- Odakle znaš?
- Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar covjek.
- To je iz Kur'ana. Sure Vakia.
- Moze biti.
- "Kada se zbude veliki dogadjaj"...
- Tiše. Hodi ovamo.
- "Kada se zbude veliki dogadjaj, nekog ce uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja zestoko potrese, bice vas tri vrste".

U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblicno lice u cetvrtastom okviru, sasvim blizu mojih ociju. Zacudjeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.

- -         Nije to.
- Mozda je "Pauk"?
- Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste?

- "Jedno su srecni sadrugovi, jednaki u sreci. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih ljidi. Allahu su se priblizili, i zive u rajskim vrtovima blazenstva. Ovo je skupina prvih, a malo ce ih doci docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Sluze ih djecaci, cije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrcevima, ibricima i cašama, napunjenim cistim picem što iz jednog izvora tece. Od tog pica nece ih zaboljeti glava, niti ce im tijelo oslabiti. I uzimace voce koje im se svidi, i meso pticje, kakvo zele. Obilazice oko njih divne djevojke, sa krupnim ocima, lijepe kao biser što se u školjci cuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Nece slušati prazne rijeci, ni govora griješnog. Samo ce se cuti rijeci: mir! mir!"

"I drugovi s desne strane su drugovi u sreci. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra tece, i u obilju voca što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim lezajima."

- Lijepo. I njima.

Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.

- "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreca! Njihovo mjesto je u uzarenom ognju i kljucaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješcete gorke plodove drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako".
- A zašto? Jesu li krivi?
- To Bog zna, Dzemale.
- Ima li još?
- "Reci ce nesrecni izabranima: "Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" odgovorice im se: "Vratite se, i trazite sebi svjetlo". Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost, izvan zida patnja. Vikace oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"
- Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla.

Cutao je zatim dugo, uzbudjeni mozak mu se mucio. Disanje mu je teško.

- A ja? Gdje cu ja?
- Ne znam.
- Hocu li s desne strane?
- Moze biti.
- "Vas cekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje cu ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voce. Za zasluge.
- Šta je s tim covjekom?
- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ceš, kaze. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.
- Kako je umro?
- Teško. Duša nije htjela. Da izadje. Otimao se. Bio sam i ja.Tako. Pomogao.
- U cemu si pomogao?
- Udavljen je.
- I ti si pomogao da ga udave?
- Otimao se.
- Nije ti bilo zao?
- Zao. Zbog sunca. Što je govorio.
- Kako mu je ime? Da nije Harun?
- Ne znam.
- Idi, Dzemale.
- Mozda cu i ja? S onu stranu. Zida.
- Sigurno, Dzemale.

Upitao me da li bih zelio da predjem u drugu celiju, nije ovako mracna, ni vlazna kao moja.

- Svejedno, Dzemale.
- Hoceš li govoriti? Opet? "Kad se zbude". Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ruzno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo.
- Idi, Dzemale.

Dugo su batrgale oko mene njegove išcerecene recenice, zgrcene, unakazene, izgledalo je da se jedva drze na okupu, a izgubljeni, obezglavljeni djelici su cudom ostajali zajedno, izrazavajuci cak ljudsku ceznju.

Gubio sam se, ponovo.

Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje celije, zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjecanja, strah da ce me zadaviti, i nada da ce me pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajuci se i preticuci. Ili je toliko mali razmak bio medju njima, da sam ih vremenski teško mogao razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila radost: oslobodjenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad ubijaju bez krivice, mozda i puštaju bez opravdanja.

Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da predjem u drugu celiju.

Pristao sam, bez radosti.

Ušao sam u tudji grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem.

- Pss!

Cudno mi je to necije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom casu sa mazgala prhnuo golub. Primjetio sam ga kad je odletio.

- Sad larmaj koliko hoceš - rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba.
- Nisam znao. Hoce li opet doci?
- Nije lud. Zalutao je slucajno.
- Zao mi je. Voliš golubove?
- Ne volim. Ali ovdje ceš zavoljeti i šišmiša.
- Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage.
- Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slucajno uletio, greškom, htio sam da ga vezem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoceš, svejedno je.
- Znam.
- Koliko si vec zatvoren.
- Dugo.
- Da te nisu zaboravili.
- Kako zaboravili?
- Tako, zaboravili. Pricao mi je jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili su ga danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo. A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, camio, niko ga nije pozivao, niko nije pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi.
- Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam.
- To je još gore. I za onog covjeka saznala rodbina, i došli, a on im porucio da ga ne traze. Ovako je bar ziv, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noci. U surgun, izgleda.

Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali prica nije nevjerovatna.

- Zašto tako govoriš? -upitao sam, zacudjen nacinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi smrtno tuzni, i saglasni bar u zelji da ne povrijede jedan drugoga.

Covjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neocekivano, da sam pomislio da je lud. Iako se smijao sasvim obicno, i veselo, kao da je u svojoj kuci. Mozda baš i zato.

- Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što ocekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.
- Kako mozeš da gledaš tako crno?
- Ako ne misliš crno, moze da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da places, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i cekaj sudbinu, a crna je vec po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreca, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa krivicom, dolijao si, ništa više.
- Kod tebe je to sasvim jednostavno.
- Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To doduše nije tacno, jer ne moze biti da nisi makar jednom u zivotu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna mimoišla, a sad nisi ništa kriv. Naravano, cini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste? Eto, pokušaj da misliš kao oni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su neduzna covjeka. Ako me puste, priznace svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne moze od njih traziti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta, i smatramo da je u redu kad tako mi cinimo, ali kad to oni cine, onda nam smeta. Priznaceš da je to nedosljedno.
- A ako te zaborave, ko je onda kriv? Otrovala me ta mogucnost: zaboravili su te, mrak pao po tebi, a niko ne zna ni da postojiš, ljudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo gdje si zelio da odeš, i da ti je lijepo, mozda ti i zavide, a ti cekaš, uzalud, krivice nema a krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, uzasnija nego da je izrecena.
- Ko je kriv? Zaboravnost. To je ljudski, dešava se. I cak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo ucinio. Takva ti je sudbina. Ili si kriv sam zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili. To je cak priznanje da si nevin.

Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to covjek koji se ovako šali. Izmucice me, bolje da sam ostao sam.

- Ruzna ti je šala, prijatelju - rekao sam s prijekorom.
- Ako je ruzna, onda nije šala. Šala nikad nije ruzna.

Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se ucinilo da sam kriknuo, trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti!

Ovo je Ishak!

Ishak, cesta moja misao, najlakše sjecanje, nesigurna zelja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, ljudsko uzdanje, trazeni kljuc tajne, naslucena mogucnost izvan poznatih, priznavanje nemoguceg, san koji se ne moze ni ostvariti ni odbaciti, Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.

Uhvatili su junaka iz jedinih pravih prica, djecijih, koga stvara cista mašta a pamti zrela slabost. Srušili su ljudske snove. Jaci su od bajki.

I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga nikad nece uhvatiti.

- Ishace! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
- Koga zoveš? - upitao je covjek zacudjeno.
- Tebe zovem, Ishaka zovem.
- Ja nisam Ishak.
- Svejedno. Je sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
- Covjek je svoren da bude uhvacen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad su dva covjeka.
- Zar im se predaješ, Ishace?
- Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne zelim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.
- Zar je samo to razlog, što postojiš?
- Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorištena. Bez obzira jesi li ovdje ili gore. Ne znam samo dokle traje krivica. Produzava li se i na onom svijetu?
- Ako nisi ucinio rdjavo djelo, nisi kriv. Bog ispravlja ucinjene nepravde.
- Odgovaraš prebrzo. Razmisli dobro. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako moze da pogriješi? Ako nije, srušicemo je; ako jest, slušacemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reci derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reci da ce Bog prziti nasilnike vatrom paklenom, jer necemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaze i ovo: "Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju". To je bozja odredba, jer je Bogu vazniji cilj, nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas ce prziti oganj pakla? I je li to što cine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašce je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori.

Cutao sam.

- Ne mozeš da odgovoriš? Cudim se, vi derviši ne mozete ništa da objasnite, ali na sve mozete da odgovorite.
- Unaprijed si spreman da se ne sloziš sa mnom, ma šta ja rekao. Teško ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle razlicito.
- Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Poceo je opet da se smije. Nije uvredljiv taj smijeh, tice se njega koliko i mene, ali mi je posluzio kao razlog da prekinem razgovor u kome sam se osjecao nesiguran. Desilo mi se prvi put da su me zbunila pitanja koja su mi izgledala jasna. Njegovi razlozi su proizvoljni, površni, cak šaljivi, a opet mi je bilo teško da odgovorim. Ne zato što nisam imao odgovora , vec što ih je ucinio nedovoljnim. Ostavio je posno zemljište za sjeme koje bih mogao da posijem. Unaprijed je razgradio sve što sam mogao da kazem, uobrucio me, nadveo nad prazninu kojom me opkolio, podsmijehom obezvrijedio moja moguca misljenja. Nadvladao me time što mi je nametnuo svoj nacin razmišljanja i obavezao obzirima poštovanja svih mogucnosti.

- Pošten si - rekao je s toboznjim priznanjem. - Pošten i pametan. Neceš da odgovoriš praznim rijecima, a pravih nemaš. A stavljao sam ti odgovore u usta.
- Da bi mogao da ih pobiješ. Rugao si se.
- Htio sam da razgovaramo, bez ikakve namjere. Ali je nevolja u tome što se ti ne usudjuješ da razmisljaš. Plašiš se, ne znaš kuda bi te misao odvela. Sve se pomutilo u tebi, i zatvaraš oci, drziš se starog puta. Doveden si ovamo zbog necega što ne znam i što me se ne tice, a ne primaš moja objašnjenja o ljudskoj krivici. Misliš da je to šala. Mozda je i šala, a mogla bi se od nje napraviti sasvim zgodna filozofska misao, nimalo gora od drugih, bar bi imala lijepu primjenu, mirila bi nas sa svime što se desi. Ogorcen si, jer smatraš da nisi kriv. Šteta. Ako te ne puste, umro bi uskoro, od muke, i sve bi bilo u redu. Ali šta bi se desilo da te puste? Bila bi to najcudnija nesreca koju znam. Ono gore je tvoje kao i njihovo, a oni su te iskljucili. Hoceš li u hajduke? Hoceš li ih mrziti? Hoceš li zaboraviti? Pitam, jer ne znam šta je teze. Sve je to moguce, ali ne vidim rješenja. Ako odeš u hajduke, ciniceš nasilje, zašto bi se onda na njih ljutio? Ako ih budeš mrzio, otrovace te zla volja u koliko nešto ne uciniš protiv njih, i protiv sebe, jer si isto što i oni, i opet ce te uhvatiti, i to je kao da si izvršio samoubistvo. Ako zaboraviš, mogao bi naci izvjesnu naknadu, smatrajuci da si plemenit, ali oni ce misliti da si kukavica, i licemjer, i nece ti vjerovati. Biceš iskljucen u svakom slucaju, a to je ono što ne mozeš da prihvatiš. Bilo bi jedino moguce rješenje: da se ništa nije desilo.
- U toliko gore. Jer je samo to nemoguce.

Ishak! Drugi, drugaciji, a isti kao i onda. Sve drugacije a isto. Ishak koji ne odgovara vec pita, koji pita da bi postavio zagonetke, koji postavlja zagonetke da bi ih ismijao. Neuhvatljiv. Idi, rekao bi mi kao nekad, kad ne bi bilo smiješno, jer ne mogu da odem. On moze. Izaci ce, ako htjedne, cudo bi se desilo i nestalo bi ga, uzalud bi ga trazili, ne bi ga zadrzali zidovi, ne bi ga zadrzali strazari, niko mu ništa ne bi mogao. Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otici ce bez odgovora, iako ga zna, a nece da kaze. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što znam, i uzalud mi je poslije jasno šta je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje, kad bi ga cuo, zato cutim, a mogao bi ga sacuvati samo ako ga pred njim odbranim. A to ne smijem. On misli drukcije nego ja, njegova misao ide neocekivanim putevima, neobavezna je, drska, ne poštuje što ja poštujem. On se u sve zagleda slobodno, ja pred mnogo cime zastajem. On razbija a ne gradi, kazuje šta nije a ne šta jest. A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve, nicemu ne tezi, ništa ne brani. Teze je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.

Rekao sam, pokušavajuci da se odbranim:

- Zivot uvijek tezi nanize. Potreban je napor da se to ne dopusti.
- Zamisao ga vuce nanize, jer pocinje da se suprostavlja sama sebi. A onda se stvara nova zamisao, suprotna, i dobra je sve dok ne pocne da se ostvaruje. Nije dobro ono što jest, vec ono što se zeli. Kad ljudi pronadju lijepu misao, trebalo bi da je cuvaju pod staklom, da se ne isprlja.
- Onda nema nikakvih mogucnosti da uredimo ovaj svijet? I sve je samo zabluda i vjecni pokušaj?

Nije odgovorio. Rekao je cudnu misao, u pocetku cudnu, poslije mi je bilo svejedno.

- I ovo je svijet. Mi smo u podzemlju. Urediti ga, znaci uciniti da bude gori.

Tada je poceo besmisao. Cinilo mi se da sam ga svjestan, ali nisam mogao da se otmem.Bilo je neke neodoljive slasti u tom nicemu, u plutanju bez napora i cilja. List što plovi niz neodgovornu maticu. Rasterecena misao koja se ne grci. Cudljiva i lijepa igra bez svrhe. Lebdenje bez straha. Hir za koji se ne kaješ, ugodno i neizbjezno moranje, kao disanje, kao tok krvi.

- Za koga da bude gore? - pitao sam nezabrinuto.
- Za nas. Za njih. Zatvaracemo jedni druge. Naviknucemo. Pretvoricemo se u krtice, u slijepe miševe, u škorpione.
- Necemo ni izlaziti. Zavoljecemo tišinu, i mrak.
- Necemo izlaziti. Ostacemo ovdje vjecno. Ne mozemo bez vjecnosti.
- Necemo zaboravljati jedni druge.
- Zatvaracemo protivnike gore, protjerivacemo ih na zemlju. I zaboravicemo na njih.
- "Kad budu izvadjeni iz pakla, bice baceni u rijeku zivota".
- Bice nesrecni gore. Vikace: "Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!"
- A mi cemo im reci: "Trazite sebi mrak! Stvorite ga sami!"
- Kako ce biti nesrecni! Vikace: "Oslobodite nas! Pustite nas dole". A mi cemo im reci: "Sami ste krivi. Niste nam vjerovali".
- Sami ste krivi. Ostanite gore.
- Ja cu ponekad izaci na zemlju.
- Uvijek si nepokoran.
- Ti ces biti derviš-krtica. Paziceš da ne progledamo, da se ne udaljimo od našeg tamnog vilajeta.
- Cuvacemo naš svijet.
- Ja necu da budem krtica.
- Rastu nam kandzice. I krzno. I njuška.
- Necu da budem krtica. Idi.

