Drugi dio od Sahiha (Vjerodostojnika) Ebu Abdullaha Muhameda, sina
Ismaila sina Ibrahima sina Mugireta sina Berdizbeha, Buharije Džu'fije, bio
zadovoljan Allah - uzvišen je (On) - od njega i ukoričio ga sa Svojom
milošću i nastanio ga (u) sredinu Svoga raja! Amin (Uslišaj)!
SAHIH (VJERODOSTOJNIK)
BUHARIJE
U IME ALLAHA MILOSRDNOGA
MILOSTIVOGA
KNJIGA DVAJU
(GODIŠNJIH) PRAZNIKA
GLAVA
o dvama praznicima (godišnjim
- ili GLAVA o dva godišnja praznika) i (o) ukrašavanju sebe u njemu (u
prazniku).
PRIČAO NAM JE
Ebul-Jeman, rekao je: izvijestio nas je Šuajb od Zuhrije, rekao je: izvjestio
me Salim, sin Abdullaha, da je Abdullah, sin Umera, rekao: uzeo je Umer (jedan
dugi) kaput od brokata (teške svile, što) se prodavaše u pijaci (na trgu), pa
ga je uzeo pa je došao poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, pa je
rekao:
"O
poslaniče Allaha, kupi sebi ovo (da) se ukrasiš (nagizdaš, uljepšaš) s
njim za praznik i (za primanje) izaslanstva (deputacija)." Pa je rekao
njemu poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio: "Ovo je samo odijelo
(odjeća onoga) ko (je takav da) nema udjela njemu (u sreći na
budućem svijetu)." Pa je ostao Umer koliko je htio Allah da ostane,
zatim je poslao k njemu poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, za
(poklon dugi) kaput svile (tj. poslao mu je kaput od svile), pa ga je uzeo
(ponio) Umer, pa ga je donio poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, pa
je rekao: "O poslaniče Allaha, zaista si ti rekao: "Ovo je samo
odijelo (odjeća onoga) ko (je takav da) nema udjela njemu (na budućem
svijetu), a poslao si (sada) k meni ovaj kaput?!" Pa je rekao njemu
poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio: "Prodaćeš ga i
pogodićeš (tj. podmirićeš) s njim tvoju (svoju) potrebu."
GLAVA
(igre) kopalja i štitova (na) dan praznika.
PRIČAO NAM JE
Ahmed, rekao je: pričao nam je Ibnu Vehb, rekao je: izvijestio nas je Amr
da je Muhamed, sin Abdurahmana, Esedija pričao njemu od Urveta, od Aiše,
rekla je:
Unišao je meni (tj.
Posjetio me) poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, a kod mene su (bile
u tom času) dvije djevojke, pjevaju njih dvije pjesmu Bu'asa (tj. pjesmu o
boju kod tvrđave Bu'as, koji se odigrao prije islama između plemena
Evsa i Hazredža). Pa je legao (Muhamed a.s. stranom tijela, a ne leđima) na
postelju i okrenuo je svoje lice (na suprotnu stranu). I unišao je Ebu Bekjr pa
je odbio (odgurnuo; ili: zadržao, zaustavio) mene i rekao je: "Svirala
(Ćurlika) đavola (li) je kod poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i
spasio?" Pa se okrenuo na njega poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i
spasio, pa je rekao: "Pusti njih dvije (tj. Ostavi ih na miru)!" Pa
pošto je zanemario (ispustio iz vida djevojke), namignula sam njima dvjema pa
su izašle njih dvije. A bio je (to) dan praznika, (u njemu) igraju se Crnci sa
štitovima i kopljima, pa ili sam pitala Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i
spasio, ili je rekao (on sam od sebe): "Je li želiš (da) gledaš?"
Rekla sam: "Da." Pa me je podigao (postavio) iza sebe, moj obraz je
na njegovom obrazu, a on govori: "Uzmite (tj. Tako vam i treba), o
Erfidovići!" Te kada sam se dosadila, rekao je: "Dosta ti je?"
Rekla sam: "Da." Rekao je: "Pa odi (idi)."
GLAVA
molbe (Uzvišenom Bogu) u prazniku.
PRIČAO NAM JE
Hadžadž, rekao je: pričao nam je Šubete, rekao je: izvijestio me Zubejd,
rekao je: čuo sam Ša'biju (priča) od Bera'a, rekao je: čuo sam
Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, govori pa je rekao:
"Zaista prvo što
ćemo početi s njim od ovoga našega dana je da ćemo klanjati,
zatim ćemo se povratiti (kućama) pa ćemo (da) koljemo (žrtve -
kurbane), pa ko je učinio (tj. ko učini tako), pa već je pogodio
(tj. pogodiće) naš običaj (naš postupak)."
PRIČAO NAM JE
Ubejd, sin Ismaila, rekao je: pričao nam je Ebu Usamete od Hišama, od
njegova oca, od Aiše - bio zadovoljan Allah od nje (s njom) - rekla je:
Unišao (Ušao) je Ebu
Bekjr, a kod mene su dvije djevojke od djevojaka Pomagača, pjevaju njih
dvije o (onome) što su jedni drugima govorili Pomagači (u vezi boja na)
dan Bu'asa. Rekla je (Aiša): A nisu njih dvije dvije pjevačice (pozanatu,
po profesiji). Pa je rekao Ebu Bekjr: "Zar su svirale đavola u
kući (u sobi) poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i spasio." A to je
(bilo) u dan praznika (blagdana). Pa je rekao poslanik Allaha, pomilovao ga
Allah i spasio: "O Ebu Bekjre, zaista za svaki narod je praznik (tj.
zaista svaki narod ima svoj praznik), a ovo je naš praznik."
GLAVA
jedenja (na) dan mršenja prije izlaženja (iz kuće na molitvu).
PRIČAO NAM JE
Muhamed, sin Abdurahima, pričao nam je Seid, sin Sulejmana, rekao je:
pričao nam je Hušejm, rekao je: izvijestio nas je Ubejdulah, sin Ebu
Bekjra sina Enesa, od Enesa, rekao je:
Bio je poslanik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (običaja da) neće izjutra
otići (na) dan mršenja (prije nego) dok pojede (nekoliko) hurmi (datula).
A rekao je Muredže', sin Redža'a: pričao mi je Ubejdulah, rekao je:
pričao mi je Enes od Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio: i pojede
ih liho (neparan broj komada).
GLAVA
jedenja (na) dan klanja (žrtve).
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Ismail od Ejuba, od Muhameda, od Enesa,
rekao je: rekao je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio:
"Ko je zaklao
(žrtvu) prije molitve, pa neka povrati (tj. neka nanovo, ponovo zakolje drugu
žrtvu jer mu ona prva ne vrijedi)." Pa je ustao (jedan) čovjek pa je
rekao: "Ovo je dan (što) se želi u njemu meso." I spomenuo je
(siromaštvo koje vlada kod jednog dijela) od njegovih susjeda, pa kao da je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, potvrdio (to) njemu. Rekao je (onaj
čovjek pokoravajući se da ponovi žrtvu i pitajući može li
vrijediti za žrtvu mlado jare): "I kod mene je mladica (tj. Ja imam mlado
žensko janje ili jare), draža je k meni od dvije ovce mesa (pa vrijedi li za
žrtvu)?" Pa je dozvolio (dopustio) njemu Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah
i spasio, pa ja neću znati (tj. ne znam) je li dostigla dozvola kome
(drugome) osim njega (tj. osim onoga čovjeka) ili ne.