Cucao sam, cela naslonjena na hrapavi mokri zid, bez snage da se odvojim.

Neko je stajao nada mnom.

Pomogao mi je da se dignem.

- Pušten si. Cekaju te prijatelji.

Podsjecao sam se, dalekom beskrvnom mišlju, da treba da se radujem, a nisam ni pokušao, nisam osjecao nikakvu potrebu.

- Gdje je Ishak? - pitao sam Dzemala. - Bio je ovdje.
- Ne brini. Za druge.
- Bio je sad, malocas.

U hodniku je cekao nepoznat covjek. Dovela su me trojica. Sad nisam vazan.

- Hajde - rekao je.

Išli smo cuteci kroz mrak, udarao sam o zidove, covjek me pridrzavao, išli smo, bjezao sam, dugo me nije bilo, pa sam se vracao, i mislio: ko me ceka? I bilo mi je svejedno. A onda smo se izljuljali iz veceg mraka u manji, sjetio sam se da je to noc, prolazna, lijepo je sve što nije vjecno, noc i kiša, ljetna, htio sam da pruzim ruke da mi sapere podzemno blato, da ugasi vrelinu, a ruke su mi visile nemocne, nepotrebne.

X

Bice nesrecan
koji svoju dušu okalja.

Jedno dijete je govorilo o svome strahu, davno.
Licilo je na pjesmicu:

Na tavanu
ima jedna greda koja udara u glavu,
ima jedan vjetar koji lupa kapkom,
ima jedan miš koji viri iz coška.

Bilo mu je šest godina, veselim plavim ocima gledao je zadivljeno u vojnike, i u mene, mladog derviša-askera, bili smo drugovi, i prijatelji, ne znam da li je ikog u zivotu toliko volio, jer sam ga docekivao radosno i nisam pokazivao da sam stariji.

Ljeto je bilo, smjenjivala se kiša i vrelina, stanovali smo u cadorima, na ravnici punoj komaraca i kreketa zaba, sat hoda od Save, uz nekadašnji han, gdje je mališan stanovao s majkom i poluslijepom bakom.

Od proljeca smo se tu zadrzali, vec treci mjesec, napadajuci ponekad neprijatelja koji se ucvrstio na obali rijeke. U pocetku smo izgubili mnogo ljudi, pa smo se primirili, znajuci da im s ovim snagama ne mozemo ništa, a druge su se borile na bogzna kojim ratištima prostranog carstva, i zastali smo na ravnici, kao prepreka i smetnja jedni drugima.

Postalo je mucno i dugocasno. Noci su bile sparne, ravnica je tiho disala na mjesecini, kao more, bezbroj zaba u nevidljivim pištalinama odvajalo nas je prodornim glasovima od ostalog svijeta, potapajuci nas strašnim brujanjem koje su stišavale tek maglene zore, dok su se bijela i siva isparenja vukla nad nama kao u samom pocetku svijeta. Najteza od svega bila je tacnost tog izmjenjivanja, njegova neizmjenljivost.

U jutro su magle bivale ruzicaste, i nastajao je najprijatniji dio dana, bez vlazne sparine, bez komaraca, bez polubudnih nocnih mucenja. Upadali smo u dubok san, kao u bunar.

Ako je padala kiša, bilo je još gore, vidik se zatvarao, cucali smo zbijeni i cutali, izmuceni hladnocom, kao da je zima tek pocinjala, ili pricali, ma šta, ili pjevali, razdrazljivi i opasni kao vukovi. Cadori su prokišnjavali i škropili nas sivom kišom, voda je izvirala ispod naših lezaja, zemlja se pretvarala u neprohodno blatište, i bili smo ulovljeni u svojoj nevolji, kao uvijek.

Vojnici su pili, bacali kocku ispod natkriljenog cebeta, svadjali se, tukli, bio je to pasji zivot, koji sam provodio naoko mirno, nicim ne pokazujuci da mi je teško, nepomican i kad me kiša mocila, nepomican i kad se cador pretvarao u ludnicu, u kavez divljih zvijeri, prisiljavao sam se da podnosim bez rijeci sve ruzno i teško, bio sam mlad i mislio da je to dio zrtve, ali sam znao da je ruzno i teško. Seljak i softa, ja sam se trzao na svaku psovku i svaku ruznu rijec, dok nisam shvatio da ih vojnici upotrebljavaju i ne primjecujuci da u njima ima nešto nedolicno. A kad su htjeli namjerno da opsuju, kad su htjeli da kazu sramnu rijec, pripremajuci se i uzivajuci, bivalo je istinski nepodnošljivo. Cinili su to s mirnim bijesom, s drskom nasladom, zaustavljajuci se i izazovno osluškujuci odjek tog neprirodnog parenja rijeci. Dolazilo mi je da placem od muke.

Cuo sam i mnogo šta o zivotu i ljudima što dotad nisam znao. Ponešto sam primao sa razdoznalošcu, ponešto sa zaprepaštenjem, i tako sam sticao iskustvo, gubeci naivnost a ne prestajuci da zalim.

Sjedio sam s vojnicima sve dok mi je bilo mucno, a dopuštao sam sebi da se odvojim tek kad bih se primirio, otupio ili udaljio u mislima, primajuci sve kao nuznost koja se zove zivot, a nije uvijek lijepa. Rijetko sam kad pokušavao da ih urazumim. Nekoliko puta su me tako svirepo ismijali (jer sam, izuzev zvanja, bio što i oni, nisam imao cina koji bi me branio), te sam, i zbog sebe i zbog njih, odustao od uplitanja u ono što cine, ogranicavajuci se na molitve, koje su uvrštene u vojnicke duznosti, kao marševi ili strazarenja. Tada mi je padala na um cudna, obeshrabrujuca misao da je u teškom polozaju covjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti polozaj, i strah koji taj polozaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drukcija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju.

Tako sam najcešce ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajuci da uocim ni jednog jedinog covjeka s kojim bih zelio da se zblizim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobican, surov, jak, cak i zanimljiv. Pojedinacno bili su nepojmljivo beznacajni. Nisam ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, cak sam pomalo i volio to stoglavo stvorenje, surovo i mocno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga, ticala se svih, a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.

Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam, zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cicalo, pištalo, pjevalo na ovoj ravnici), smucen onim što sam cuo od vojnika o maloj zeni u hanu, vidio sam djecaka kako je zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo vec poznanici.

Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da ce mi procitati u ocima ono što sam cuo o njegovoj majci.

Nije nevjerovatno to što su vojnici ispricali. Bila je jedina mlada zena u našoj blizini, prva sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, narocito nocu, znao sam, zbog zena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da moze svakoga casa poginuti, a nece da misli na smrt, nece da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i zene su prema njima blaze, zbog starog zaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na svoja daleka lutanja. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. Ali za majku djecakovu teško mi je bilo da to primim. Svaka zena, samo ne jedna odredjena. Toliko sam svijet uopštavao, da sam ga gubio.

Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala paznju odmah, ali su njen sabran pogled i mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali covjeka da ne prodje mimo nju ravnodušno. Tada bi mogao da otkrije oci koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s nevoljama u zivotu. Ostavši udovica, odlucila je da nekako sacuva han i imanje oko kuce, koje je rat postepeno uništavao, pa je pocelo da lici na groblje i pustolinu. Nije otišla, cuvala je jedino što je imala, pokušavajuci da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima hranu i pice, puštala ih da u hanu kockaju, izvlacila je zlehudu vojnicku paru, dajuci im ono što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuce i od vojnika, kad god je mogla, ali nije uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. »Zbog njega i radim«, rekla mi je mirno. »Zivot ce mu biti tezak ako pocne ni od cega.«

I eto, sad sam saznao da zivi s vojnicima. Mozda je morala, mozda se nije mogla odbraniti, mozda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio da pitam, ali me mucilo to što sam cuo. Zbog djecaka. Da li zna ili ce saznati? I zbog sebe. Dok nisam cuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad covjek, iako sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno tece, hrana koja se nudi, nadohvat ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika prepreka. Zato sam se još više vezao za djecaka, da odbranim i sebe i njega.

Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da mislimo na djetinji nacin, srecan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjecao da sam tako obogacen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uzivali u oštrom piskavom zvuku koji je nastajao kad je zeleno sjecivo sjeklo vazduh iz usta. Pazljivo smo djeljali zovino drvo, izbacujuci vlaznu srciku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac plave i zute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline grane, da ne bih mislio ništa ruzno.

- Hoce li na granama niknuti cvijece? - pitao me.
- Mozda i hoce - rekao sam, pomalo i sam vjerujuci u to cvjetno ozivljavanje sivog drveta.
- Gdje je sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblacno?
- Uvijek.
- Mozemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne mozemo.
- A na munaru?
- Ne mozemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?

Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog djecaka koji vole sunce?

Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuce, vodio me i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pricao mi je svoje lijepe price o velikom - velikom camcu, kao ova kuca, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim nocima leprša iznad njegove postelje dok ona spava, o baki koja ne vidi ali zna sve price na svijetu.

- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Šta je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - cudio se moj mali ucitelj. - To je ptica od zlata. Nju je teško naci.

Poslije sam u kucu išao rjedje, misli mi nisu bile ciste, i teško sam govorio njegovim jezikom. A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila, smiješeci se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oci. Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukciji od ostalih, zato što sam bio isti.

- Ostani kod nas - predlozio mi je djecak. - Zašto da ideš po kiši?

Zena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.

Jedne noci, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših cadora. Iznenadjeni, pruzili smo slab otpor, jedva smo pokupili oruzje i najnuznije stvari, i perjali ravnicom u bijelim rubinama, punih ruku jadnog vojnickog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga iza nas nije bilo.

Neprijatelj je zauzeo naše mjesto i han. Iskopali su rovove i docekali nas bez straha.

Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana.

Tada su iz kuce izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mucnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i oko hana. Zena ih je hranila.

Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispricali da je zivjela i sa neprijateljskim vojnicima.

Nastalo je cutanje.

Zamolio sam starješine da se djecak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obliznje selo.

- A majka? - pitao me mališan.
- Doci ce poslije.

Strijeljali su je, cim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.

Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala gorca.

Sjetio sam se djecaka i njegova straha, sjedeci u svojoj sobi i vracajuci se u mislima unazad, u svoje djetinjstvo.

I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.

Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak.

Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.

Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.

Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi. Ja svoju više ne trazim.

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje.

Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad.

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?

Nicija mudrost mi ne moze pomoci. Radije se vracam na pocetke. Cinim to bez napora i prisiljavanja. Ne trazim ništa, samo se trazi i nalazi.

Kiša pada danima, zlobno skakuce po ceramidi starog tekijskog krova, vidik je zamracen, nejasan, po tavanu iznad moje glave hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, i jedan miš koji viri iz coška. Ima jedno djetinjstvo koje tuznim ocima gledam iz mraka.

Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni djecak, da osjecam i strepim kao on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo buducnost ili neko bezgranicno trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu dogadaji, vec raspolozenja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, neciji smijeh u suncano jutro, odsjev mjeseca na tihoj rijeci, cvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te cestice bivšeg zivota, niti sam znao zašto su se zadrzale toliko vremena. Je li moguce da su znacile mnogo nekad, zato su se i upile u pamcenje, pa se zaturile, kao stare igracke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i olupine.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadica, od odsjaja, probljesaka, sav od slucajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u tom kršu.

Poceo sam da licim na mjesecara.

Sjedio sam dugo nocu, nepomican, dvije zapaljene svijece gorjele su na dva kraja sobe, da uklonim mrak. Pritajen, utišan, kao noc oko mene, kao svijet u noci, gledao sam u cmi dzam prozora što me odvajao od tame, u sive zidove što su me odvajali od svega, ne usudjujuci se da sklonim pogled, kao da bi se zidovi razmaknuli zbog jednog jedinog trenutka moje nepaznje. Ne ustajuci, ne micuci se iz coška gdje sam sjedio, da bi cijela soba bila preda mnom, slušao sam kako kiša pljušti, i drveni oluk klokoce, zagušen, i golubovi grebu nozicama i javljaju se pospanim gukanjem, i svi ti tihi jednolicni glasovi postajali su dio noci koja ne prolazi i svijeta koji ne zivi.

Nisam više trazio razloge, cjelinu, neprekinute tokove.

Na kraju svega što sam pokušavao da odredim, da ulancim, omedjim smislom, stajala je duga crna noc i vode što neprestano rastu.

I ostajao je djecak sa ravnice, kao mucno znamenje.

Pronašao sam ga docnije i doveo u medresu i u tekiju. Jedva smo se prepoznali, zato što su nam se duše izmijenile.

Baka mu je umrla, bio je sam na svijetu. Cobanin u selu gdje su ga ostavili, siroce cija je majka stradala u ratu, ostavivši mu svoje sumnjive zasluge u sjecanje. I crni teret u duši.

Licio je na barski cvijet prenesen u brda, licio je na skakavca kome su djecaci otkinuli krila, licio je na djecaka sa ravnice kome su ljudi oteli bezbriznost. Sve je bilo njegovo, i lice, i tijelo, i glas, a to nije bio on.

Nikad necu zaboraviti kako je sjedio prema meni, na kamenu, ugašen, nijem, dalek, bez traga one pticje radosti što je ranije zracila iz njega, cak i bez tuge, bez icega, razbijen. Biceš sa mnom, brinucu se o tebi, uciceš školu, govorio sam, a htio da zavapim: nasmij se, potrci za leptirom, govori o golubu što leprša nad tvojim snom. Ali on više ni o cemu nije govorio.

Sad, dok je kiša padala, dok sam se u praznini, što se otvorila preda mnom, davljenicki hvatao za djetinjstvo, za knjige, za utvare, ulazio je tiho u moju sobu, ponekad sam ga zaticao i pred vratima, kad bi mi se ucinilo da je tišina postajala drukcija.

Stao bi uza zid, bez rijeci.

- Sjedi, Mula-Jusufe.
- Svejedno.
- Šta zeliš?
- Treba li da ti nešto prepišem?
- Ne treba.

Ostajao je još neko vrijeme, nismo znali kako da razgovaramo, neugodno je bilo i njemu i meni, i odlazio bez rijeci.

Ne bih znao da kazem šta se to isprijecilo izmedju nas, kakve su nas veze još spajale a kakve muke razdvajale. Nekad sam ga volio, i on mene, a sad smo se gledali mrtvo. Vezivala nas je ravnica, prije nesrece, i ona radost što je sijala nad onim vremenom, kao suncana svjetlost. A opet, neprestano smo podsjecali jedan drugoga da radost ne moze dugo da traje.

Nikad nije govorio o svome djetinjstvu, ni o ravnici, ni o hanu, ali mi se cinilo da u njegovim ocima, uvijek kad me pogleda, vidim sjecanje na majcinu smrt. Kao da sam se nerazdvojno spojio s tom njegovom najtezom uspomenom. Mozda je i zaboravio kako je bilo, pa i mene smatra krivcem, jer sam bio što i ostali. Jednom sam pokušao da mu objasnim, a on me prekinuo, uplašen: - Znam.

Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno podrucje, ni da remeti mracni red koji je u sebi stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorceni, on zbog sumnje, ozlojedjenosti, nesrece, ja zbog njegove nezahvalnosti.

Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmazeno dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskucnika, trcao po cio dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, trazio pogodnog covjeka za muteveliju, poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijuci se. Nisam bio siguran da li se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki imetak. - Ako mu srce ne pukne - govorio je veselo - onda je od kamena.

Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac, ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:

- Dvije godine rada ne poklanja se lako.
- Šta ce mi novac?
- Daj ga kome je potreban.

Cudio se, gledajuci Kur'an: - On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti cutiš i kriješ ga, bojiš se da ti ga ne uzmu. Podsjeca me na cuvenog Muberida. Mozda je cak i ljepše. Strašnije, iskrenije. Jesi li cuo za Muberida, Mula-Jusufe?

- Nisam.
- Postao je bogat i ugledan zbog dara kakav je i tvoj. A za tebe u našoj kasabi niko ne zna. Cak ni oni koji dolaze u tekiju. Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vracaju glas o njima. Mi ne znamo, ne tice nas se, ili ne vjerujemo sebi.
- Ovdašnja slava je malena, svejedno iz kog razloga - rekao sam, ne primajuci prijekor. - Htio sam da ga pošaljemo u Carigrad, nije pristao.

Mladic se zbunio, kao i prvi put. Samo s manje straha nego onda.

- Ja ovo radim zbog sebe - rekao je tiho. - I nisam ni mislio da li vrijedi. Hasan se nasmijao:
- Ako govoriš iskreno, trebalo bi da ustanem na noge pred tobom.

Gledao je za mladicem, kad je otišao zbunjen zbog pohvala.

- Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije cudno?
- Uvijek ce ih biti.
- Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo cuvati, za sjeme. Izgleda da te se on malo tice - dodao je nenadano.
- Cutljiv je, zatvoren.
- Stidljiv, cutljiv, zatvoren. Neka mu je Alah u pomoci.
- Zašto?
- Vaše derviško zanimanje je cudno, vi prodajete rijeci, koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike.

On ne zeli, ili ne umije da prodaje rijeci. Ne umije da proda ni cutanje. Ni dar. I nije mu stalo do uspjeha. Do cega mu je onda stalo?

Uzalud, teško sa je zaustaviti kad neko probudi njegovu paznju. Cesto bez razloga, ili zbog razloga koji je samo njemu vazan.

- Zašto se toliko raspituješ za njega?
- Ne raspitujem se. Razgovaramo.
- Ti imaš cudnu sposobnost da osjetiš nesrecna covjeka.
- Zar je nesrecan?

Ispricao sam sve što sam znao, ili gotovo sve, o ravnici, djecaku, o njegovoj majci, i dok sam pricao, postajalo mi je sve jasnije da je mladic zrtva. Kao i ja. I nisam znao cija je muka veca, njega je sustigla na pocetku zivota, mene na kraju. Nisam to rekao, ali sam i sam osjecao kako suviše zalim tu nesrecu: udvajao sam se, govoreci i o sebi.

Hasan je slušao, gledajuci u stranu, ne prekidajuci me, uzbudjen, ali dovoljno trijezan da pogodi suštinu:

- Izgleda da si ga tek sad shvatio. Trebalo mu je pomoci.
- Ne zeli niciju pomoc, ne dopušta da mu se iko pribriblizi, ne vjeruje nikome.
- Povjerovao bi ljubavi. Bio je dijete.
- Volio sam ga. Ja sam ga i doveo ovamo.
- Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta, i za tebe i za njega.

Znam šta je nrislio: mogao mi je sada zamijeniti brata. Ali niko mi brata ne moze zamijeniti.

Nisam pomogao Jusufu! A ko je meni pomogao!

Govorio sam o sebi, on je cuo samo mladicevo ime. Pricanjem o njemu istisnuo sam sebe. Da li zato što je Jusuf mlad? Ili što sam ja ponosan, i jak? Snazne niko ne zali.

- A sad? Kako je sad? Cutite o svemu?
- Nesrecni ljudi su suviše osjetljivi. Mogli bismo pozlijediti jedan drugoga.

Nije vrijedilo govoriti o onome što je teško objasniti, da volim sjecanje na ravnicu, a mrzim njegovu hladnu izdvojenost i mracno cutanje, koje ubija nadu. Uprostio sam taj slozeni odnos, rekavši djelimicnu istinu, da se pomalo tudjimo, ali da je veza medju nama ipak jaka, jer covjek se ne odvaja lako od onoga kome je pomogao, cuva lijepu uspomenu o sebi. Ja i Jusuf smo kao najblizi rod, pa i nesporazumi su nam rodjacki, uvijek su blizu ljubavi.

- Postoji i rodjacka mrznja - nasmijao se Hasan. Nije me iznenadio. Dugo je i bio ozbiljan.

Odgovorio sam šalom:

- Nismo stigli dotle.

Otada su se cešce vidjali. Hasan je dolazio u tekiju, ili ga pozivao kuci. Zurili su zajedno za Hasanovim poslovima, pisali ugovore i pravili nekakve racune, šetali u predvecerje pored rijeke. Mula-Jusuf se vidljivo mijenjao: znao sam, oko njega lebdi Hasanova neposrednost, kao omaglica. Još je nosio poslušno izgubljeni izraz, kojim se odvajao od ljudi, ali nije više bio beznadan i tezak. Kao da je ozivljavao onaj daleki djecak, sporo, doduše, još prekriven sjenkom.

Postojao je nemiran ako Hasan ne bi došao, gledao bi u njega ozaren kad bi se pojavio, radovao se njegovoj vedrini i prijateljskoj rijeci, nije odlazio, kao ranije, kad bismo Hasan i ja poceli razgovor, ostajao je uz nas, gotovo zaboravljajuci duzni obzir, s pravom koje mu je davalo novo prijateljstvo. I Hasan je bio zadovoljan zbog te cutljive privrzenosti, i zbog radosti s kojom ga je mladic sacekivao.

A onda se sve izmijenilo. Suviše brzo, suviše iznenadno. Hasan je prestao da dolazi u tekiju, nije više pozivao Jusufa, nisu se više vidjali.

Pitao sam ga, zacudjen:

- Šta je s Hasanom?
- Ne znam - rekao je zbunjeno.
- Otkad nije dolazio?
- Vec pet dana.

Izgledao je utucen. Pogled mu je opet postao nesiguran, teška sjenka se navukla na lice, što je bilo pocelo da se razgaljuje.

- Zašto nisi otišao do njega?

Poniknuo je glavom i s mukom odgovorio:

- Išao sam. Nisu me pustili.

I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.

Mala zena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujuci svome sjecanju ili ocekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muz je sigurno mislio da je to zbog njega, i bio je srecan), pustila me u strahu, zamolivši da kazem kako sam vrata našao otvorena, lakše ce se opravdati što je zaboravila da zakljuca, nego što me propustila. Tri dana i tri noci ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.

Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.

Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih debelih zavjesa, svijece su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmucena. Oko njih sahani i caše. I gomile novca.

Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao.

Pogledao me zacudjeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.

- Htio sam da govorim s tobom.
- Sad sam u poslu.

Drzao je u ruci kocku od slonovace i bacio je na cilim, zauzet igrom.

- Sjedi, ako hoceš.
- Nemam vremena.
- O cemu si htio da govoriš?
- Nije vazno. Drugi put.

Izašao sam, uvrijedjen. I zacudjen. Ko je ovaj covjek? Prazna pricalica? Aprilsko sunce? Slabic koga poroci svladavaju?

Bio sam zlovoljan, tezak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe rijeci, i odmah ih zaboravlja.

A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe.

Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oci mu nisu vedre, ni jasne, vec mutne i upale, smorene picem i dugim bdijenjem. Ruzno je treptao na svjetlu.

Gledali smo se bez osmijeha.

- Oprosti - rekao je tmurno. - Došao si u nezgodan cas.
- Vidim.
- Nije loše da znaš sve o meni.
- Nema te vec danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.
- Imao sam poslova. Osim ovih.
- I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Trazio te, nisi ga pustio u kucu.
- Nisam uvijek raspolozen za razgovor.
- Navikao se na tebe. Zavolio te.
- Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.
- Pruzio si mu ruku, izvukao ga iz samoce, i onda ga ostavio. Zašto?
- Ne mogu ni s kim da se vezem za cio zivot. To je i moja nesreca. Pokušavam i ne uspijevam. Šta je u tome cudno?
- Htio bih da znam razlog.
- Razlog je u meni.
- Pa, ništa. Oprosti.
- Rekao si da si ga volio. Jesi li siguran u to?
- Ne znam.
- Onda nisi. Zašto si ga dovodio ovamo kad nisi htio da ga prihvatiš?
- Prihvatio sam ga.
- Vršio si samo duznost, cekajuci njegovu zahvalnost. A on se sve više izdvajao i utvrdjivao u mrznji.
- U mrznji? Prema kome?
- Prema svakome. Mozda i prema tebi.
- Zašto bi me mrzio? - upitao sam, zaprepašten tom mogucnošcu, iako sam o njoj mislio i ranije.
- Trebalo je da od njega stvoriš prijatelja, ili da ga otjeraš. Ovako ste se spetljali kao dvije zmije koje su jedna drugoj progutale rep i ne mogu više da se odvoje.
- Nadao sam se da ceš ti uciniti ono što nisam ja.
- I ja bih volio da to ucini neko drugi. I svi ljudi isto tako. Zato i ne cinimo ništa. Je li sad dosta? Cekaju me.

Od njega se osjecao zadah rakije i duhana, bio je prijek i opor, spreman na svadju, neugodan.

- Je li ti Jusuf to sve rekao?

Okrenuo se i otišao, bez rijeci.

Dobro je što sam ga vidio i ovakvog.

Hasan je nedosljedan. Hasan ne zna šta hoce, ili zna a ne moze, Hasan je dobronamjeran ali neizdrzljiv, Hasan pokušava a ne uspijeva, i mozda je zaista njegova nesreca u tom beznadnom zapocinjanju, u tom gradjenju mostova preko kojih ne prelazi. To je prokletstvo zelje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano trazi, s oduševljenjem, pa se brzo povlaci, prazan i neoplodjen. Kao da ga vuce misao, a odbija covjek. To je cudno oštecenje, i muka, ne zato što odustaje, vec što uvijek nanovo pokušava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome.

A opet sam trazio uzrok izvan njega.

Kriv je što je otjerao Jusufa. A ipak sam se pitao, sasvim nelogicno: zašto? Ne uvidjajuci da tako prebacujem krivicu na drugoga.

Trazio sam razlog što se Hasanovo oduševljenje brzo ugasilo. Šta je Jusuf ucinio? Htio sam da mi to Hasan kaze, a on je optuzio samo sebe. Ubiljezio sam tu samooptuzbu na njegov raboš, ali sam pitao i dalje: šta je Jusuf ucinio?

Pitao sam sebe, pitao sam Hasana, zbog sebe. Mucila me tajna, kao mrak, opsjednuto sam je vezao, kao i sve, za svoju nesrecu, što se sklopila oko mene postavši mi hrana i vazduh, srcika i jezgro zivota. Morao sam da je riješim, od toga je sve zavisilo, i mucio sam se groznicavo, ponovo pretresajuci svakog covjeka, svaki dogadjaj, svaku rijec koja se ticala mene i moga mrtvog brata. Zar moze da ostane potpuna tajna ono što se medju ljudima desi?

Ovaj raskid me natjerao da podjem unazad.

Sve se ponavljalo u mome sjecanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo, razvijavao ono što se sleglo, sve dok u toj mucnoj igri nisu pocele da se stvaraju neocekivane veze i mutan nagovještaj rješenja. U razloznijim trenucima cinilo mi se da nikakve svrhe nema to zamorno preplitanje, da mi ništa ne moze donijeti to traganje za skrivenim smislom najbeznacajnijeg pokreta ili necije rijeci, ali nisam mogao da odustanem, prepuštao sam se, kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjecu šta sam otkrio. Licilo je na kockanje, isto toliko beznadno i isto toliko strasno. Nisam ocekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala drazi. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajuci me da trazim zilu.

A mozda je to bila i odbrana od straha koji me mogao napasti. Nije bilo daleko, palucao je oko mene, kao vatreni obruc. Štitio sam se varkom da se necim bavim, da se necim branim, da nisam sasvim bespomocan. Nije bilo lako ozivljavati u sebi ljude s kojima sam se nekad susretao, i prisiljavati ih da ponovo govore poznate rijeci, Ali sam u tom avetnom kretanju, brujanju, šaptanju, zbrci, u tom ponekad bezumnom spajanju, uspijevao da se privezem uz jednu misao, kao mornar uz krmu, da ga ne odnese talas u oluji.

A kad raspletem cvorove, kad sam ucinim izbor, znacu da li sam slucajno bacen u mutnu maticu, ili postoje uzroci i vinovnici.

U izdvojenom svijetu, omedjenom nezaustavnim šumom kiše, gukanjem golubova, sivilom oblacnog dana ili tamom mrkle noci, moju sobu su naseljavali svjedoci, nevicni u pocetku, usplahireni kao i ja, ali sam postepeno uspijevao da ih privolim na red, odvajajuci ih jednog po jednog, kao na saslušanju. Dijelio sam ih na znacajne i beznacajne. Beznacajni su oni koji su mi krivi, jer su jasni. Znacajni su oni koji nisu sve rekli.

A kad sam obnovio što se moglo, u razgovorima u kojima smo bili ja i njihove sjenke, i njihove rijeci, morao sam da provjerim sumnje i slutnje. Nisam to mogao da ucinim sa sjenkama i rijecima, što su ostajale uvijek iste. Pošao sam u susret razrješenju tajne, medju zive ljude.

Cekao sam samo da prodje izvjesno vrijeme, i da po svemu padne zaborav. Srecom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tice. Nastojao sam da svakoga uvjerim kako sam i ja zaboravio, ili prezalio, uplašio se, povukao u molitvu. Neka uzme ko šta hoce.