PRIČAO NAM JE
Usman, rekao je: pričao nam je Džerir od Mensura, od Ša'bije, od Bera'a,
sina 'Aziba, rekao je:
Govorio nam je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan žrtava poslije molitve pa
je rekao: "Ko je klanjao našu molitvu i žrtvovao naše žrtve (ili: našu
žrtvu, tj. i ko je zaklao žrtvu onako i onda kao i mi), pa već je pogodio
žrtvu (pravu). A ko je žrtvovao prije molitve, pa ono je prije molitve, a nema
žrtve njemu." Pa je rekao Ebu Burdete, sin Nijara, ujak (daidža) Bera'a:
"O poslaniče Allaha, pa zaista ja sam žrtvovao moju (tj. svoju) ovcu
prije molitve, i poznavao sam da je dan - dan jedenja i pijenja, i volio sam
(želio sam) da bude moja ovca prva ovca (što) se zakolje u mojoj kući, pa
sam zaklao svoju ovcu i ručao sam prije (nego) da dođem
molitvi." Rekao je (Muhamed a.s.): "Tvoja ovca je ovca mesa
(običnoga, a nije mesa žrtvenoga)." Rekao je (Ebu Burdete): "O
poslaniče Allaha, pa zaista kod nas je (tj. pa zaista mi imamo) naša mlada
kozica, draža je k meni od dvije ovce, pa je li naknađuje (ona) meni
(žrtvu, tj. je li ona dosta, vrijedi li ona da bude žrtva od mene, za
mene)?" Rekao je (Muhamed a.s.): "Da, a neće naknađivati
(tj. neće biti dostatna, neće više vrijediti to ni) od jednoga
(čovjeka, tj. ni za koga više) poslije tebe."
GLAVA
izlaženja ka klanjalištu bez govornice.
PRIČAO NAM JE
Seid, sin Ebu Merjema, rekao je: pričao nam je Muhamed, sin Džafera, rekao
je: izvijestio me Zejd od 'Ijada, sina Abdulaha sina Ebu Serha, od Ebu Seida
Hudrije, rekao je:
Bio je poslanik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (običaja da) izađe (na) dan
mršenja i žrtava ka klanjalištu (tj. na otvoren neograđen prostor gdje bi
klanjao bajramsku - prazničnu molitvu). Pa prva stvar (što) počne s
njom je molitva. Zatim od
e (sa molitve, tj. okrene se) pa stane okrećući se prema
ljudima, a ljudi su sjedioci (tj. sjede) na (tj. u) svojim redovima, pa ih
savjetuje, i oporučuje im i zapovjeda im. Pa ako htijaše (Pa ako je htio)
da odreže (tj. odvoji, pošalje u to vrijeme neku) vojsku, odreže je (tj. odvoji
je, pošalje je), ili (da) zapovjedi (neku) stvar, zapovjedi je, zatim ode.
Rekao je Ebu Seid: Pa neprestano su ljudi na tome (bili, tj. tako su postupali,
činili) dok sam izašao sa Mervanom, a on je (tada bio) zapovjednik Medine,
(izašao sam) u (danu praznika) žrtava ili mršenja, pa pošto smo došli ka
klanjalištu, kadli govornica (što) ju je sagradio Kjesir, sin Salta, pa kadli
Mervan hoće da se uspne (na) nju prije (nego) da klanja. Pa sam (ga)
potegao za njegovu odjeću (da najprije klanja), pa je potegao (on) mene,
pa se uzdigao (uspenjao), pa je govorio prije molitve, pa sam rekao njemu:
"Izmijenili ste (prvobitni postupak) tako mi Allaha." Pa je rekao:
"O Ebu Seide, već je otišlo (ono) što znadeš (ti)." Pa sam
rekao: "Što znadem (ja), tako mi Allaha bolje je od (onoga) što neću
znati (tj. što ne znam)." Pa je rekao: "Zaista ljudi ne sjeđaše
(ne sjedaše, tj. neće da sjede) nama poslije molitve (da saslušaju
prediku), pa sam je učinio prije molitve."
GLAVA
idenja (tj. pješačenja) i jahanja k prazniku, i molitve
(praznika) prije govora (predike, propovjedi), i (molitve praznika) bez poziva
(na molitvu, ezana), a ni poziva za podizanje (uspostavljanje molitve - ikameta
nema u prazničnoj molitvi).
PRIČAO NAM JE
Ibrahim, sin Munzira, rekao je: pričao nam je Enes od Ubejdulaha, od
Nafi'a, od Abdulaha, sina Umera, da poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i
spasio, klanjavaše (da je klanjao) u (prazniku) žrtava i mršenja (najprije
molitvu), zatim govori poslije molitve.
PRIČAO NAM JE
Ibrahim, sin Musa-a, rekao je: izvjestio nas je Hišam da je Ibnu Džurejdž
izvjestio njih, rekao je: izvjestio me 'Ata' od Džabira, sina Abdulaha, rekao
je: čuo sam ga (da) govori:
Zaista je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, izašao (na) dan mršenja pa je
počeo sa molitvom prije govora (propovjedi). Rekao je (Ibnu Džurejdž): A
izvijestio me 'Ata' da je Ibnu Abas poslao k Ibnu Zubejru u početku
(vremena) što se priseglo (u njemu na vjernost poslije smrti Jezidove) njemu:
Zaista ono ne pozivaše se za molitvu (na) dan (praznika) mršenja, a propovjed
je samo poslije molitve. A izvjestio me je (to su riječi opet Ibnu
Džurejdža) 'Ata' od Ibnu Abasa i od Džabira, sina Abdullaha, rekla su njih dva:
Ne pozivaše (na molitvu na) dan (praznika) mršenja ni (na) dan (praznika)
žrtava. A od Džabira, sina Abdullaha, rekao je: čuo sam ga (da) govori:
Zaista je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, ustao pa je počeo sa
molitvom, zatim je govorio ljudima poslije. Pa pošto je završio vjerovijesnik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, sišao je (tj. prošao je redove ljudi) pa
je došao ženama, pa ih je opominjao (savjetovao), a on se (pri tome) naslanja
na ruku Bilala, a Bilal je prostirač svoje odjeće (tj. razastro je
svoju odjeću da) bacaju u nju žene milostinju. Rekao je: rekao sam 'Ata'u:
"Je li vidiš dužnost na vođu sada da dođe ženama pa (da) ih
opominje kada svrši (završi propovjed, govor ljudima)?" Rekao je:
"Zaista to je svakako dužnost na njih (vođe), i nije za njih (tj. i
oni nemaju razloga) da neće činiti (tj. da ne čine to; a zadnja
rečenica može da se i ovako prevede: i šta je njima - imamima, vođama
- da ne čine to?)."
GLAVA
propovjedi poslije (molitve) praznika.
PRIČAO NAM JE
Ebu Asim, rekao je: izvijestio nas je Ibnu Džurejdž, rekao je: izvijestio me Hasen,
sin Muslima, od Tavusa, od Ibnu Abasa, rekao je: Prisustvovao sam prazniku sa
poslanikom Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, i (sa) Ebu Bekjrom, i Umerom i
Usmanom, bio zadovoljan Allah od njih (s njima), pa svaki (od) njih (tj. svi
oni) klanjavaše prije propovjedi.
PRIČAO NAM JE
Ja'kub, sin Ibrahima, rekao je: pričao nam je Ebu Usamete, rekao je:
pričao nam je Ubejdulah od Nafi'a, od Ibnu Umera, rekao je:
Bio je poslanik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, i Ebu Bekjr i Umer, bio zadovoljan Allah
od njih dvojice (s njima, svi su bili običaja da) klanjaju (molitvu) dva
praznika prije propovjedi.
PRIČAO NAM JE
Sulejman, sin Harba, rekao je: pričao nam je Šu'bete od 'Adija, sina
Sabita, od Seida, sina Džubejra, od Ibnu 'Abasa da je Vjerovijesnik, pomilovao
ga Allah i spasio, klanjao (na) dan mršenja dva naklona (rekjata), nije klanjao
(ništa drugo) prije njih, a ni poslije njih (odnosno prije nje, tj. te molitve
od dva naklona - rekjata, a ni poslije nje), zatim je došao (tj. prišao)
ženama, a sa njim je Bilal, pa im je zapovjedio za milostinju pa su počele
(da) bacaju (žene), baca žena svoje minđuše (naušnice, ušnjake) i svoju
ogrlicu (đerdan, ali ne od dragulja i skupocijenosti - jer toga nisu ni
imale tada - nego od mirisnih korjenova i materija).
PRIČAO NAM JE
Adem, rekao je: pričao nam je Šubete, rekao je: pričao nam je Zubejd,
rekao je: čuo sam Šabiju (priča) od Bera'a, sina Aziba, rekao je:
rekao je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio:
"Zaista prvo što
počinjemo u ovome našem danu je da klanjamo, zatim ćemo (da) se
vratimo pa (da) koljemo (žrtve), pa ko je učinio to, pa već je
pogodio naš običaj (naš postupak), a ko je zaklao (životinju određenu
za žrtvu) prije molitve, ono je samo meso (obično što) ga je proturio
(ponudio) svojoj porodici, nije od žrtve (ni) u (jednoj) stvari (tj. ni u
čemu, ni po čemu nije žrtva)." Pa je rekao (jedan) čovjek
od Pomagača, rekne se njemu (ime mu je) Ebu Burdete, sin Nijara: "O
Poslaniče Allaha, zaklao sam (prije molitve), a kod mene je mladica (tj.
mlada kozica, a to znači: a imam mlado žensko jare), bolja je od stare
(koze ili ovce)." Pa je rekao: "Učini je mjesto nje (tj. zakolji
kao žrtvu to mlado mjesto onoga što si bio odredio za žrtvu, a zaklao ga prije
molitve, to učini sada samo ti), a neće ispuniti, ili naknaditi (tako
malodobno i mlado jare ni) od jednoga (tj. ni za jednoga čovjeka, ni jedan
čovjek) poslije tebe."
GLAVA
(onoga) što se mrzi od nošenja (tj. kao što je nošenje) oružja u
prazniku i svetome tlu (Mekje noseći ga iz oholosti i neoprezno).
A rekao je Hasen:
Zabranilo se njima da nose oružje praznikom (na dan praznika) osim (u
slučaju) da se boje (kakvoga) neprijatelja.
PRIČAO NAM JE
Zekjerija, sin Jahja-a, Ebu Sukjejn, rekao je: pričao nam je Muharibija,
rekao je: pričao nam je Muhamed, sin Sukata, od Seida, sina Džubejra,
rekao je: bio sam sa Ibnu Umerom kada ga je pogodilo željezo (oštrica, vršak)
koplja u dio tabana koji se ne dotiče tla (tj. u udubljeni dio tabana od)
njegova stopala (njegove noge), pa se zalijepila (prijonula, tj. prikovala se)
njegova noga (stopalo) za stremen (uzengiju; ili: za devu na kojoj je jahao).
Pa sam sišao (sjahao) pa sam je (tj. pa sam ga, željezo) iščupao. A to je
(bilo) u (vrijeme hodočašća na) Mini. Pa je doprlo (do ušiju to)
Hadžadžu, pa je počeo (da) ga posjećuje pa je rekao Hadžadž:
"Da znamo ko te
pogodio (kaznili bi ga)." Pa je rekao Ibnu Umer: "Ti si me
pogodio." Rekao je: "A kako?" Rekao je: "Nosio si oružje u
danu (što) se ne nosaše (nije se nosilo) u njemu (oružje), i uveo si (tj.
dozvolio si, dao si da uniđe) oružje (u) sveto tlo (Mekje), a nije se
oružje uvodilo (tj. unosilo u - na) sveto tlo."
PRIČAO NAM JE
Ahmed, sin Jakuba, rekao je: pričao mi je Ishak, sin Seida sina Amra sina
Seida sina Asa (Asija), od njegova oca, rekao je:
Unišao je Hadžadž na
(razgovor, tj. u posjetu) Ibnu Umeru, a ja sam kod njega (u tom času bio),
pa je rekao: "Kako je on?" Pa je rekao: "Dobro." Pa je
rekao: "Ko te je pogodio?" Rekao je: "Pogodio me je (onaj) ko je
zapovjedio (izdao zapovjed) za nošenje oružja u danu (što) se neće
dozvoliti (tj. što nije dozvoljeno) u njemu njegovo nošenje, misli (na)
Hadžadža." (To je onaj zloglasni
Hadžadž.)
GLAVA
uranenja (uranka, ranog izlaženja iz kuće) za praznik (tj. na
molitvu praznika).
A rekao je Abdullah,
sin Busra: Zaista završavasmo u ovome času (molitvu praznika, a ovaj
vođ - imam sada tek dolazi). A to je (bilo u) vremenu (molitve)
slavljenja.
(U pogledu ove izjave ovoga druga Muhameda a.s. postoje
prilično mnoga tumačenja koja nećemo navoditi. Pod izrazom
molitva slavljenja misli se na molitvu koja nije obavezna, a koja se klanja
kada Sunce odskoči za koplje i dvije dužine koplja, a ta se molitva zove
još i salatud-duha.)
PRIČAO NAM JE
Sulejman, sin Harba, rekao je: pričao nam je Šubete od Zubejda, od
Ša'bije, od Bera-a, rekao je:
Govorio nam je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan klanja (žrtava) pa (je)
rekao: "Zaista prvo što počinjemo (ili: što ćemo početi) s
njim u ovome našem danu je da ćemo (da) klanjamo, zatim ćemo (da) se
vratimo pa (da) koljemo (žrtve). Pa ko je učinio to, pa već je
pogodio naš običaj (postupak). A ko je zaklao prije (nego) da klanja, pa
ono je samo meso (obično što) ga je požurio (zaklati) za svoju porodicu,
nije od žrtve (ni) u (jednoj) stvari." Pa je ustao moj ujak (dajidža) Ebu
Burdete, sin Nijara pa je rekao: "O Poslaniče Allaha, ja sam zaklao
prije (nego) da klanjam, a kod mene je mladica bolja od stare (koze ili ovce pa
može li vrijediti, važiti?)" Rekao je: "Učini je mjesto nje; ili
je rekao: "Zakolji je, a neće naknaditi (tj. a neće vrijediti
kao naknada) mladica (ni) od (tj. ni za) jednoga (čovjeka) poslije
tebe."
GLAVA
vrijednosti djela (rada, dobra posla) u danima križanja i sušenja
mesa na Suncu (tj. u danima praznika žrtava - za vrijeme hadži ili kurban
bajrama).
A rekao
je Ibnu Abas: "I spominjite Allaha u poznatim danima..."
(Citat iz Kur'ana
je iskrivljen, i prevod je prema tome iskrivljenom citatu.)
(u tome odlomku iz
Kur'ana riječi: "u poznatim danima" - znače) dani deset
(prvih dana mjeseca zul-hidžeta), a odbrojani dani su dani križanja i sušenja
mesa na Suncu (tj. a odbrojani dani, koji su spomenuti u drugom odlomku
Kur'ana, to su dani praznika žrtava kada se meso križa, siječe i suši - a
to su zadnja četiri dana od deset spomenutih "poznatih dana"). A
bio je Ibnu Umer i Ebu Hurejrete (bili su običaja da) izađu njih dva
k trgu (tj. na trg, pijacu) u danima deset (prvih dana zul-hidžeta),
veličaju njih dva (tj. i na trgu njih dva izgovaraju "Allahu
ekjber"......) i veličaju ljudi za veličanjem njih dvojice (tj.
povode se za njima i udruže se sa njima u veličanju). A veličao je
Muhamed, sin Alije ozadi (iza) suvišne (tj. dobrovoljne, neobavezne molitve, a
to znači donosio je tekjbire ne samo iza fardova nego i iza suneta u
danima praznika žrtava).
PRIČAO NAM JE Muhamed, sin
Ar'areta, rekao je: pričao nam je Šubete od Sulejmana, od Muslima Betina,
od Seida, sina Džubejra, od Ibnu Abasa, od Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i
spasio, da je on rekao:
"Nije posao (rad, djelatnost ni) u
(kojim) danima vrijedniji od nje (tj. od rada, od djelatnosti) u ovo deset
(dana na početku zul-hidžeta mjeseca)." Rekli su: "A ni
borba?" Rekao je: "A ni borba osim (jedino što je vrijednije to da)
je (jedan) čovjek izašao, izlaže se opasnosti sa svojom osobom i svojim
imanjem, pa se nije vratio (ni) sa (jednom) stvari (ni sa čime, tj.
poginuo je on i nastradao mu je i imetak, imanje)."
GLAVA
veličanja
(izgovaranja "Allahu ekjber"..... u) danima Mine i kada je jutrom
išao (krećao, odlazio - a to znači: kada ide...) k Arefatu. (Mina i Arefat su mjesta u okolini Mekje koja
se posjećuju za vrijeme hodoćašća.)