Pozvao sam Mula-Jusufa. I njega sam na usamljenim nocnim saslušanjima prisiljavao da ponavlja sve što je govorio i cinio. Bio sam uzbudjen, jer je razgovor vazan. Priznao sam da sam pogriješio, pred Bogom i pred ljudima, ponašajuci se u nesreci nerazumno, nimalo dostojno zvanja koje vršim. Zaslijepila me tuga, i ljubav, i to mi je jedino opravdanje. Zaboravio sam da je Bog tako htio, i da je kaznio brata ili mene, ili obojicu, zbog grijehova koje ne znamo. Tudjom rukom, ali svojom voljom.

Slušao je usredsredjeno, bez opreznosti kojom se obicno cuvao. Da li zbog mog smirenog govora i tihog glasa, ili što ga je zaboljelo sjecanje na vlastitu nesrecu, gledao me slobodno i otvoreno. A opet bio je uznemiren, gotovo razdrazen.

- Kakvih grijehova? - upitao je odbojno.
- Saznacemo ih na sudnjem danu.
- Daleko je sudnji dan. Šta dotle da radimo?
- Da cekamo.
- A je li kriva ta tudja ruka kojom nas Bog kaznjava?

Iznenadio sam se. Nikada nije tako oštro govorio i ljutito pitao. Prekinuo je moju ispovijest i poceo razgovor o sebi. Misli na vojnike koji su mu ubili majku, zbog njenih cudnih grijehova, i njega, bez ikakva grijeha. Sam je ubrzao ono što sam ja zelio.

- Ne znam, sine moj - rekao sam mirno. - Znam samo da ce svako odgovarati pred Bogom za sve što ucini. I znam da nisu svi ljudi krivi, vec samo oni koji su krivi.
- Ne pitam zbog onih koji su ucinili zlo, vec zbog onih kojima je ucinjeno zlo..
- Pitaš zbog sebe. Tebi je ucinjeno zlo. Zato i ne znam da odgovorim. Ako kazem da nisu krivi, naljutio bih te, a nije ni pravo. Ako kazem da su krivi, podrzao bih te u mrznji.
- Kakvoj mrznji? Koga ja mrzim?
- Ne znam. Mozda i mene.

Sjedio je do prozora, zagledan u svoje sklopljene prste, iza njega je siv dan i oblacno nebo, slicno njemu. Kad je cuo Hasanove rijeci, naglo se okrenuo i pogledao me unezvijereno, iznenadjeno, oštro, zaista s mrznjom. A onda je skrenuo pogled i rekao gotovo šapatom:

- Ja te ne mrzim.
- Hvala Bogu - rekao sam, zureci da ga smirim, bojeci se da ne ode, kao što je cinio ranije. - Hvala Bogu. Zelio bih da vratim tvoje povjerenje, ako je nestalo. Ako nije, još bolje. Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih. Ti i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile, zile su nam isprepletene, i grane. A opet, mogli smo više nego da rastemo na istom busenu sjecanja, ziveci svako svoj zivot. Mogli smo da budemo jedno. Zao mi je sad, zbog svega što smo propustili. Zašto smo cutali? A znali smo da svaki od nas misli o onome što se desilo, to se ne moze zaboraviti. Sebi zamjeram više nego tebi, stariji sam, s više iskustva. Brani me samo to što sam znao da je moja ljubav prema tebi uvijek ista. Na odstojanju me drzala tvoja izdvojenost. Ljubomorno si cuvao svoju nesrecu za sebe, kao što majmunica nosi svoje mrtvo dijete na prsima. Mrtve treba sahraniti, zbog sebe. Samo sam ti ja mogao u tome pomoci. Zašto me nikad nisi pitao o majci? Ja jedini znam sve o njoj. Nemoj da se grciš, nemoj da se zatvaraš, necu reci ništa što bi te zaboljelo, volio sam i nju i tebe.
- Volio si je?

Glas mu je mutan, hripav, opasan.

- Ne boj se. Volio sam je kao sestru.
- Zašto kao sestru? Bila je kurva.

Uplašio me njegov izraz, nepoznat mi dotad, oštar, nemilosrdan, spreman na sve, iako sam znao da je grub i da muci sebe zbog tuge ozivljene ovim prvim razgovorom o majci. Iznenadila me i divljina s kojom je raskopavao svoje rane. Zar toliko pati?

Rekao sam, smirujuci ga:

- Surov si zato što ti je teško. Tvoja majka je bila dobra zena, zrtva a ne griješnica.
- Zašto su je onda ubili?
- Zato što su glupi.

Cutao je, gledajuci u pod, mogao sam da zamislim koliko mu je teško, iako sam, najezen, samo naslucivao strahotu njegove muke. A onda je upitao, pogledavši me neprijateljski, s posljednjom nadom da se necu odbraniti:

- A šta si ti ucinio?
- Molio sam za nju uzalud. I odveo tebe, u drugo selo, da ne vidiš. Poslije plakao, skriven, sam, zgadjen na ljude, a zaleci ih, jer su cio dan skrivali oci jedan od drugoga, zbog stida.
- Jedan dan nije mnogo. Ko je... Kako su je ubili?
- Ne znam. Nisam mogao da gledam. A nisam htio da pitam.
- Šta su poslije govorili o njoj?
- Ništa. Ljudi lako zaboravljaju ono cime se ne ponose.
- A ti?
- Otišao sam, uskoro. Stidio sam se, zbog njih. I zalio tebe, i nju, dugo. Tebe narocito. Bili smo prijatelji, boljeg nikad nisam imao.

Zatvorio je oci i poceo da se njiše, kao u nesvjestici.

- Mogu li da idem? - rekao je tiho, ne gledajuci me.
- Jesi li bolestan?
- Nisam bolestan.

Stavio sam mu ruku na celo, s naporom ucinivši taj obicni pokret, gotovo sam odustao, osjecajuci kako mi dlan gori prije nego što sam ga i spustio. A kad sam mu dodirnuo vrelu kozu, jedva se uzdrzao da ne odmakne glavu, neprirodno ukocen, kao da ceka noz.

- Idi - rekao sam. - Izmucili smo se ovim razgovorom i ti i ja. Treba da se naviknemo.

Izašao je, posrcuci.

Naredio sam Mustafi da mu nabavi med, slao ga u šetnju, nagovarao da se ponovo prihvati prepisivanja Kur'ana, nudio da porucimo zlatnu i crvenu boju, a on je odbijao, postajuci sve cudniji, i zatvoreniji nego ranije. Kao da mu je moja paznja postala prava muka.

- Razmaziceš ga - rekao je hafiz Muhamed, toboze s prijekorom, ali nije bilo teško vidjeti da je zadovoljan. Uzbudjivala ga je tudja dobrota, iako i nikad nije htio sam da se veze za nekoga. Dobrota je za njega kao izlazak sunca: za gledanje. - Oslabio je - rekao sam, braneci se. - Nešto se s njim dešava. - Oslabio je, zaista. Da nije zaljubljen?
- Zaljubljen?
- Zašto se cudiš? Mlad je. Bilo bi najbolje da se ozeni i da izadje iz tekije.
- Koga da uzme? Tu u koju je zaljubljen?
- Ne, nikako! Zar je malo djevojaka u kasabi?
- Vidim da nešto znaš. Zašto puštaš da pogadjam?
- Pa ne znam mnogo.
- Reci ono što znaš.
- Mozda nije pošteno da govorim. Mozda samo ja tako mislim.

Nisam navaljivao, znao sam da je u zabludi, a znao sam i da ce reci. Njegovo toboznje oklijevanje je smiješno, i poceo je razgovor da bi sve rekao. A bogzna šta je vidio i šta je u svojoj naivnosti zamislio. Nisam mnogo ocekivao od njegova obavještenja.

Ali kad je ispricao, ucinilo mi se cudno. Išao je Hasanovu ocu, rekao je, i pred kapijom kadijine kuce vidio je Mula-Jusufa. Stajao je, neodlucan, gledao u prozore, pošao prema vratima i zaustavio se, pa polako, osvrcuci se, krenuo od kuce. Nešto je htio, nešto je ocekivao, nekog je trazio. A kad su se susreli, hafiz Muhamed ga ništa nije pitao, a mladic je rekao da je slucajno naišao ovuda, u šetnji. I eto, baš to što je rekao, probudilo je u njemu sumnju, i brigu, jer nije naišao slucajno, ni u šetnji. I volio bi da nije ono što je pomislio. Zato je i cutao, sve dosad.

- Šta si pomislio? - upitao sam usplahiren, iznenadno doveden pred rješenje tajne.
- Pa, stid me i da pomenem. Ali, ponašao se cudno. A onda, slagao je, da se opravda, znaci da se osjecao kriv. Pomislio sam da se zaljubio.
- U koga se zaljubio? U Hasanovu sestru?
- Eto, i ti si pomislio. A ako nije istina, neka me Bog pokara zbog griješne misli.
- Moze biti - rekao sam mracno. - Svašta se ljudima dešava.
- Trebalo bi s njim govoriti. Samo ce se uzalud izmuciti.
- Misliš?

Pogledao me zacudeno, ne shvativši moje pitanje, ne shvativši ni da je pakost, i rekao da mu je zao mladica, izgrišce ga kao rdja ta ljubav bez ikakva izgleda, a bice sramota i za njega i za nas. Sramota pred svijetom i pred njom, udatom i poštenom zenom. A on, hafiz Muhamed ce moliti Boga da mladica skrene s tog puta, a njemu da oprosti grijeh ako je pogrešno vidio i rdjavo pomislio.

Bio je potišten kad je sve rekao, kajao se. A pojelo bi ga da je cutao.

Kamo srece da je istina što govori ovaj covjek koji se boji grijeha i ondje gdje ga nema. A mozda i ima? Zašto bi bilo nemoguce?

Zagrijala me ta ruzna misao, razvio sam je u casu, dao joj krila, otkrivši velicanstvene mogucnosti koje krije. Pamtio sam zenine lijepe ruke što su se nesvjesno milovale, zeljno se stiskajuci, i neistrošenu snagu kojom su zracile njene hladne oci, kao duboka voda, i njenu mirnu bezobzirnost kojom se svetila za nešto. A pamtio sam i to da se vec sve desilo, da je Harun bio ubijen, kad je trazila da izdam Hasana. Sigurno nije znala za moga brata, mozda mu ni ime nikad cula nije, ali ja sam to zaboravljao, u mome sjecanju ostala je surova, kao i njen muz, kadija, bili su za mene dvije krvozedne škorpije, i moje srce nije im moglo pozeljeti nikakvo dobro. Zato je mrznja kliktala u meni: kamo srece! U jednom trenutku slabosti vidio sam je potcinjenu mladošcu Jusufovom, a kadiju osramocena prastarom pravdom grijeha.

Ali sam brzo potisnuo tu misao, znao sam da je ruzna i da me unizila zeljom za sitnom osvetom. A otkrila mi je i vazniju stvar: to se pokazala moja nemoc i strah pred njima, a strah i nemoc radjaju niske nagone. U mislima sam prepustio bitku drugima, i makar za cas, iz prikrajka uzivao u njihovom porazu. A kakav je to poraz, kakvo izravnanje prema onome što sam ja izgubio?

Postidio sam se, i uplašio. Ne, rekao sam, cvrsto riješen, necu tako. Na što god se odlucim, moracu da ucinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da se namirim. To je pošteno.

Zovnuo sam opet Mula-Jusufa, poslije razgovora s hafiz-Muhamedom. Docekao sam ga, razgledajuci Hasanov poklon, Abul-Faradzovu knjigu u safijanskom povezu, sa cetiri zlatne ptice na koricama.

- Jesi li vidio ovo? Poklon od Hasana.
- Kako je lijepo!

Pipao je prstima safijan, i raširena krila zlatnih ptica, gledao cudesne inicijale i raskošna slova, odjednom preobrazen. Ova ljepota, koja ga je cudno uzbudjivala, stišala je njegovu uznemirenost s kojom je ušao u sobu.

Znao sam da bih stekao znacajnu prednost ako bih ga ostavio da išcekuje, da se boji, zamišljajuci naš razgovor, da groznicavo kopa po riznici svojih grijehova, jer ih svako ima. Ali sam se odrekao tog dobitka koji bi mi donio njegov strah. Više sam volio povjerenje.

Rekao sam da namjerno obnavljam razgovor koji smo vodili, jer njegova uznemirenost traje, a to je najgore stanje, to znam po sebi, kad se ne odlucujemo, kad stojimo razapeti na mukama a ponekad ne mozemo tacno ni da ih odredimo, i kad nas svaki dašak vjetra ljulja, cupajuci nas iz korijena. Zelio bih da mu pomognem, koliko mogu, i koliko on hoce da primi. Cinim to zbog njega, ali i zbog sebe, mozda sam kriv pred njim, propustio sam da ga jace privezem uza se, i da mu tako vratim osjecaj sigurnosti. Izgubio sam brata, neka mi bude umjesto njega. Ne trazim da mi kaze šta se s njim dešava, svako ima pravo da cuva svoju misao, ma kakva da je, a nije uvijek lako ni reci, cesto se vrtimo kao vjetrokaz, i ne mozemo da odredimo svoj polozaj, izbezumljeni nesigurnošcu. Vrtimo se izmedju ocajanja i zelje za smirenjem, i ne znamo šta je naše. Zaustaviti se u jednoj tacki, okrenuti se prema jednoj strani, to je ono što treba a što je teško uciniti. Ma kakva odluka, osim one koja ce uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje neriješenost. Ali odluku ne treba pozurivati, treba joj samo pomoci da se rodi, kad joj dodje vrijeme. Muke odlucivanja mogu olakšati prijatelji, ali samo olakšati, nikako odstraniti. I, opet su neophodni, kao babica pri porodaju. I to znam iz vlastitog iskustva. Kad mi je bilo najteze, kad sam mislio da je izlaz da dignem ruku na sebe, Bog je poslao Hasana, da me ohrabri i podigne. Njegova paznja i dobrota, a mozda smijem da kazem: i ljubav, vratili su mi vjeru u sebe i u zivot. Znaci te paznje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. Moje sumanuto okretanje se zaustavilo, moj uzas se stišao, u ledu što me bio okovao osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote, neka mi oprosti on, Mula-Jusuf, što se i sad uzbudujem zbog tog dragog sjecanja, ali vecu milost od te niko mi u zivotu nije pruzio. Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesrece, da se nepravda izvrši na meni do kraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer se sve rušilo, zatrpavajuci me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar covjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio s ostalim ljudima. Mozda je i cudno što njegovom postupku, koji bi trebalo da je obican medju nama, dajem toliki znacaj, i što sam toliko zahvalan. Ali sam vidio da takav postupak nije nimalo obican i da je tog covjeka izdvojio izmedju ostalih ljudi. A još sam bio kriv, i njegova pomoc mi je postala još draza.