A bio je Umer, bio zadovoljan Allah od
njega, (običaja da) veliča u svojoj kupoli u Mini, pa ga čuju
pripadnici (tj. posjetioci) bogomolje pa veličaju (za njim) i veličaju
stanovnici trgova (pijaca povodeći se za njegovim veličanjem tako) da
se trese Mina veličanjem (tj. učenjem tekjbira). A bio je Ibnu Umer
(običaja da) veliča u Mini (u) te dane (tih dana) i ozadi (iza)
molitava, i na svojoj postelji, i u svome šatoru, i svome mjestu sjedenja, i
svome mjestu idenja (hodanja; ili: i svome sjedenju i svome hodanju u) te dane
sve. A bila je Mejmuna
(običaja da) veliča (na) dan klanja (žrtve). I bile su (one), žene
(običaja da) veličaju ozadi (iza) Ebana, sina Usmana, i Umera, sina
Abdul-Aziza, (u) noćima križanja i sušenja mesa (tj. u noćima
praznika žrtava - Kurban bajrama) sa ljudima u bogomolji.
PRIČAO NAM JE
Ebu Nuajm, rekao je: pričao nam je Malikj, sin Enesa, rekao: pričao
mi je Muhamed, sin Ebu Bekjra, Sekafija, rekao je: pitao sam Enesa, a mi smo
dva odlazača jutrom od Mine k Arefatu, (pitao sam ga) o telbiji (tj. o
rečenici koja se izgovara u hodočašću):
"Kako
činjaste (to) (kako ste činili to) sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga
Allah i spasio?" Rekao je: "Izgovaraše telbiju izgovarač telbije
(kada god hoće), neće se zanijekati (neće se osuditi to) njemu,
i veliča veličalac pa se neće zanijekati (osuditi to)
njemu."
PRIČAO NAM JE Muhamed, rekao je:
pričao nam je Umer, sin Hafsa, rekao je: pričao nam je moj otac od
Asima, od Hafse, od Umu Atije, rekla je:
Zapovjedaše se nama da izađemo
(na) dan praznika, čak (da) izvedemo djevojku iz njezine zavjese (tj. iz
njezinog dijela sobe ograđenog zavjesom za nju), čak (da) izvedemo
žene u mjesečnici (menstruaciji), pa (one) budu ozadi (iza) ljudi, pa
veličaju za njihovim veličanjem i mole za njihovom molbom, nadaju se
(tj. nadajući se one) blagoslovu toga dana i njegovoj čistoti.
GLAVA
molitve (okrenuvši
se) ka koplju (kao zaklonu).
PRIČAO NAM JE Muhamed, sin Bešara,
rekao je: pričao nam je Abdul-Vehab, rekao je: pričao nam je
Ubejdulah od Nafi'a, od Ibnu Umera da Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i
spasio, (imaše i ovakav postupak:) zabadaše se koplje pred njega (na) dan
mršenja i klanja (žrtve), zatim (on) klanja.
GLAVA
nošenja štapa ili
koplja ispred vođe (na) dan praznika.
PRIČAO NAM JE Ibrahim, sin
Munzira, rekao je: pričao nam je Velid, rekao je: pričao nam je Ebu
Amr, rekao je: izvijestio me Nafi' od Ibnu Umera, rekao je:
Bio je Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, (običaja da) jutrom odlazi (rano) ka klanjalištu, i štap
se ispred njega (pred njim) nosi, i postavi se u klanjalištu ispred njega (pred
njim štap) pa klanja k (prema) njemu (okrenuvši se kao zaklonu).
GLAVA
izlaženja žena i
žena u mjesečnici (menstruaciji) ka klanjalištu (tj. k mjestu gdje se
klanja molitva praznika).
PRIČAO NAM JE Abdullah, sin
Abdul-Vehaba, rekao je: pričao nam je Hamad od Ejuba, od Muhameda, od Umu
Atije, rekla je:
Zapovjedilo (ili: Zapovijedalo) se nama
da izvedemo (izvodimo i) djevojke stavljene pod zavjesu (iza zavjese). A od
Ejuba, od Hafse (priča se) sa (načinom) sličnim njemu (navedenom
hadisu), a povećao je (dodao je Ejub) u pričanju Hafse, rekao je
(Ejub): ili je rekla: djevojke i (one što su tek) stavljene pod zavjese. A
odstranjivale su se žene u mjesečnici (od) klanjališta (tj. malo dalje su
stajale, bile su odmaknute od mjesta gdje se klanja).
GLAVA
izlaženja djece ka
klanjalištu.
PRIČAO NAM JE Amr, sin Abasa,
rekao je: pričao nam je Abdurahman, rekao je: pričao nam je Sufjan od
Abdurahmana, rekao je: čuo sam Ibnu Abasa, rekao je:
Izašao sam sa Vjerovijesnikom,
pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan mršenja, ili žrtava (sumnja je od
pripovjedača), pa je klanjao (molitvu za taj) praznik, zatim je govorio. Zatim
je otišao ženama, pa ih je savjetovao, i opominjao ih je i zapovjedio im je za
milostinju (tj. da daju milostinju za neopskrbljene).
GLAVA
okretanje vođe
prema ljudima u govoru (u propovjedi) praznika.
Rekao je Ebu Seid: Ustao je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, okrećući se ljudima (tj. prema ljudima).
PRIČAO NAM JE Ebu Nuajm, rekao je:
pričao nam je Muhamed, sin Talhata, od Zubejda, od Šabije, od Bera-a,
rekao je:
Izašao je Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, (na) dan žrtava pa je klanjao (molitvu za taj) praznik dva
naklona (rekjata), zatim se okrenuo na nas (tj. prema nama) sa svojim licem i
rekao je: "Zaista prva naša pobožnost u ovome našem danu je da
počinjemo sa molitvom, zatim (da) se vratimo pa (da) koljemo (žrtve); Pa
ko je učinio to, pa već se složio (podudario sa) našim običajem
(postupkom), a ko je zaklao prije toga, pa ono je samo (jedna) stvar (od
običnoga mesa što) ga je pohitio (požurio da zakolje) za svoju porodicu,
nije od pobožnosti (ni) u (jednoj) stvari." Pa je ustao (jedan)
čovjek pa je rekao: "O poslaniče Allaha, zaista ja sam zaklao, a
kod mene je mladica (mlado jare ili janje), bolje (je) od stare (ovce ili koze
od dvije godine)." Rekao je: "Zakolji je, a neće ispuniti (tj.
neće ona biti dostatna, neće vrijediti kao žrtva ni) od jednoga (tj.
ni za jednoga čovjeka) poslije tebe."
GLAVA
znaka koji (se) je
(postavio) u klanjalište (ili: za klanjalište da se ono po njemu poznaje).
PRIČAO NAM JE Museded, rekao je:
pričao nam je Jahja od Sufjana, rekao je: pričao mi je Abdurahman,
sin Abisa, rekao je: čuo sam Ibnu Abasa - reklo se njemu: da li si
prisustvovao prazniku sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah i spasio - rekao
je:
"Da. A da nije moga mjesta (u
srodstvu sa njim), od malenosti (tj. zbog malenosti, zbog toga što sam bio vrlo
malen) ne bi prisustvovao njemu (prazniku sa njim, sa Muhamedom a.s.). Izašao
je (i išao) dok je došao znaku koji je (bio postavljen, izgrađen) kod
kuće Kjesira, sina Salta, pa je klanjao, zatim je govorio (propovjedao
ljudima). Zatim je došao (prišao) ženama, a sa njim je (bio, išao) Bilal, pa ih
je savjetovao, i opominjao ih je i zapovjedio im je za milostinju. Pa sam vidio
njih padaju sa svojim rukama (po nakitu, ili: pružaju svoje ruke prema Bilalu
i) bacaju ga (tj. ono što daruju) u odjeću Bilala. Zatim je otišao on i
Bilal u njegovu kuću (tj. u kuću Muhameda a.s.)."
GLAVA
savjetovanja
(predikovanja) vođe ženama (na) dan praznika.
PRIČAO MI JE Ishak, sin Ibrahima
sina Nasra, rekao je: pričao nam je Abdurezak, rekao je: pričao nam
je Ibnu Džurejdž, rekao je: izvijestio me Ata od Džabira, sina Abdullaha, rekao
je: čuo sam ga (da) govori:
Ustao je Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, (na) dan mršenja pa je klanjao, pa je počeo sa molitvom,
zatim je govorio. Pa pošto je završio (propovjed ljudima, muškarcima), sišao je
(tj. prešao je redove ljudi, muškaraca) pa je došao ženama pa ih je opominjao,
a on se naslanja na ruku Bilala, a Bilal je razastirač svoje odjeće
(tj. razastro je, raskrilio je svoju odjeću i) bacaju u nju žene
milostinju. Rekao sam Ata-u: "Dužnu milostinju dana mršenja (tj. sadakai
fitr, milostinju koja je obavezna za dan mršenja, je li tu milostinju one
bacaju, daju)?" Rekao je: "Ne, nego (običnu) milostinju (što) je
milodare (one) tada, bacaju svoje kolutove (tj. velike srebrene, srebrne
prstenove bez kamenja) i bacaju (druge vrste nakita)." Rekao sam (veli
dalje Ibnu Džurejdž): "Da li ti se čini (tj. Da li vidiš, misliš) dužnošću na
vođu to (i danas da čini) i (da) ih opominje?" Rekao je: "Zaista
ono je svakako dužnost (ili: pravo je) na njima (na vođama da to i danas
čine), i nema za njih (smetnje da) ga neće činiti (ili: i šta je
njima da ga neće činiti, tj. i šta im je da to ne čine?)."
Rekao je Ibnu Džurejdž: a izvjestio me Hasen, sin Muslima, od Ibnu Abasa, bio
zadovoljan Allah od njih dvojice, rekao je: Prisustvovao sam mršenju (tj.
prazniku mršenja - Ramazanskom bajramu) sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah
i spasio, i Ebu Bekjrom, i Umerom i Usmanom, bio zadovoljan Allah od njih (s njima,
i svi oni) klanjaju (tj. klanjavaše, klanjali su molitvu praznika mršenja
uvijek) prije propovjedi, zatim se govori (propovjeda) poslije. Izašao je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, kao da ja (sad) gledam k njemu kada
posađuje sa svojom rukom (tj. kako daje znak rukom ljudima da sjede još i
da se ne razilaze), zatim je počeo (da) ih cijepa (tj. rastavlja,
razmiče da bi mogao između njih proći) dok je (tako) došao
ženama, sa njim je (išao i) Bilal pa je rekao (tj. čitao, citirao):
"O Vjerovijesniče, kada su ti došle vjernice (i) prisegnu se (one)
tebi..... (tj. kada ti dođu prisežući se one tebi)....", odlomak
(ovaj cijeli iz Kur'ana je citirao), zatim je rekao kada je završio (dovršio do
kraja) njega: "Vi (li) ste na tome?" Rekla je (jedna) žena od njih,
nije mu odgovorio (niko drugi) osim nje: "Da." Neće znati (tj.
Ne zna) Hasen ko je ona (tj. ko je ta žena što je rekla: "Da.").
Rekao je (Muhamed a.s.): "Pa milodarite (tj. Pa darujte milostinju)."
Pa je razastro (raskrilio) Bilal svoju odjeću, zatim je rekao: "Ovamo
(tj. Ponesite, Dajte)! Za vas je otkupljenje moga oca i moje majke (tj.
otkupljivanje oca i majke za vas bi dao, a to znači: poštujem vas više
nego oca i majku)!" Pa one bacaju kolutove i prstenje u odjeću Bilala.
Rekao je Abdurezak: "El-fethu" - kolutovi su veliki prstenovi (što)
su bili u predislamsko doba.
(Veli se da su to veliki srebreni prstenovi, bez kamenja, i kaže se
da su te prstenove, to prstenje žene nosile na nožnim prstima u doba prije
islama.)
GLAVA:
Kada nije bio za nju zavijač (ili: pokrivač, ili:
odijelo, tj. Kada žena nema odjeće, ili pokrivača) u prazniku.
PRIČAO NAM JE
Ebu Mamer, rekao je: pričao nam je Abdul-Varis, rekao je: pričao nam
je Ejub od Hafse, kćeri Ibnu Sirina, rekla je:
Sprečavasmo naše
djevojke da izlaze (na) dan praznika. Pa je došla (jedna) žena pa je odsjela
(u) dvorac Halefovića (u Basri), pa sam joj otišla, pa je pričala da
je muž njezine sestre ratovao (zajedno) sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah
i spasio, (u) dvanaest ratovanja (ratnih pohoda), pa je bila (i) njezina sestra
sa njim u šest ratovanja. Pa je rekla (tj. pa je njezina sestra govorila,
pričala o tome): Pa stajasmo na (usluzi) bolesnima i liječismo
ranjene. Pa je rekla (jednom prilikom sestra te žene što je išla u šest
ratovanja sa svojim mužem zajedno sa Muhamedom a.s.): "O Poslaniče
Allaha, (je li) na jednu (od) nas šteta (grijeh), kada nije bilo za nju
zavijača (ili: odjeće), da neće izaći (tj. da ne izađe
na molitvu praznika)?" Pa je rekao (Muhamed a.s.): "Neka joj
obuče (tj. neka joj dadne da obuče) njezina drugarica od svoga
zavijača (ogrtača, ili: odjeće), pa neka prisustvuju (one) dobru
i molbi vjernika." Rekla je Hafsa: Pa pošto je došla (prispjela) Umu Atija,
došla sam joj pa sam je pitala: "Da li si čula o ovakvom (govoru
Muhameda a.s.)?" Rekla je: "Da, sa mojim ocem (bi ga otkupila, tj.
dala bi oca za njega), a malo je šta (bi ona) spomenula Vjerovijesnika,
pomilovao ga Allah i spasio, (drukčije) osim (tako da) je rekla (uvijek):
"sa mojim ocem (bi ga otkupila)", rekao je (kaže Umu Atija):
"Neka izađu djevojke, stavljene iza zastora (doslovno: vlasnice
zastora, tj. stavljene iza zastora, zastrte). Ili je rekao (Muhamed a.s.):
".... djevojke i stavljene iza zastora." Sumnjao je Ejub. "I
(neka izađu na molitvu praznika - ovo je nastavak hadisa koji priča
Umu Atija - i) žene u mjesečnici, a odstraniće se žene u
mjesečnici (od) klanjališta, a neka prisustvuju dobru i molbi
vjernika." Rekla je (Hafsa): Pa sam rekla njoj: "Zar (i) žene u
mjesečnici?" Rekla je: "Da. Zar nije (tako da) žena u
mjesečnici prisustvuje Arefatu, i prisustvuje ovakvom (mjestu) i
prisustvuje ovakvom (mjestu)?!"
GLAVA
odstranjivanja žena u mjesečnici (podalje od) klanjališta.
PRIČAO NAM JE
Muhamed, sin Musena-a, rekao je: pričao nam je Ibnu Ebu Adij od Ibnu Avna,
od Muhameda, rekao je: rekla je Umu Atija:
Zapovjedilo se nama
da izađemo, pa (da) izvedemo žene u mjesečnici, i djevojke i zastrte
(tj. i starije i mlade djevojke). Rekao je Ibnu Avn: ili djevojke stavljene iza
zastora (zastrte). Pa što se tiče žena u mjesečnici, pa prisustvuju
(one) skupini muslimana i njihovoj molbi, a odstranjuju se (podalje od) njihova
klanjališta (one).
GLAVA
klanja (deva preko gornjega dijela prsa) i klanja (preko grla
drugih životinja) u klanjalištu (na) dan klanja (žrtava).
PRIČAO NAM JE
Abdullah, sin Jusufa, rekao je: izvijestio nas je Lejs, rekao je: izvijestio me
je Kjesir, sin Ferkada, od Nafi'a, od Ibnu Umera da Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, koljaše (klao je deve preko prsa), ili koljaše (klao je preko
grla druge životinje za žrtvu) u klanjalištu (tj. na onome neograđenom
otvorenom prostoru gdje se je klanjao bajram).