Mula-Jusuf je digao glavu.

Da, kriv. Ucinio sam mu ruznu stvar, veoma ruznu. Svejedno kakvu, svejedno zašto. Mogao bih naci razlog, i opravdanje mozda, ali to nije vazno. Njegovo prijateljstvo mi je bilo potrebno, kao vazduh, a bio sam spreman da ga se lišim, jer pred njim nisam mogao da skrivam laz. Zelio sam da mi oprosti, ali on je ucinio i više: poklonio mi je još vecu ljubav.

- Jesi li mu nanio zlo? - upitao je Mula-Jusuf s naporom.
- Izdao sam ga.
- A da te prezreo? Da te odbacio? Da je razglasio tvoju izdaju?
- Opet bih ga poštovao. Još jednom me poucio da se prava plemenitost ne cjenka. Pomogao mi je dvostruko i dvostruko se obogatio. Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim culom osjeti kome je pomoc potrebna i pruza je kao lijek. Carobnjak, jer je covjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zasluziti. Da je trebalo da je zasluzim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio.

On je cuva sam, on je poklanja, ne trazeci drugi razlog osim potrebe koju sam osjeca, ni druge naknade osim svoga zadovoljstva, i tudje srece. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da covjek dobija kad daje. A nisam više ni rovit, njegova ljubav me izvidala, osposobila me da i sam budem oslonac drugome. Osposobila me za ljubav, dacu je njemu, Mula-Jusufu, ako mu moze biti od pomoci.

Smiješio sam se tiho i toplo, mozda s mukom drzeci na okupu sve što sam htio da kazem a što mi je izgledalo vazno, ponešto nespokojan i zbog misli da Hasan ne bi ovoliko objašnjavao svoje prijateljstvo. Ali, svako ima svoj nacin, a moj zadatak je tezi.

Mula-Jusuf je bio povuceniji i nerazgovorljiviji nego u prvom razgovoru. Ali nije manje uznemiren. Sjedio je preda mnom na koljenima, stegnut, groznicav, u neprestanom nastojanju da olabavi grc prstiju koje je zarivao u bedra, nemocno sklapajuci i otvarajuci vrele oci, dizuci ih prema meni, u muci. Nije mogao da sakrije koliko moje smirene rijeci olujno pustoše po njemu. U jednom casu, kad mi se ucinilo da ce zaridati, htio sam da ga otpustim, da ne mucim ni njega ni sebe, ali sam se prisilio da završim što sam zapoceo. Nad nama se izvršavala sudbina.

Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve pocelo medju nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuce, od majke, to je mahrama sa cetiri izvezene zlatne ptice, cuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznjezio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvaznije. Sjeca li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci srecu. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo moze da prevari, to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne moze, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj. Blizeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao: neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja cu njemu biti sve što zeli i što nema. Sad smo jednaki, unesrecili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni ce mozda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu djecak sa ravnice, cak i kad mi je moja nesreca bila vaznija od svega. A nadam se da ni njemu nece biti teško: bicu strpljiv, cekacu da ponovo ozivi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjecao prema meni.

Je li se povio? Je li jeknuo? Je li zaustavio vapaj na samom rubu suhih usana?

Uzalud je, nema nam spasa, nesudjeni prijatelju.

Zato mogu da mu kazem (nastavio sam neumoljivo) i ono što ne bih rekao, da mi nije stalo do njega. Ili bih rekao drukcije, sa drugom namjerom, s ciljem da se zaštiti ugled našeg reda. Ovako, neka to bude prijateljski razgovor, koji se tice samo mene i njega. Nece mi biti lako da kazem, a ni njemu da cuje, ali bi bilo još gore ako bismo cutali.

Da, rekao je jedva dišuci, uplašen i uznemireno radoznao, ošamucen vec onim što je cuo, a ne znajuci da li je to sve, jer je njegova napregnutost pokazivala da neprestano nešto ocekuje, nešto vazno, od svega najvaznije: konacni razlog ovog razgovora. Dao sam mu ga, ne otkrivši ništa, pustio sam da se on otkriva.

Rekao sam:

Ne ispitujem kuda ide i šta radi, saznao sam slucajno, i zao mi je što sam saznao, ako je istina ono cega se bojim. (Cinilo se da ce mu oci iskociti, gledao je u mene kao u zmiju, opcinjen, pozurivao moje rijeci, a plašio ih se.) Šta je trazio pred vratima kadijine kuce? Zašto blijedi? Zašto drhti? Mozda je bolje da prekinem razgovor, ako ga toliko uzbudjuje, a opet, baš me to nagoni da nastavim, jer izgleda da stvar nije nevina. Znam o njemu dosta, znam ili pretpostavljam šta se s njim dešava, i mada je sve ruzno, njegova uznemirenost je svjedok da mu je savjest ziva i da ga prekorava.

Mladiceva glava padala je sve nize, povijao se pod teretom straha koji ga je lomio, kao da su mu kicmeni pršljenovi pucali.

Pokušao je nemocno da ponovi, kako je naišao slucajno, ali ja sam odmahnuo rukom, odbivši i razgovor o tome.

Cekao je, ne dišuci, cekao sam i ja, jedva dišuci. Do posljednjeg casa nisam znao da li cu reci ono što je jedino vazno, zbog cega bih ga na vatri pekao, da prizna. Vikalo je to u meni, izbezumljeno, okrvavljeno, ali sam optuzbu zadrzavao usnama što su se grizle, boreci se da je ne puste. Ako ga savlada potpuni strah i natjera da sve odrece, ostacu u nedoumici.

Ovako sam ga zategao, napeo do kraja, izludio: gotovo sam cekao da iskezi zube, da zarezi, da me rastrgne, kako bi vidio šta je skriveno u mome srcu.

To je ucvršcivalo moju sumnju, ali još nije bilo dokaza.

Sad treba naglo popustiti, sve uciniti smiješnim. Ako mu se na licu pojavi izraz olakšanja, onda sam na pravom putu. Kriv je.

Savladavši buku u sebi, i zaglušni huk krvi, ponovio sam hafiz-Muhamedovu naivnu pretpostavku, da je mozda zaljubljen u Hasanovu sestru. Zao bi mi bilo, jer bi njegovo srce, zedno ljubavi, ostalo cmo i sasušeno zbog te griješne i beznadne zeIje. To bi ga dotuklo i udaljilo od ljudi, a mozda i od mene. I neka mi ne zamjeri, govorim mu kao bratu što bih govorio, kome moji savjeti više ne mogu pomoci. A što placem, razumjece, nadam se, mozda i sad, ili docnije, kad veci dio zivota bude iza njega, kad bude morao misliti samo na gubitke, i boriti se da sacuva ljubav prijatelja koji su mu još ostali.

Plakao sam zaista, suzama tuge i bijesa, uzbudjen koliko i ovaj zbunjeni mladic. Još je samo trebalo da zagrljajem završimo ovaj strašni razgovor. Toliko ne bih mogao da se pretvaram. A da je on to ucinio, bojim se da bih ga zadavio, jer sam vec sve znao.

Znao sam sve. Kad sam izašao iz gustiša nagovještaja, koji su bili hiljadu izmahnutih nozeva, a jedan je smrtonosan, i on ga je ocekivao, kad sam ga izveo na cistinu, odvezavši bezbrojne uzlove kojima sam ga krvnicki vezao, kad sam ga oslobodio zivotinjskog straha blagom opomenom, nad njim se nenadano otvorilo vedro nebo, bez prijetnje, i na izmucenom licu je planulo divlje iznenadjenje, bezumna radost zbog poklonjenog zivota.

Budala, mislio sam, gledajuci ga s mrznjom, misli da je iskocio iz zamke.

Ali se tada desilo ono što nisam ocekivao, što nisam predvidio. Radost oslobodjenja obasjala ga je samo na tren, i zadrzala se sasvim kratko, izgubivši odmah pocetnu snagu i svjezinu. Gotovo u istom casu ujela ga je neka druga misao, lice mu je izgubilo svaku zivost, otezavši bespomocnom tugom.

Zašto? Je li se postidio svoga likovanja? Je li ga oborila nagla radost? Je li me pozalio zbog djetinje naivnosti? Ili se sjetio koliko je opasno ovo odricanje?

Polako, zacudo sporim pokretima, sagnuo se celom do poda, kao da se klanja, kao da pada, teško se oslonio na ruke, cinilo se da ga nece odrzati, i ustao, kao u snu. I izišao kao u snu, potpuno izgubljen.

Bio sam surov prema njemu, i prema sebi. Ali nisam imao drugog puta. Htio sam da saznam. Hasan je zivio sa drukcijim ljudima, u drugom svijetu, i sve mu se lako otkrivalo. Meni niko ništa nije govorio, i morao sam da izvrcem svoju i Jusufovu dušu naopako, da bih došao do istine. Dug je bio taj put, doznavao sam malo-pomalo, dio po dio. Trebalo mi je mnogo vremena da saznam ono što dva obicna covjeka šapnu jedan drugome na cošku sokaka, u kratkom susretu. Porazila me misao koja mi se tada otkrila: koliko sam odvojen od ljudi, koliko sam usamljen. Ili sam je odgodio, razmislicu o njoj kasnije, kad se sve ovo svrši.

* * *

Kiše su prestale, naišlo je toplo suncano vrijeme, gotovo bez ikakva prelaza. Izašao sam na sokak i dugo koracao pored rijeke, gledao kako se isparava zemlja pod bujnom travom, zaustavljao oci na širokoj vedrini neba, isto je takvo nad ravnicom i nad mojim zavicajem, ne vuce me zelja da odem, nestalo je straha i prijeteceg huka nabujalih voda u mraku, nestalo je i moje nemoci. Evo me! - govorio sam nekome zlurado, znajuci da je prijetnja vec to što sam ziv. Osjecao sam potrebu da se krecem, da ucinim nešto odredjeno i korisno.

Imao sam cilj.

Pošao sam medju ljude, smiren, tih, snabdjeven strpljenjem. Zahvalno sam primao sve što su mogli da mi pruze, i grdnju, i porugu, i obavještenje.

Nisam išao nasumce. Ako sam i skretao s pravca, ako sam i lutao bespucima, uvijek bih se vratio na put koji sam trazio. Putokaz mi je bila moja upomost, i necija rijec, nagovještaj, uzivanje nad mojom nesrecom, cudjenje zbog moje promjene, i koracao sam sve sigurnije u traganju za tajnom, sve bogatiji i sve siromašniji od tog paljetkovanja, od te milostinje tudih rijeci, mrznje, samilosti.

Razgovarao sam sa pasvandzijom, Kara-Zaimom, strazarima, softama, dervišima, sa ozlojedjenima, nezadovoljnima, sumnjivima, sa ljudima koji su pojedinacno znali malo, ali su zajedno znali sve, pokazivao sam blago lice covjeka koji ne trazi ni osvetu ni pravdu, vec koji hoce da uspostavi pokidane veze sa svijetom i smiri se u ljubavi prema Bogu, što nam ostaje i kad sve izgubimo. Mnogi su bili nepovjerljivi, mnogi surovi, i bezobzirni, ali sam ostajao smjeran i kad su me obasipali pogrdama, nastojeci da, pognute glave, uhvatim makar i trun istine, u prelivu glasa, u psovci, u likovanju, u toboznjem ili istinskom sazaljenju, u plemenitosti cak, koja me iznenadjivala više nego pakost. I sve sam pamtio.

Kad sam prošao taj mucni put, doznavši i ono što mi nije bilo potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.

Tako sam završio posljednju školu i došao na kraj. Trebalo je da se desi ono što sam ocekivao. Ali ništa više nije imalo da se desi, niti sam išta više ocekivao. Bio sam porazen, to je sve što sam postigao. A medju ljudima je ostala lijepa prica o jednom smiješnom dervišu, koji je s njima smireno razgovarao o njihovom i o svome zivotu, pozivajuci ih na ljubav i opraštanje, kao što je i on oprostio, i koji je i sebe i njih tješio Bogom i vjerom, i onim svijetom, ljepšim od ovoga.

Vrativši se od Abdulah-efendije, šejha Sinanove tekije (i do njega sam dospio: ispostavilo se da smo sumnjali jedan u drugoga, i da smo se obojica prevarili, a bogzna koliko je on meni zla nanio, zbog te prazne sumnje, a koliko ja njemu), vidio sam Mula-Jusufa u bašci, pored rijeke. Trgao se kad sam otvorio kapiju i ušao; gledao me uznemireno, bolesno uzagrenih ociju.

Znao je kuda odlazim i šta trazim.

Nismo se pozdravili. Otišao sam u svoju sobu, izgledala je mracna i hladna, zamišljao sam da ce biti velika i svijetla sudnica, kad ovaj cas dodje, a nije ni ono što je bila. Odbijala me svojom pustoši, zaboravili smo se dok sam tragao za tajnom, izgubio sam njenu naklonost, a ništa nisam našao na drugom mjestu.

Stao sam uz prozor i nesabrano gledao u dan blještav od sunca. To je sve što sam mogao da ucinim, iako sam znao da je besmisleno.

Kad su se vrata otvorila, znao sam ko je ušao. Ništa nisam rekao. Ni on. Cinilo mi se da cujem njegovo teško disanje pored vrata.

Dugo je trajalo to mucno cutanje, dugo je stajao iza mene, kao moja crna misao. Znao sam da ce doci, ovako, bez poziva. Odavno sam cekao ovaj cas. A sad sam samo zelio da ode. Ali nije odlazio.

Progovorio je prvi, glas mu je tih i jasan.

- Znam kuda si išao, i šta si trazio.
- Šta onda hoceš?
- Nisi uzalud trazio. Presudi, ili oprosti, ako mozeš.
- Idi, Mula-Jusufe.
- Mrziš li me?
- Idi.
- Lakše bih podnio da me mrziš.
- Znam. Osjecao bi da i ti imaš pravo na mrznju.
- Ne kaznjavaj me cutanjem. Pljuni me, ili oprosti. Nije mi lako.
- Ne mogu ni jedno ni drugo.
- Zašto si mi govorio o prijateljstvu? Sve si znao vec tada.
- Mislio sam da si ucinio slucajno, ili iz straha.
- Ne otpuštaj me ovako.

Nije molio ponizno, zahtijevao je. Licilo je na hrabrost ocajanja. A onda je zacutao, obeshrabren mojom hladnocom, i pošao prema vratima. Pa zastao i okrenuo se. Izgledao je bodar, gotovo veseo.

- Zelio bih da znaš koliko si me izmucio govoreci mi o prijateljstvu. Znao sam da ne moze biti istina, a htio sam da bude. Zelio sam da se desi cudo. A cuda nema. Sad je lakše.
- Idi, Jusufe.
- Mogu li da te poljubim u ruku?
- Molim te, idi. Htio bih da ostanem sam.
- Dobro, idem.