GLAVA
govora vođe i ljudi u govoru (tj. za vrijeme propovjedi)
praznika, i kada se upitao vođa za (jednu) stvar, a on govori (tj. za
vrijeme dok on govori).
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Ebul-Ahves, rekao je: pričao nam je
Mensur, sin Mutemira, od Šabije, od Bera-a, sina Aziba, rekao je:
Govorio nam je
poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan klanja poslije molitve
pa je rekao: "Ko je klanjao našu molitvu i žrtvovao našu žrtvu, pa
već je pogodio žrtvu (pobožnost). A ko je žrtvovao prije molitve, pa to je
ovca mesa (običnoga)." Pa je ustao Ebu Burdete, sin Nijara pa je
rekao: "O poslaniče Allaha, tako mi Allaha zaista već sam
žrtvovao (tj. zaklao sam žrtvu) prije (nego) da izađem k molitvi, a
poznavao sam da je dan (ovaj) dan jedenja i pijenja, pa sam pohitio (požurio
vrlo), i jeo sam i nahranio sam moju porodicu i moje susjede." Pa je rekao
poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio: "To je ovca mesa
(običnoga)." Rekao je: "Pa zaista kod mene je kozica mlade
(dobi), ona je bolja od dvije ovce mesa, pa da li (ona) naknađuje od mene
(tj. za mene, a to znači: može li ona vrijediti kao žrtva za mene)?"
Rekao je: "Da. A neće naknađivati (ni) od jednoga (tj. ni za
jednoga čovjeka, niko) poslije tebe."
PRIČAO NAM JE
Hamid, sin Umera, od Hamada, sina Zejda, od Ejuba, od Muhameda da je Enes, sin
Malikja rekao:
Zaista je poslanik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, klanjao (na) dan klanja, zatim je govorio,
pa je zapovjedio (svakome onome) ko je zaklao (žrtvu) prije molitve da povrati
njegovo (tj. svoje) klanje (tj. da nanovo, ponovo zakolje drugu žrtvu). Pa je
ustao (jedan) čovjek od Pomagača pa je rekao: "O poslaniče
Allaha, susjedi moji (tj. koje ja imam), ili je rekao: sa njima je oskudica
(tj. glad), ili je (pak) rekao: sa njima je siromaštvo, i zaista ja sam zaklao
prije molitve, a kod mene je kozica, moja (tj. ja imam jednu moju kozicu),
draža je k meni od dvije ovce mesa." Pa je dozvolio (dopustio Muhamed
a.s.) njemu u njoj (da mu bude naknada).
PRIČAO NAM JE
Muslim, rekao je: pričao nam je Šubete od Esveda, od Džundeba, rekao je:
Klanjao je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan klanja, zatim je govorio,
zatim je zaklao (žrtvu) pa je rekao: "Ko je zaklao prije (nego) da klanja,
pa neka zakolje drugu (žrtvu) mjesto nje (tj. mjesto one što ju je zaklao prije
molitve). A ko nije zaklao, pa neka zakolje sa imenom Allaha (tj. u ime Allaha,
a to znači neka prilikom klanja rekne: "U Ime Allaha!")."
GLAVA
(onoga) ko se protivio (dolaznom) putu kada se vraćao (na) dan
praznika (tj. ko se drugim putem vratio sa molitve praznika, a ne onim kojim je
došao na molitvu).
PRIČAO NAM JE
Muhamed, rekao je: izvijestio nas je Ebu Tumejlete Jahja, sin Vadiha, od
Fulejha, sina Sulejmana, od Seida, sina Harisa, od Džabira, rekao je:
Bio je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, kada je bio dan praznika, (bio bi) se protivio
putu (kojim je došao, doslovno: bio je unakrstio put, a to znači
vraćao se je drugim putem, a ne onim kojim je došao). Slijedio je njega
(Ebu Tumejleta) Junus, sin Muhameda, od Fulejha, od Ebu Hurejreta. A hadis
Džabira je vjerodostojniji.
GLAVA:
Kada ga je prošao praznik (tj. molitva praznika), klanjaće dva
naklona (dva rekjata), a takođe (i) žene i ko je bio u kućama i
selima zbog govora Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio: "Ovo je
naš praznik, pripadnici islama!"
A zapovjedio (je)
Enes, sin Malikja njihovom slobodnjaku Ibnu Ebu Utbetu u Zaviji (mjestu u
daljoj okolici Basre) pa je sakupio svoju porodicu i svoje sinove i klanjao je
(Enes sa njima molitvu praznika) kao molitvu stanovnika grada i njihovo
veličanje. A rekao je Ikjrimete: Stanovnici Sevada će se sastati u
prazniku (da) klanjaju dva naklona (dva rekjata) kao što čini vođa (u
gradu, glavnome gradu). (Sevad je kraj u
Mezopotamiji koji obuhvata sela između Basre i Kjufe i sela u okolici ta
dva grada, pa se od toga počelo da naziva stanovništvo iz okolnih sela
svakoga grada sa izrazom: "Ehlussevadi".) A rekao je Ata': Kada ga je
prošao praznik (tj. molitva praznika), klanjao je (tj. klanjaće
čovjek) dva naklona (dva rekjata).
PRIČAO NAM JE
Jahja, sin Bukjejra, rekao je: pričao nam je Lejs od Ukajla, od Ibnu
Šihaba, od Urveta, od Aiše da je Ebu Bekjr unišao (ušao) njoj, a kod nje su
dvije djevojke u danima Mine (a to znači u dane praznika žrtava), bubaju
njih dvije i udaraju njih dvije (uz def, daire, tamburin), a Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, je pokrivač sebe (tj. a on se je pokrio) sa
svojom odjećom, pa (je) odbio njih dvije Ebu Bekjr (tj. Ebu Bekjr je njih
dvije spriječio da to čine). Pa je otkrio Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, (odjeću) od svoga lica (tj. sa lica) i rekao je:
"Pusti (Ostavi
na miru) njih dvije, o Ebu Bekjre, pa zaista ona je (tj. ova razdraganost i
pjesma su zbog toga što su) dani praznika." A ti dani su (bili) dani Mine
(tj. dani kada su hodočasnici bili na Mini za vrijeme praznika žrtava). I
rekla je Aiša: Vidjela sam Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, pokriva
(zaklanja) me, a ja gledam k Abesincima, a oni se igraju u bogomolji, pa ih je
odbijao (odgonio Ebu Bekjr), pa je rekao Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio:
"Pusti ih! Sigurnošću, Erfidovići!" Misli (sa tim izrazom
na to da im on jamči za stanje) od sigurnosti.
(To znači da im je htio da pokaže da im on jamči za
sigurnost i bezbijednost kada je rekao: "Sigurnošću,
Erfidovići!" Drugim riječima: "Ne bojte se,
Erfidovići!")
GLAVA
molitve prije (molitve) praznika i poslije nje.
A rekao je
Ebul-Muala: čuo sam Seida (priča) od Ibnu Abasa (da) je mrzio (on?
Ibnu Abas?) molitvu prije (molitve) praznika.
(O ovome se raspravljalo na razne načine.)
PRIČAO NAM JE
Ebul-Velid, rekao je: pričao nam je Šubete, rekao je: pričao mi je
Adij, sin Sabita, rekao je: čuo sam Seida, sina Džubejra, od Ibnu Abasa da
je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, izašao (na) dan mršenja pa je
klanjao dva naklona (dva rekjata), nije klanjao prije nje (tj. te molitve,
molitve praznika - bajrama), a ni poslije nje; i sa njim je (bio) Bilal.
U IME ALLAHA MILOSRDNOGA MILOSTIVOGA.
GLAVA
(onoga) što je došlo o neparu.
(Pod izrazom nepar
misli se na molitvu koja ima liho, neparan broj naklona, rekjata, tj. neparan
broj stajanja. Molitve imaju ili dva ili četiri naklona - rekjata i
stajanja, dakle paran broj naklona - rekjata i stajanja. Dvije molitve imaju
neparan broj naklona - rekjata i stajanja: strogo obavezna molitva - fard poslije
zalaska Sunca, koju smo nazivali sutonska molitva - akšam; i ova molitva - vitr
o kojoj će biti govora u sljedećim hadisima, a koja se naziva neparna
molitva, liha molitva. U ovome prevodu će se ta molitva nazivati: nepar.
Molitva nepar po hanefijskom mezhebu ima tri naklona - rekjata i tri stajanja,
a po ostalim mezhebima ta molitva ima jedan naklon - rekjat i jedno stajanje. Ostale
stavove mezheba o ovoj molitvi nećemo iznositi. Ni u idućem tekstu se
neće davati objašnjenja o raznim stavovima mezheba osim u izuzetnim
slučajevima. Razni stavovi mezheba su već izostavljeni kod džum'e i
bajrama jer je ovo prevod teksta Buharije, a ne prevod komentara na tekst
Buharije.)
PRIČAO NAM JE Abdullah, sin Jusufa, rekao je: izvijestio nas
je Malikj od Nafi'a, od Abdullaha, sina Dinara, od Ibnu Umera da je (jedan)
čovjek pitao poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, o molitvi
noći pa je rekao (poslanik Allaha), pomilovao ga Allah i spasio:
"Molitva
noći je po dva (tj. dva i dva, dva po dva rekjata sa jednim pozdravom,
selamom), pa kada se je pobojao jedan (od) vas jutra (tj. zore), klanjao je
(tj. klanjaće) jedan naklon (jedno stajanje, jedan rekjat koji) će
raspariti njemu (tj. učiniti neparnim, liho ono) što je već klanjao
(u toj noći)." A od Nafi'a da Abdullah, sin Umera, pozdravljaše
između (jednoga) naklona i dva naklona u neparu da zapovjedi za neku svoju
potrebu.
PRIČAO NAM JE
Abdullah, sin Meslemeta, od Malikja, od Mahremeta, sina Sulejmana, od Kjurejba
da je Ibnu Abas izvijestio njega da je on prenoćio kod Mejmune, a ona je
njegova tetka, pa sam legao (stavivši glavu) u širinu jastuka (uzglavlja), a
legao je poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, i njegova porodica (tj.
žena stavivši oni glave) u njegovu duljinu (tj. u duljinu jastuka). Pa je
spavao (dotle) dok se upolila noć, ili blizo (blizu) nje (polovice
noći). Pa se probudio, tare spavanje (san) od (tj. sa) svoga lica. Zatim
je pročitao (proučio, napamet) deset odlomaka od (poglavlja iz
Kur'ana koje se zove) Ali Imran. Zatim je ustao poslanik Allaha, pomilovao ga
Allah i spasio, k (jednoj) obješenoj mješini pa se je očistio, pa je
uljepšao (tj. lijepo je izveo) čišćenje. Zatim je ustao (da) klanja,
pa sam učinio slično njemu. Pa sam stao do njegove strane (do njega).
Pa je stavio svoju desnu ruku na moju glavu i uzeo je za moje uho (i) suče
ga (sučući, usukivajući, uvrćući ga). Zatim je klanjao
dva naklona (rekjata), zatim dva naklona, zatim dva naklona, zatim dva naklona,
zatim dva naklona, zatim dva naklona, zatim je raspario (tj. klanjao je nepar).
Zatim je legao (tj. ležao) dok je došao pozivač, pa je ustao pa je klanjao
dva naklona (rekjata). Zatim je izašao pa je klanjao jutarnju molitvu (molitvu
zore - sabah).
PRIČAO NAM JE
Jahja, sin Sulejmana, rekao je: pričao mi je Ibnu Vehb, rekao je:
izvijestio me je Amr da je Abdurahman, sin Kasima pričao njemu od svoga
oca, od Abdullaha, sina Umera, rekao je: rekao je Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio:
"Molitva
noći je po dva (naklona, rekjata sa jednim selamom, pozdravom), pa kada si
htio (tj. kada hoćeš) da odeš (sa molitve, tj. da završiš i prestaneš sa
klanjanjem), pa nakloni se (jednim) naklonom (rekjatom koji) će raspariti
(tj. učiniti neparnim, učiniti da se završi na liho) tebi (ono) što
si klanjao." Rekao je Kasim (sin Muhameda sina Ebu Bekjra Sidika, prvoga
halife): I vidjeli smo (neke) ljude otkada smo stigli (doba zrelosti i
razumijevanja, tj. od rane mladosti da) klanjaju nepar (vitr namaz) sa tri
(rekjata), a sve je zaista široko (obuhvatno, tj. klanjanje vitr-namaza i sa
jednim i sa tri rekjata je vrijedno i važeće), nadam se da neće biti
(ni) sa (jednom) stvari (nikakva) šteta (grijeh, tj. na koji god način
klanja neparnu molitvu, nije grijeh).
(Napominje se još samo to da se pod izrazom molitva noći,
noćna molitva po mišljenju mnogih, misli na nafilu - molitvu viška,
neobaveznu i dobrovoljnu molitvu osim strogo obavezne večernje molitve,
jacije. To treba imati u vidu i kod prošlih i kod sljedećih hadisa u
kojima se bude spominjao izraz molitva noći. Sami Vitr-namaz, ili nepar po
uobičajenom nazivu za tu molitvu u ovome prevodu, po hanefijama je vadžib
- obavezna molitva koja je vrlo blizu stroggo obavezne molitve - farda. Druge
pravne škole - mezhebi kažu da je vitr-namaz običaj Muhameda a.s. i kao
takav spada u dobrovoljne, neobavezne molitve.)
PRIČAO NAM JE
Ebul-Jeman, rekao je: izvijestio nas je Šuajb od Zuhrije, od Urveta da je Aiša
izvijestila njega da poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, klanjavaše
(klanjao je) jedanaest naklona (rekjata). Bila je to njegova molitva, misli
(ona na molitvu) u noći, pa ničiči (jednu takvu dugu)
ničicu (sedždu) od toga (koja je) količine što pročita
(prouči) jedan (od) vas pedeset odlomaka (iz Kur'ana) prije (nego) da
(Muhamed a.s.) podigne svoju glavu (iz stava te duge ničice - sedžde). I
(imao je običaj da) se nakloni (sa) dva naklona (a to znači da klanja
molitvu od dva naklona - rekjata) prije molitve zore (sabaha), zatim legne na
svoju desnu polovinu (tijela čekajući) dok mu dođe (ili: dok mu
ne dođe) pozivač za molitvu (zbog molitve zore).
GLAVA
časova nepara (neparne molitve).
Rekao je Ebu
Hurejrete: "Oporučio mi je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i
spasio, za nepar (da ga klanjam) prije spavanja."
PRIČAO NAM JE
Ebu Numan, rekao je: pričao nam je Hamad, sin Zejda, rekao je: pričao
nam je Enes, sin Sirina, rekao je: rekao sam Ibnu Umeru:
"Da li vidiš
(tj. Da li misliš za molitvu od) dva naklona - rekjata prije molitve jutra
(sabaha, hoću li, tj. da li da) oduljim u njima dvama čitanje
(učenje)?" Pa je rekao (Ibnu Umer): "Bio je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, (bio je običaja da) klanja (molitvu) od
noći po dva (naklona - rekjata), i (da) klanja nepar (vitr) sa (jednim)
naklonom (rekjatom), i (da) klanja dva naklona (dva rekjata) prije molitve jutra,
a kao da je poziv u njegova dva uha." Rekao je Hamad: To jest žurbom
(hitnjom je klanjao, a to znači da nije oduljivao učenje).
PRIČAO NAM JE
Umer, sin Hafsa, rekao je: pričao nam je moj otac, rekao je: pričao
nam je Aameš, rekao je: pričao mi je Muslim od Mesruka, od Aiše, rekla je:
"Svu noć
(ili: "Sve noći, tj. u svako doba noći) je klanjao nepar
(vitr-namaz) poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, i dopirao je njegov
nepar (vitr) do zore."
GLAVA
buđenja Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, svoju
porodicu (svoje porodice) za nepar (da ga klanjaju).