Prišao sam prozoru i zurio u suncev zalazak, ne znajuci šta gledam, nisam cuo kad je izašao, ni kad su se vrata zatvorila. Opet je tih i ponizan, zadovoljan što se sve ovako svršilo. Pustio sam pacova iz klopke, ne osjecajuci ni velikodušnost ni prezir.

Pogled mi je lutao po brdima iznad kasabe i po prozorima kuca, na kojima je gorjelo predvecernje sunce.

Eto tako. I šta onda? Ništa. Sumrak, i noc, i svitanje, i dan, i sumrak, i noc. Ništa.

Znao sam da mi misao nije mnogo pametna, a bilo mi je svejedno. Cak sam gledao sebe nekako podsmješijivo, kao drugog: bolje bi bilo da traganje traje, bez prestanka, imao bih cilj.

Tada je u sobu ušao hafiz Muhamed, nahrupio zapravo, uzbuden i uplašen. Gotovo sasvim izvan sebe. Pomislio sam, da bi trebalo samo da ga uhvati napad kašlja, kao i uvijek kad je uznemiren, pa bih morao sam da rješavam tajnu njegovog prestravljenog lica. Srecom, odlozio je kašalj za docnije, i nekako izmucao da se Mula-Jusuf objesio u svojoj sobi, i da ga je Mustafa skinuo s konopca.

Pošli smo dolje.

Lezao je na postelji, modrocrvenog lica, zatvorenih ociju, hripava daha.

Mustafa je cucao pored njega i napajao ga vodom, otvarajuci mu stisnuta usta kašikom i debelim prstima lijeve ruke.Glavom nam je davao znak da izadjemo. Poslušali smo ga i pošli u bašcu.

- Nesrecni mladic - uzdisao je hafiz Muhamed.
- Ostao je ziv.
- Hvala Bogu, hvala Bogu. Ali zašto je to ucinio? Zbog ljubavi?
- Nije zbog ljubavi.
- Upravo je izašao iz tvoje sobe. Šta ste razgovarali?
- Izdao je moga brata, Haruna. Drugovao je s njim, i izdao ga. Sam je priznao.
- Zašto bi on izdao tvoga brata?
- Bio je špijun kadijin.
- Oh, gospode Boze!

Ovaj cestiti starac, koji je svoju cestitost hranio neiskustvom, lakše bi podnio da sam ga udario u lice, nego što sam mu iskustvo obogatio ovom prljavštinom.

Sjeo je na klupu, prihvativši se nemocno za naslon, i tiho zaplakao.

Mozda je tako i najbolje. Mozda je to od svega što se moze uciniti.

XI

Široka zemlja im je postala tijesna,
srca su im osjetila usamljenost i tjeskobu.

Moje nespokojstvo se proširilo, prostrijevši se unazad: mislio sam kako sam opkoljen odavno, kako tudje oci vec dugo vrebaju svaki moj korak, cekajuci da jedan bude pogrešan. A ništa nisam znao, hodao sam kao u snu, uvjeren da se sve moje tice samo mene i moje savjesti. Moj duhovni sin bdio je nada mnom, po tudjem nalogu, ostavljajuci mi od slobode samo prazno uvjerenje da je imam. Godinama sam zarobljenik, bogzna cijih i bogzna kolikih ociju. Osjecao sam se ponizen i stiješnjen, unazad, izgubivši i onaj slobodni prostor koji sam zamišljao kao svoj, prije nesrece. Oduzeli su mi ga, nije se više vrijedilo vracati u sjecanje. Nesreca je pocela mnogo ranije nego što sam je postao svjestan. Ko me sve nije drzao na oku, ko sve nije osluškivao moju rijec, koliko placenih ili dobrovoljnih strazara nije pratilo moj put i pamtilo moje postupke, cineci me svjedokom protiv samoga sebe. Broj im je postajao zastrašujuci. Išao sam kroz zivot bez straha i podozrenja, kao budala pored provalije, sad mi se cini provalijom i ravan put.

Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svaciji dah i korak. Izgubio sam prirodnost i sigurnost kad sam se susretao s ljudima. Ako sam se smiješio, izgledalo je da se ulagujem; ako sam govorio o nevaznim stvarima, izgledalo je da se krijem: ako sam govorio o Bogu i njegovoj pravdi, izgledalo je da sam glup.

Nisam znao ni šta da ucinim sa svojim prijateljem Mula-Jusufom. Gorko kazem: prijateljem, a mislim da bi bilo još gore da smo zaista bili prijatelji. Ovako, što se njega tice, ne gubim ništa. Znam, bolje bih mazio svoju pozlijedjenost, kad bih mogao da se pozalim: gle, šta mi prijatelj ucini. Ali nisam htio. Tako bih okrivio jednog covjeka, i sve bi se svelo na racun izmedju njega i mene, jer bih, uvrijedjen prijateljevom izdajom, zaboravio druge. Ovako, otiskujuci ga u hrpu ostalih ljudi, proširivao sam i krivicu i gubitak. Cinio sam to nesvjesno, sa nejasnom zeljom da razmjere budu obuhvatnije, kao i moj bol, kao i moje namirivanje. Kazem: bol, a ne osjecam ga. Kazem: namirivanje, a ne ostvarujem ga. Ljudi su postali moji teški duznici, a ništa od njih ne trazim.

Mula-Jusuf me susrece sa strahom u potamnjelim ocima, ja se smiješim umorno, sav crn iznutra. Ponekad, ali samo ponekad, cinilo mi se da bih mogao da ga zadavim dok spava, ili dok sjedi, zamišljen. Ponekad sam zelio da ga odvojim od sebe, da ga pošaljem u drugu tekiju, u drugi grad. Ali ništa nisam cinio.

Hasan i hafiz-Muhamed bili su ganuti mojom velikodušnošcu i praštanjem, a meni je, zacudo, godilo njihovo priznanje za ono što nije bilo istina. Jer nisam ni zaboravio ni oprostio.

To mi je vratilo Hasana, i teško objašnjivo zadovoljstvo zbog njegova prijateljstva, nekakvu unutrašnju ozarenost, bez razloga, gotovo bez smisla, ali sam je primao kao poklon, i zelio da traje, neprekidno.

- Pametno si ucinio što si ga ostavio na miru - rekao je, ne pominjuci dobrotu vec korist; njegovo priznanje ponekad zvuci oporo. - Ako ga otjeraš, doci ce drugi. Ovaj je manje opasan, kad znaš ko je.
- Niko mi više nije opasan. Ostavicu ga na miru, neka zivi kako zna. Ne mogu ni da ga mrzim. Cak ga i zalim.
- I ja. Neshvatljivo je da covjek zivi samo od svoje i tudje nesrece. Da misli na svoju i priprema tudju. On sigurno zna kako izgleda pakao.
- Zašto mi nisi rekao kada si saznao?
- Ništa ne bih sprijecio. Sve se vec bilo desilo. Pustio sam da traziš i da se navikavaš na tu misao. Bogzna šta bi ucinio da si saznao iznenada.
- Mislio sam da cu nešto uciniti kad pronadjem krivca. A ne mogu da ucinim ništa.
- Ciniš mnogo - rekao je ozbiljno.
- Ne cinim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome što radim.
- Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
- Kako?
- Kreni na put. Kud bilo. Kuci, u Johovac, promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuci rukave, stani medju kosce, oznoj se, umori.
- Tuzno je sad kod moje kuce.
- Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konacicemo u hanovima, medju buhama, ili pod bukvama, proputovacemo pola Bosne, preci cemo i u Austriju, ako hoceš.

Nasmijao sam se:

- Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Cak i lijek.

Taknuo sam u pravo mjesto i zica je zabrujala. - Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremenom na vrijeme - rekao je, paleci se. - Cak i više: da nikad ne zastane duze nego što je neophodno. Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošcu koja ga ceka. Promjena mu lici na napuštanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad, stvarajuci privid slobode. Toboze odlazimo, toboze mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utješljivo prevareni.

Nikad nisam znao kad ce njegova rijec skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio odredjene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu odredjenu?

- Zato ti neprestano odlaziš? Da sacuvaš privid slobode? Znaci li to da slobode nema?
- Ima i nema. Ja se krecem u krugu, odlazim i vracam se. Slobodan i vezan.
- Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?
- Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podješ, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne cezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da cezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na straznjici, nadješ na kapiji drugog carstva.
- Nije baš slavno.
- Rane su rane, dervišino.
- Mjesto je malo nezgodno.
- Mjesto kao i svako drugo. Ne mozeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati cudno. Licilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
- Jesmo. Nikud ne idem.
- Aman! Liciš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na cemu si. E pa, bradata mušicava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlucio da ostaneš neodlucan. Ali ako promijeniš mišljenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlju, kao sa karandzolozom, potrazi me, znaš gdje ceš me naci.

Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Zelio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemocna zelja za oslobadjanjem, misao o onome što ne moze biti. Sad se više ne javlja. Drzi me ovo mjesto nesrecom kojom sam pogodjen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašci, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajuci da to cinim po navici, bez volje, bez uzivanja. Ali sam se sve cešce hvatao kako se osjecam ugodno na suncevoj toplini, u onome što citam, u odbljescima vode. Pocelo je da biva obicno, cak lijepo, spokojno. Cinilo se da zaista zaboravljam, u meni je vladala tišina. A onda bi me, neocekivano, bez vidljiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao mucan skriveni bol, kao grc. Šta je to? - pitao sam se, toboze iznenadjen, bojeci se da priznam tu nezeljenu uzbunu, zatrpavajuci je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.

A nešto sam ocekivao.

Bio sam neodredjena i promjenljiva raspolozenja, kao covjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i ko; ga povremeni znaci bolesti teze pogadjaju nego da traju bez prekida.

Iz tog mucnog stanja izvukla me mrznja. Ozivjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana, jednog trena, kao plemen. Razgorjela se, kazem, jer je dotle tinjala zapretana, i liznula, bijesna od siline, joprzivši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao zišku, kao zmiju, kao gujku što se sad rasprsnula, a nisam znao kako se do tog casa skrivala, zašto je mirovala, i cutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazrijevala je u tišini, kao i svako osjecanje i rodila se jaka i snazna, dugo hranjena cekanjem.

Za divno cudo, bilo mi je drago da mislim kako se javila neocekivano, a osjecao sam je u sebi i ranije, i pravio se da je ne prepoznajem. Bojao sam se da ne ojaca, a sad sam ja ojacao njome, drzeci je pred sobom kao štit, kao oruzje, kao pozar, opijen njome, kao ljubavlju. Mislio sam da znam šta je to, ali sve što sam do tada smatrao mrznjom, bila je njena prazna sjenka. Ovo što me obuzelo, zivi u meni kao mracna i strašna snaga.

Ispricacu, polako, ne zureci, kako se to desilo. Desilo, zaista, kao potres.

XII

Ne smatrajte mrtvima one
koji su na bozjem putu ubijeni.

Išli smo zlataru hadzi-Sinanudinu Jusufu, Hasan i ja, vukao me svuda sa sobom, tada sam vec znao da smo prijatelji i da mi je ugodno potreba za ljudskom blizinom, bez ikakve druge koristi.

U Kujundziluku nas je sreo Ali-hodza, u starom poderanom odijelu, u iznošenim papucama, sa neuglednim culahom na glavi. Nisam volio s njim da se susretnem, obicno je neugodan, krije se toboznjom ludošcu, da bi mogao da kaze ono što misli. A cini to grubo.

- Pristaješ li na razgovor koji ti nece koristiti? - pitao je Hasana, ne gledajuci me.
- Pristajem. O cemu cemo razgovarati?
- Ni o cemu.
- Znaci, o ljudima.
- Ti sve znaš. Zato što te se ništa ne tice. Jutros sam prosio tvoju sestru.
- Od koga si prosio moju sestru?
- Od njenog oca, od kadije.
- Kadija joj nije otac.
- Onda je tetka.
- Dobro, šta si rekao tetki?
- Rekao sam: daj mi je za zenu, šteta da uzalud propada njena mladost i ljepota. Ostace neudata ovako pored tebe. Primicu i miraz uz nju, svakako je sve tudje, preuzecu makar hiljadu godina tvoje dzehenemske vatre, bice ti lakše. Okani se, rekao je, idi svojim putem. Idem svojim putem, rekao sam, a zašto njoj ne daš da ide svojim? Zar je toliko mrziš? Mislio sam da bar nju jedinu na svijetu ne mrziš. A ti, kuda si pošao?
- Hadzi-Sinanudinu Jusufu, zlataru.
- Idi. Necu s tobom. Ne znam kakav je.
- Ne znaš kakav je hadzi-Sinanudin?
- Ne znam. Misli samo na zatvorenike, nosi im hranu svakog petka, osiromašice zbog njih, sve njima daje.
- Zar je to rdjavo?
- Šta bi on radio da nestane zatvorenika? Bio bi nesrecan. Zatvorenici su mu ickija, kao drugome lov, ili pice. A treba li ickiju vezati za ljudsku nesrecu? Mozda i treba, nisam razmišljao.
- Zar je loše naviknuti se na dobro djelo?
- Zar dobro djelo treba da postane navika? Ono se dešava, kao ljubav. I kad se desi, treba ga sakriti, da bi ostalo naše. Kao što ciniš ti.
- Šta ja cinim?
- Nosiš hadzi-Sinanudinu milostinju za zatvorenike, ali kriješ. Desilo ti se, i stid te da pokazeš ljubav. Zato ideš sam.
- Nisam sam. Zar ne poznaješ šejh-Nurudina?
- Kako ne bih poznavao šejh-Nurudina? Gdje je?
- Ovdje, sa mnom.
- S tobom? Ne vidim ga. Zašto ne progovori, da ga bar cujem?
- Neceš da me vidiš, a ne znam zašto. Jesi li ljut na mene?
- Eto vidiš, nema ga - uzalud me trazio Ali-Hodza pored Hasana. - Ni glasa ni lika. Nema šejh-Nurudina?

Otišao je bez pozdrava.

Hasan se smješkao zbunjeno, sigurno zbog mene.

- Opor je.
- Opor i zloban.
- Cudan covjek.
- Zašto nije htio da me vidi?
- Govorio je pametno. Bila mu je potrebna jedna ludost, da ga izvuce.

Ne, nije to ludost. Nešto je htio, nešto je smjerao. Nema šejh Nurudina, rekao je. Mozda zato što nisam više ono što sam bio. Mozda što nisam vratio udarac? Ili što nisam ucinio ništa što bi covjek trebalo da uradi. I eto, nema me.

- Šta misliš o njemu? - upitao sam Hasana, ne zeleci da otkrijem kako me zaboljelo što nije htio da me vidi, a ne misleci da se otkrivam time što ga ne zaboravljam. Srecom, Hasan je htio da me obešteti, i cinio je to smeteno. Znao sam po tome što troši mnogo rijeci, i što govori ozbiljno.
- Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ickija, kako on kaze. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oruzje, a ne cilj. Mozda i ne zna da je jezik mnogih koji cute, i osjeca zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseci im njihovu nerecenu rijec. Oni ga prepoznaju, jer je njihova unakazena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje. Prirodan je i neizbjezan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato i nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom placa to zadovoljstvo. Mozda ponekad donese i svjezine kao vjetar, ali ne vjerujem da cini veliku uslugu ni iskrenosti ni pravednosti. Po njemu, izgledaju kao nastranost. Lice na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teze. Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je mozda i iskreno zelio. Mozda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi cinili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog covjeka, kad bismo se zalijetali u oci svakome ko nam se ne dopada, kad bismo trazili da ljudi zive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja pociva na sili, bar mozemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i cuvamo bar nadu.

Nisam mislio da li je tacno to što je govorio, ni da li je iskreno. Znao sam da je na mojoj strani, da me štiti od nepravednog napada: osjetio je šta me muci. Nicim me ne bi toliko smirio, ni podsmijehom, ni oštrinom, ni potpunim odbijanjem, koliko ovim glagoljivim razmatranjem, izvanredno podešenim za moje uho. Djelovalo je ubjedljivo, jer nije sitnicavo, a meni je ostajalo pravo da dorecem misao i da se odbranim. - Zlobni lakrdijaš! - mislio sam ljutito. - Bijesni mahalski pas! Stao je iznad cijelog svijeta i jednako pljuje po svakome, i po krivima i po pravima, i po griješnicima i po zrtvama. Šta on zna o meni da bi mogao da mi sudi!

Ali moja srdzba nije bila duga, ni teška. Zaboravio sam Ali-hodzu uskoro, a u meni je ostala ugodna toplina od Hasanove rijeci. Nisam više ni mislio šta je rekao, znam da je lijepo i da sam zadovoljan. Pruzio mi je ruku, opet, odbranio me. A to je mnogo vaznije od glupog hira opakog hodze.

Dok je Hasan pricao hadzi-Sinanudinu Jusufu o susretu i razgovoru, mislio sam kako je dobar i pazljiv covjek, i kako je sreca što sam naišao na njega. Smijali su se, hadzi-Sinanudin tiho, samo vedrim ocima i krajevima tankih usana, Hasan glasno, pokazujuci sedef svojih ravnih zuba, i razgovarali, ne trudeci se da budu ni pametni ni ozbiljni, gotovo neobuzdani, kao djeca, kao prijatelji koji uzivaju jedan u drugome.

Hasan je pretjerivao, iskrivljujuci hodzine rijeci. Rekao je kako Ali-hodza nije htio da dodje, zato što se boji hadzi-Sinanudina. Briga o zatvorenicima je hadzi-Sinanudinovo zadovoljstvo, kao lov, kao kocka, kao ljubav. Svijet bez zatvorenika, to bi bila hadzi-Sinanudinova tuga. Na cemu bi se tada izivljavala njegova plemenitost? Ne bi mogao bez njih, i kad bi ih nestalo, bio bi nesrecan i izgubljen. Išao bi da moli vlast: ne uništavajte me, zatvorite nekoga! Šta cu ja bez zatvorenika? Ako nikog ne bi bilo, ponudio bi da zatvore njegove prijatelje, da bi mogao da se brine za njih. Tako bi im najbolje dokazao svoju ljubav.

- Valjda bi mi i ti ucinio to zadovoljstvo - smijao se starac, pristajuci na Hasanovu šalu, ravnodušan prema onome što je covjek o njemu stvarno rekao. I odmah je sve prebacio na Hasana:
- A šta je o tebi rekao? Da si nesposoban i za dobro i za zlo? Tako je, cini mi se, mislio?
- Rdjav bez licne koristi, dobar samo kad sam neodgovoran. Nešto kao griješni andjeo, porocna djevica, pošteni lupez.
- Porocan i plemenit, smiren i plah, razlozan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav.
- Ne cijeniš me baš mnogo.
- Ne - rekao je starac ozareno. - Ne cijenim. Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te. Bilo je tiho i ugodno u ovom cistom ducanu, svjezina se dizala iz opranih, još vlaznih podnica, kroz kameni okvir otvorenih vrata uvlacila se stišana toplina ljetnog dana, culo se sitno kuckanje kujundzijskih cekica, kao u djecijoj igri, kao u snu. Pred ocima mi je polumrak nadsvodjenog kamenog ducana, zelenkast od sjene gustog drveta na sokaku, kao smiren odsjaj duboke vode. Osjecao sam se lijepo, prijatno, sigurno. Dok je Hasan pricao o Ali-hodzi, znao sam da nece ništa reci o meni, nisam se plašio ni izdaje ni neopreznosti. Mir se slijegao po meni, kao polen, kao ljetna rosa, zbog ove dvojice ljudi. Bili su dva sjenovita drveta, dva bistra izvora. Varka je, ili se moje sjecanje pretvara u miris, ali mi se cini da sam zaista osjecao svjezinu i blag miris što je strujao od njih. Ne znam kakav, na borovinu, na šumsku travu, na proljetni lahor, na bajramsko jutro, na nešto drago i cisto.

Odavno nisam dozivio takvo tiho spokojstvo, kakvo su mi poklonila ova dva covjeka.

Njihova mjesecinasta vedrina, njihovo prijateljstvo bez usklika i keranih rijeci, njihovo zadovoljstvo zbog svega što znaju jedan o drugome, natjerali su i mene da se smiješim, ne narocito pamet? no, probudivši u meni zaspalu ili zeljenu dobrotu, kao kad gledamo djecu. Postao sam prozracan, lak, bez traga zlocude tezine što me dugo tištala.

- Hajde da te ozenim, da se smiriš - rekao je starac njezno i prijekorno, i sigurno to nije govorio prvi put. - Hajde, zli covjece.
- Rano mi je, hadzija. Nemam ni pedeset godina. A još me cekaju mnogi drumovi.
- Zar ti nije dosta, skitnico! Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni.
- Ostavi sinove neka idu svojim putem.
- Ostavljam, skitnico. Zar ne smijem ni da zalim?

Onda sam prestao da se smiješim. Znao sam da mu sin zivi u Carigradu. Mozda je zbog njega poceo da se brine o zatvorenicima, da zaboravi zalost što ga godinama ne vidi. Mozda se zato vezao uz Hasana, podsjeca ga na sina.

- Eto - okrenuo se Hasan meni, šaljivo prekoravajuci starca - zali što mu je sin završio škole, a ne raskiva tudje zlato u ovoj radnji, što zivi u Carigradu a ne u ukisloj kasabi, što mu šalje pisma puna poštovanja, a ne trazi novac da raspe na kocku i na djizlije. Reci mu, šejh-Nurudine, da ne griješi dušu.

Moje ganutosti je odjednom nestalo. Ono što je hadzi-Sinanudin odgovorio, ili je mogao odgovoriti, da je sumnjiva sreca u tudjem svijetu, a da je od svega vaznija ljubav i toplina medju onima koji bi ti i krvi svoje dali, moglo me podsjetiti na oca i brata. Moglo je, a nije. To što se Hasan obratio meni, prvi put u cijelom razgovoru, bez potrebe, iz paznje, da me ne ostavi po strani, podsjetilo me da sam ovdje suvišan, da su njih dvojica dovoljni jedan drugome.

Bio sam siguran malocas da Hasan nece pomenuti nepravdu koju mi je ucinio Ali-hodza, znao sam da ce me poštedjeti. A sad sam mislio da u njihovom razgovoru nije bilo mjesta za mene. Otrijeznila me zakašnjela paznja, koja je sve pokvarila.

Teško mi je da se lišim zadovoljstva kojim sam bio ispunjen, i lijepog sjecanja, koje bih htio da zadrzim, ali nisam mogao da ugušim sumnju. Ali-hodzine rijeci o sebi i hadzi-Sinanudinu je ponovio, cak i teze nego što su bile. O meni je precutao. Da li samo iz paznje?

Zašto nije rekao? Od cega je zelio da me poštedi, ako je zaista mislio da je to ludost? Nije mislio da je to ludost, eto zašto je precutao. Dobro zna zašto Ali-hodza nije htio da me vidi. Za Ali-hodzu i za kasabu ne postojim više. Ni lika ni glasa, rekao je. Nema ga, nema šejh-Nurudina, umrlo je njegovo ljudsko dostojanstvo. Ono što je ostalo, samo je prazna ljuštura nekadašnjeg covjeka.

Ako ne misli tako, zar se i s tim nije mogao šaliti, kao i sa svim ostalim?

Ili je zelio da poštedi moju osjetljivost. Ako je tako, ipak sam na dobitku, iako boli.

Dok sam pokušavao da se oslobodim obruca što mi je stegao srce, precuvši ono što su njih dvojica govorili, vidio sam kako je sokakom prošao covjek, zbog koga su se moje misli naglo izmijenile. Zaboravio sam i Ali-hodzin prezir i neobjašnjeno Hasanovo cutanje o svemu. Pored ducana je prošao Ishak, bjegunac! Sve je njegovo, i hod, i sigurno drzanje, i miran korak, i nebojanje!

Rekao sam nešto, da opravdam svoj nagli izlazak, i istrcao na sokak.

Ali Ishaka nije bilo. Pozurio sam u drugu ulicu, trazeci ga. Odakle u kasabi? Usred dana, neprerušen, neuzurban, kako se usudjuje, šta trazi?

Pred ocima mi je njegovo lice, vidjeno iz tame ducana, blještavo i jasno, kao i one noci, u tekijskoj bašci, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je, Ishak. Ne misleci zašto mi je potrebno, ni zašto je vazno da ga vidim, išao sam za njim, šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oci ne vide kroz zidove kad nam zelja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena, zašto si se pojavio, Ishace, ne znam je li dobro ili rdjavo, ali je neophodno, rekao je: doci cu jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet ozivjelo u meni, i bol, i muka, kao i ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilez, mislio sam da je potonulo na dno mene, nedohvatno, a eto, nije. Ishace, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira? Vidio sam ga one noci u bašci, vidio sam ga malocas, na sokaku. Nije avet. A ne stizem ga.

Vratio sam se u ducan, porazen. Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.

- Ucinilo mi se da je jedan poznanik.

Srecom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam trazio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukciji, doduše, drugim glasom, drukcijim rijecima. Svejedno mi je, postalo mi je otuzno njihovo prijateljstvo. Licilo je na nedoraslost. Ili na lijepu laz. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i vaznije.

Opet sam iskljucio svijet, u casu je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-hodzu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomracen.

Nije me se ticalo, a opet sam cuo njihov razgovor, ne razumijevajuci ga.

- Necu - rekao je Hasan, odbijajuci nešto - Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Necu da se miješam u to. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zakljucio je starac tiho.

Ali to više nije ljubav.

Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajuci svoje izdavanje. Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne trazimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Covjek je vjeran samo sebi.

Dok sam tako, prljajuci druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, ducan se zamracio, plave sjenke postale su crne.

Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.

- Udji - pozvao ga je hadzi-Sinanudin, ne dizuci se.

Hasan se digao, mirno, bez zurbe, i pokazao mu mjesto.

Ja sam se pomakao u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajuci tako svoju zbunjenost. Prvi put sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav ce biti ovaj susret, nisam znao ni sad dok sam ga gledao, uznemiren, vracajuci na njega pogled s Hasana, s hadzi-Sinanudina, sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta ce se desiti, da li ce me pozlijedjenost gurnuti protiv njega u najgorem casu i na najgori nacin, ili ce me strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjecao, zbog cega bih prezirao sebe cijelog zivota. Gubio sam prisebnost, osjecao kako mi zlicica igra i krv mucno navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pruzio (zar je osjetio moj nemir?), i jedva otvorivši poklopac, poceo da hvatam zute tanke vlati, prosipajuci ih drhtavim prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio cibuk i pruzio mi ga, pušio sam, potezao ljuti dim, prvi put u zivotu, jednom rukom drzao drugu i cekao da me pogleda, da mi nešto kaze, osjecajuci da sam mokar od znoja.

Nece sjesti, rekao je hadzi-Sinanudinu, svratio je slucajno, prolazeci ovuda, i sjetio se da ga nešto upita.

(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mracniji, mislio sam, još ruzniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mracan i ruzan.)

Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadzi-Sinanudin nece da plati seferi-imdadije, ratnu pomoc, odredjenu carskom zapoviješcu, pa i drugi zbog toga zatezu, a ako ugledni ljudi, kao on, hadzi-Sinanudin, ne izvršavaju svoju duznost, šta se moze ocekivati od ostalih, batakcija i lezihljebovica, kojih se ne tice ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da njihove akce ostanu nedirnute u cekmedzetu. On se nada da se to hadzi-Sinanudinu desilo slucajno, da je zaboravio ili propustio, i da ce uciniti što prije, odmah, da se ne pravi nepotrebna guzva, koja nikome ne koristi.

- Nije se desilo slucajno - odgovorio je hadzi-Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sacekavši da muselim kaze sve što je htio. - Nije slucajno, i nisam zaboravio, ni propustio, vec necu da dam što nije pravo. Buna u Posavini, to nije rat. Zašto onda da se placa ratna pomoc? A carska zapovijest, koju pominješ, ne tice se ovog slucaja, i treba sacekati odgovor Porte na molbu koju su poslali najugledniji ljudi, a svi misle isto, i niko se ne povodi ni za kim, pa ako bude carska odluka da se placa, platicemo.
- Hadzi Sinanudin-aga hoce da kaze da je najsigurnije poslušati carsku volju, a ako bi platili, ucinili bi to samovoljno i nezakonito, a samovolja i nezakonitost stvaraju nered i smutnju - umiješao se Hasan, ozbiljna lica, ušavši medju njih sa strane, prekrštenih ruku na prsima, ljubazno spreman da sve potanko objasni muselimu, ako nije shvatio.

Ali muselim nije volio šalu, niti ga je omelo ovo toboze naivno tumacenje. Ne pokazujuci nestrpljenje zbog ovog uplitanja, ni ljutinu zbog neskrivenog podsmijeha, ni prezir cak, za koji njegov polozaj nikad ne mora da trazi razlog, pogledao je Hasana svojim nepokretnim teškim ocima, za koje ni njegova rodjena zena ne bi mogla reci da su pitome, i okrenuo se hadzi-Sinanudinu:

- Kako hoceš, mene se ne tice. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
- Nije mi stalo je li jevtino, vec je li pravedno.
- Pravda moze da bude skupa.
- I nepravda isto tako.

Pa su se gledali jedan dugi trenutak, nisam vidio muselimov pogled, ali sam znao kakav je, a starac se cak osmjehnuo, ljubazno i dobrodušno.

Muselim se okrenuo i izašao iz ducana. Zelio sam da što prije izadjem na sokak, ugušice me vazduh koji je on disao, izbezumice me rijeci koje ce njih dvojica reci, rugajuci se.

Ali su me ovi ljudi neprestano iznenadjivali.

- Pa? - upitao je starac, i ne pogledavši za muselimom. - Jesi li se predomislio?
- Nisam.
- Hasanova se ne povlaci, kao carska. Ništa mi danas ne uspijeva.

Nasmijao se, kao da ga je Hasanovo odbijanje obradovalo, i poceo da se prašta:

- Kad ceš opet doci? Pocecu da mrzim i svoje i tudje poslove, odvajaju me od prijatelja.

Ni rijeci o muselimu! Kao da nije ni bio u ducanu, kao da je prosjak naišao, trazeci milostinu! Zaboravili su ga, odmah, cim je prag prekoracio.

Bio sam zacudjen. Kakva je to oholost, caršinska, gospodska, koja tako potpuno odbaci ono što prezire? Koliko godina i pasova mora proci da covjek uguši u sebi zelju da se naruga, da pljune, da izgrdi? Nisam vidio ni da to cine namjerno, ni da se savladavaju. Izbrisali su ga, jedostavno.

Gotovo da su i mene uvrijedili. Zar je moguce tako preci preko ovog covjeka? On zasluzuje više. O njemu se mora misliti. Njega je nemoguce zaboraviti, nemoguce izbrisati.

- Kako to da ni rijec niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reci?
- Prijetio je, vrijedjao.
- On moze unesreciti, ali ne moze uvrijediti. Moraš voditi racuna o njemu, kao o vatri, kao o mogucoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo ucinio.
- Mozda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao izmedju prstiju.
- Nisam se uplašio.

Pogledao me, iznenadjen valjda mojim glasom.

- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukcije nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadzi-Sinanudinom, nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrcavale su kroz mozak, usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjecanja, pozlijedjenosti, bijesa, bola, sve dok me nije okrznuo hladnim usredsredjenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukcijim nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom casu, kad su nam se pogledi dodirnuli, kao dva oštra vrha nozeva, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se vec javio, i plavio me, naglo, kao nadošla voda.

Dozivljavao sam teške casove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprecnim mišljenjima, mireci plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku, pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih zelja nasrtali da provale, zadrzavani kukaviclukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim ljudima, koji ga preziru i odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj strani, protiv njega, a volio bih da to ne zna.

Odlucio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najtezi stid, koji radja hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj su andjeli pjevali. Andjeli zla. Likujuci.

To je bio radosni cas moga preobrazaja.

Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snazni vrat, u malo pognuta pleca, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li ce se okrenuti, svejedno mi je da li ce me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mrznjom.

Mrzim te, šaptao sam strasno, okrecuci pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajuci ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina rijec, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i svjeza, bujna i bolna, kao ljubavna ceznja. On, govorio sam u sebi, ne dajuci mu da ode daleko od mene, ne dopuštajuci da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ici za njegovim tragovima, i opet ga priblizavao, da mi bude na nišanu ociju. Sve što je u meni bilo razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je trazilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jacala.

Moje srce je našlo oslonac.

Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, iduci sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajuci jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeci u tekiju.

Kad sam se ujutro probudio, mrznja je cekala budna, dignute glave, kao zmija sklupcana u vijugama moga mozga.

Necemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Zivot je dobio smisao.

Godila mi je u pocetku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenuci groznice, bila mi je dovoljna ta cma, strašna ljubav. Licilo je gotovo na srecu.

Postao sam bogatiji, odredjeniji, plemenitiji, bolji, cak i pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome lezištu, uspostavljao sam ponovo odnos prema svemu, oslobadjao se mracnog straha zbog besmisla zivota, zeljeni red se nazirao preda mnom.

Natrag, bolecivo sjecanje na djetinjstvo, natrag, ljigava nemoci, natrag stravo nesnalazenja. Nisam više odrana ovca natjerana u drac šiprazja, moja misao ne pipa po mraku, slijepa, srce mi je uzareni kotao u kome se kuhao opojni napitak.

Mirno i otvoreno sam gledao u oci svemu, nicega se ne bojeci. Išao sam svuda gdje sam mislio da cu vidjeti muselima, ili makar vrh njegovog turbana, sacekivao na sokaku kadiju i koracao za njim, gledajuci u njegova uska pogrbljena ledja, i odlazio polako, sam, malaksao od skrivene strasti. Da mrznja ima miris, osjecalo bi se iza mene na krv. Da ima boju, cm trag bi ostajao za mojim petama. Da moze da gori, plamen bi sukljao iz svih mojih otvora.

Znam kako se rodila, a kad je ojacala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam zelio da ne zaboravi pocetke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu. Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svacija. Neka im ostane vjerna.

Otišao sam opet Abdulah-efendiji, šejhu mevlevijske tekije, i zamolio da mi pomogne da pronadjem bratov grob. Došao sam njemu, rekao sam skrušeno, jer se ne usudjujem da sam molim one u cijoj je vlasti da ucine ili ne ucine milost, odbice me pa su mi onda sva vrata zatvorena, zato sam prisiljen da isturam ispred sebe bedele, i gajicu nadu sve dok ih budem nalazio. Došao sam njemu prvom, i uzdam se u njegovu dobrotu i zaklanjam za njegov ugled, jer moj više nije velik, a sam Bog zna da je to bez moje krivice. Zaduzio bi me mnogo, jer bih zelio da brata sahranim kako je Bog odredio, da mu se duša smiri.

Nije me odbio, ali mu se cinilo da zbog svoje nesrece manje vrijedim i manje znam. Rekao je:

- Njegova duša se smirila. Ona više nije ljudska, prešla je u drugi zivot, u kome nema ni zalosti, ni nespokojstva, ni mrznje.
- Ali je moja duša još ljudska.
- Ciniš li to onda zbog sebe?
- I zbog sebe.
- Da li zališ ili mrziš? Cuvaj se mrznje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Cuvaj se zalosti, da ne pogriješiš prema Bogu.
- Zalim, koliko je ljudski. Cuvam se grijeha, šejh-Abdulahu. Sve moje je u bozjim rukama. I u tvojim.

Morao sam mirno da saslušam njegovu pouku i da ga odobrovoljim zavisnošcu. Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.

Nisam bio toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv, ni toliko slab, da bih imao razloga da budem gnjevan. Sluzio sam se drugima, puštajuci da se osjecaju jaci. Imao sam oslonac i putokaz, zašto da budem sitnicav?

Pomogao mi je, dobio sam dozvolu da udjem u tvrdjavu i pronadjem grob. I Hasan je pošao sa mnom. Poveli smo i momke, sa praznim tabutom i lopatama.

Na tvrdjavsko groblje nas je odveo strazar, sluga, grobar, teško je bilo odrediti šta je taj cutljivi covjek, nenaviknut na razgovor, nenaviknut da gleda ljudima u oci, plašljivo radoznao, ljutito usluzan, kao da se neprestano borio izmedju zelje da nam pomogne i da nas otjera.

- Tu je - pokazivao je glavom pusti proplanak iznad tvrdjave, s cirevima svjezih humki i ranama provaljenih grobova, zarastao u gustu kupinu i halugu.
- Znaš li gdje je grob?

Pogledao nas je ispod oka, bez rijeci. Moglo je to da znaci:

- Kako ne bih znao, ja sam ga i ukopao! A isto tako:
- Kako bih znao? Pogledaj koliko ih je, bez oznake i bez imena.

Išao je izmedju grobova, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, kao što se kopaju trapovi. Zastao bi nad nekim, gledao trenutak ulegnutu zemlju i odmahnuo glavom.

- Nikola. Hajduk. Ili:
- Becir. Mašin unuk. Nad nekim je samo cutao.
- Gdje je Harun?
- Tu je.

Krenuo sam sam, izmedju zatrpanih jama, da nadjem mrtvog brata. Mozda cu osjetiti po uzbudjenju, po tuzi, po nekom znaku, mozda ce me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoc svojih cula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rodjenja?

- Harune! - zvao sam necujno, cekajuci odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbudjenja, ni tuge cak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjecaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, vaznijeg od svega što zivi znaju.

Usamljen medju grobovima, zaboravio sam na mrznju.

Vratila mi se kad sam prišao ljudima.

Stajali su nad jednom jamom, istom kao i druge.

- Je li to? - pitao je Hasan. - Sigurno?
- Meni je svejedno, nosite koga hocete. Ali ovo je.
- Kako znaš?
- Znam. Zakopan je u jedan stari mezar.

Zaista, momci su pronašli dvoje kosti, pokupili jedne u tabut, pokrili caburtijom i krenuli niz obronak.

Koga nosimo? - mislio sam uzasnut. Ubojicu, krvnika, zrtvu? Cije smo kosti uznemirili? Pobijenih je mnogo, nisu samo Haruna zakopali u tudji grob.

Išli smo iza momaka što su na ramenima nosili tabut i necije kosti pokrivene zelenom cohom.

Hasan mi je dodirivao lakat, kao da me budi.

- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je cudan.
- Tuzan?
- Volio bih da je tuzan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam ocekivao da me nešto opomene kad naidjem na Harunov grob.
- Suviše traziš od sebe. Dovoljno je da zališ. Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se dogadja u meni. Ne vraca me bez razloga u zalost.

Na caršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjecao sam kako je sve više nogu iza nas, sve mukliji je topot koraka, sve je gušca ljudska ljesa, nisam ih ocekivao toliko, ucinio sam ovo zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajuci njihovo. Nisam se osvrtao da ih vidim, ali sam, uzbuden, osjecao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s njim, postajao vazniji i jaci, bilo je isto što i ja, uvecan. Zalili su, osudjivali, mrzili, svojim prisustvom, cuteci.

Ova dzenaza je opravdanje moje mrznje. Hasan je nešto tiho rekao.

- Šta kazeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.

Odmahnuo sam glavom. Necu da govorim. Drugo je bilo onda, u dzamiji. Išli su za mnom, kad sam se vracao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo. Ne cekaju od mene rijeci, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo ucinio, necemo sahraniti ovog bivšeg covjeka da ga opravdamo neduznog, ucinicemo više: posijacemo ove kosti kao sjecanje na nepravdu. A neka nikne šta hoce i šta Bog odredi. Tako je moja mrznja postala plemenitija i dublja.

Pred dzamijom momci su stavili tabut poknven zelenom caburtijom na mejtaš. Uzeo sam abdest, stao ispred tabuta i poceo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po duznosti, kao uvijek dosad, vec sa izazovom i likovanjem:

- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je ucinio?
- Praštamo.
- Jamcite li za njega pred Bogom?
- Jamcimo.

Nikad svjedocenje za mrtvog covjeka pred njegov vjecni put nije bilo iskrenije i izazovnije. Mogao sam da pitam deset puta, odgovarali bi sve glasnije. Mozda bismo poceli da vicemo, s prijetnjom, bijesno, s pjenom na ustima.

Onda su ovog starog mrtvaca nosili na ramenima, preuzimajuci tabut jedan od drugoga, ukazujuci mu pocast, radi sevapa, i inada.

Sahranili smo ga uz tekijski zid, na mjestu gdje se sokak otvarao prema kasabi. Da bude izmedju mene i ljudi, štit i opomena.

Nisam zaboravio, muslimani su se nekad sahranjivali u zajednickom groblju, jednaki i poslije smrti. Poceli su se razdvajati kad su postali nejednaki u zivotu. I ja sam brata izdvojio, da se ne bi pomiješao s drugima. Umro je zato što se suprotstavio; neka vojuje i mrtav.

Kad sam ostao sam, kad su se ljudi razišli, bacivši po grudu zemlje u grob, kleknuo sam uz nabubrelu humku, necije vjecno boravište, i spomen na Haruna.

- Harune! - šaptao sam u zemlju kucu, humku cuvarku. - Harune, brate, sad smo više nego braca, ti si rodio mene današnjeg, da budem pamcenje; ja tebe izdvojenog, da budeš biljeg. Sretaceš me jutrom i vecerom, svakog dana, mislicu na tebe više nego dok si bio ziv. I neka svi zaborave, jer je ljudsko pamcenje kratko, ja necu, ni tebe ni njih, kunem se i onim i ovim svijetom, brate Harune.

Na sokaku me ceka Ali-hodza, poštovao je moj razgovor sa sjenkom mrtvacevom. Volio sam izbjeci susret s njim, narocito sad, uzbudjen poslije sahrane, ali nisam mogao. Srecom, bio je ozbiljan, i ljubazan, mada cudan, kao uvijek. Izrazio mi je saucešce, i zazelio sabur, meni i svim ljudima, zbog gubitka, a on je svaciji, iako je to i jedan dobitak, jer mrtvi mogu da budu korisniji nego zivi, a onakvi su kakvi su nam potrebni, ne stare, ne svadjaju se, nemaju svoga mišljenja, cutke pristaju da budu asker, i nece izdati, sve dok ih ne pozovu pod drugu zastavu.

- Zar me vidiš? - pitao sam ga. - Zar me poznaješ?
- Vidim te i poznajem. Ko ne poznaje šejha Nurudina!

Ne prezire me, nisam za njega više samo vazduh.

Cemu se od mene nada kad priznaje da postojim?

Hasan i zlatar Sinanudin platili su da se nad mezarom sagradi grobnica od tvrdog kamena, i lijepa zeljezna ograda oko nje.

Vracajuci se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na Harunovu grobu gori svijeca. Neko je stajao sa strane.

Prišao sam i poznao Mula-Jusufa, ucio je molitvu.

- Jesi li ti upalio svijecu?
- Nisam. Gorjela je kad sam naišao.

Stavile su je i zapalile necije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom.

Otada su uoci svakog praznika gorjele svijece na nišanima.

Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbudjen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova cista duša svijetli plamiccima, to njegova sjena uz njega. Nije to više bila potreba za zaštitom, vec dovodi nepoznate, da pale ove njezne vatrice njegovoj uspomeni.

Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za zivota jedva ga je ko znao.

Meni je bio krvavo. Za zivota bio mi je samo brat.

XIII

Lijepa rijec je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdizu.

Privrzenost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Mozda je u njegovim rijecima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslucivao, ili se ja varam, mozda je moja osjetljivost vidjela i ono cega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.

Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao i ucinio, i što mi je sve njegovo postalo vazno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni traziti joj razlog. Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.

Vezao sam se uz njega (dobra rijec: vezao, kao u oluji, na ladi, na klisuri) zato što je rodjen da bude drug ljudima, i što je izabrao