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Jahja, rekao je: pričao nam je
Hišam, rekao je: pričao mi je moj otac od Aiše, rekla je:
Bio je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, (običaja da) klanja, a ja sam spavačica
(spavala sam), ispriječila se (doslovno: ispriječena,
popriječena) na njegovoj postelji, pa kada je htio da klanja nepar (vitr),
probudio (bi) me pa sam klanjala - ("evtere" - klanjati vitr,
klanjati nepar) - (i ja) nepar.
GLAVA:
Neka učini (klanjač) kraj svoje molitve nepar (tj. neka
mu nepar bude zadnje od sve njegove molitve što ju je po noći klanjao).
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Jahja, sin Seida, od Ubejdulaha, rekao
je: pričao mi je Nafi' od Abdullaha (sina Umera), od Vjerovijesnika,
pomilovao ga Allah i spasio, rekao je:
"Učinite
krajem vaše molitve u noći nepar (neparnom molitvom - vitr namazom)."
GLAVA
nepara na jahaćoj životinji.
PRIČAO NAM JE
Ismail, rekao je: pričao mi je Malikj od Ebu Bekjra, sina Umera sina
Abdurahmana sina Abdullaha sina Umera sina Hataba, od Seida, sina Jesara da je
on rekao:
Putovah (Iđah
ja, išao sam) sa Abdullahom, sinom Umera u putu Mekje (putem koji vodi u
Mekju). Pa je rekao Seid: Pa pošto sam se pobojao jutra, sjahao sam pa sam
klanjao nepar (vitr), zatim sam ga stigao (tj. zatim sam mu se priključio
opet, nanovo). Pa je rekao Abdullah, sin Umera: "Gdje si bio?" Pa sam
rekao: "Pobojao sam se jutra, pa sam sjahao (odjahao, sišao sa konja) pa
sam klanjao nepar." Pa je rekao Abdullah: "Zar nije tebi u poslaniku
Allaha lijep uzor?" Pa sam rekao: "Da, tako mi Allaha." Rekao
je: "Pa zaista poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, klanjavaše
(klanjao je) nepar (vitr) na devi (kamili, tj. na jahaćoj
životinji)."
GLAVA
nepara (vitra) u putovanju.
PRIČAO NAM JE
Musa, sin Ismaila, rekao je: pričao nam je Džuvejrijete, sin Esme
(Esma-a), od Nafi'-a, od Ibnu Umera, rekao je:
Bio je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, (običaja da) klanja u putovanju na svojoj
jahalici (jahaćoj životinji) gdje se je (god) okrenula (ona) sa njim (tj.
ne obazirući se na to kuda će i na koju će ga stranu ona
okrenuti), namigiva namigivanjem - mimikom (tj. klanjavaše na životinji
dajući znake glavom za naklon-pregib, rukju' i ničicu-sedždu - tako
klanjavaše) molitvu noći osim strogo obaveznih molitava, i klanjavaše
nepar na svojoj jahaćoj životinji.
GLAVA
(posebne) molbe (ili slobodno izabrane molbe u molitvi) prije
naklonjanja (rukju'a) i poslije njega.
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Hamad, sin Zejda, od Ejuba, od Muhameda,
rekao je: pitao se je Enes:
"Da li je usrdno
molio (Uzvišenoga Allaha) Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, u
jutarnjoj molitvi (sabahu)?" Rekao je: "Da." Pa se je reklo:
"A da li je usrdno molio prije naklonjanja (rukju'a)?" Rekao je:
"Usrdno je molio poslije naklonjanja (rukju'a) lako."
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Abdul-Vahid, rekao je: pričao nam je
Asim, rekao je: pitao sam Enesa, sina Malikja, o molbi pa je rekao:
"Već je
bila molba (tj. Postojala je molba u molitvi, u klanjanju)." Rekao sam:
"Prije naklonjanja (rukju'a) ili poslije njega?" Rekao je:
"Prije njega." Rekao je (Asim): "Pa zaista omsica (taj-i-taj) me
je izvijestio od tebe (tj. pričajući da je čuo od tebe) da si
zaista ti rekao poslije naklonjanja (rukju'a)." Pa je rekao (Enes):
"Slagao je. Usrdno je molio poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio,
poslije naklonjanja (rukju'a) samo (jedan) mjesec. Mislim ga (Muhameda a.s. da)
je bio poslao narod (tj. ljude), govori im se (zovu se) čitači, okolo
(oko) sedamdeset ljudi k (nekim) idolopoklonicima ljudima osim tih (drugima, a
ne onima koji su pobili čitače i na koje je činio prokletstvo
Muhamed a.s. u molitvi), a bio je između njih (proklinjanih
idolopoklonika, a ne onih kojima su čitači bili poslani) i
između poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, ugovor (pa su
napravili vjerolomstvo i pobili čitače), pa je usrdno molio poslanik
Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (jedan) mjesec (dana), zove na njih (tj.
proklinje ih, a to znači: molio je proklinjući ih). Izvijestio nas je
Ahmed, sin Junusa, rekao je: pričao nam je Zaidete od Tejmije, od Ebu
Midžleza, od Enesa, rekao je: "Usrdno je molio Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, mjesec (dana), zove na (tj. proklinje) Ri'l i Zekjvan (dva
idolopoklonička plemena)."
PRIČAO NAM JE
Museded, rekao je: pričao nam je Ismail, rekao je: pričao nam je
Halid od Ebu Kilabeta, od Enesa, rekao je:
"Bila je molba
(dova) u sutonskoj molitvi (akšamu) i zori (tj. i molitvi zore - sabahu)."
U IME ALLAHA MILOSRDNOGA
MILOSTIVOGA.
GLAVE
traženja napajanja (tj.
traženja kiše, a to znači molbe - dove za spuštanje kiše).
GLAVA
molbe za kišu i izlaženja Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio,
u molenju za kišu.
PRIČAO NAM JE
Ebu Nuajm, rekao je: pričao nam je Sufjan od Abdullaha, sina Ebu Bekjra,
od Abada, sina Temima, od njegova strica, rekao je:
Izašao je
Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, (da) moli za kišu i okrenuo je (izvrnuo
je unutrašnji dio na izvan od) svoga ogrtača.
GLAVA
molbe Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, (protiv
Kurejševića): "Učini je (sušu i nerodicu više) godina kao godine
Jusufa (a.s.)."
PRIČAO NAM JE
Kutejbete, rekao je: pričao nam je Mugirete, sin Abdurahmana, od Ebu
Zinada, od Aaredža, od Ebu Hurejreta da je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i
spasio, bio, kada bi podigao svoju glavu od (tj. sa) zadnjega naklona-rukju'a,
(bio je običaja da) govori:
"Bože moj, spasi
Ajaša, sina Ebu Rebi'ata, Bože moj, spasi Selemeta, sina Hišama, Bože moj,
spasi Velida, sina Velida, Bože moj, spasi one što se smatraju slabima (tj.
nemoćnima i za borbu i za iselenje) od vjernika; Bože moj, pričvrsti
Tvoje gaženje (tj. kaznu) na (Kurejševićke nevjernike koji su potomci
plemena) Mudar, Bože moj, učini je (tu kaznu) godine (nerodne) kao godine
Jusufa (a.s.)." I (još je Ebu Hurejrete pričao) da je Vjerovijesnik,
pomilovao ga Allah i spasio, rekao: "Gifar (pleme), oprostio mu Allah
(ili: oprostio mu je Allah), a Eslem (pleme), sklopio mir sa njim Allah (tj.
spasio ga Allah; ili: a Eslem, sklopio je mir sa njim Allah, tj. spasio ga
je)." Rekao je Ibnu Ebu Zinad od svoga oca: "Ovo, sve njegovo je
(bilo) u jutarnjoj molitvi (tj. Ova molba, sva njegova - Muhamedova a.s. molba,
a to znači prokletstvo vjerolomnih idolopokloničkih ljudi i
blagosiljanje plemena Gifar i Eslem - to je sve bilo u molitvi zore -
sabahu)."
PRIČAO NAM JE
Usman, sin Ebu Šejbeta, rekao je: pričao nam je Džerir od Mensura, od Ebu
Duha-a, od Mesruka, rekao je:
Bili smo kod
Abdullaha (sina Mes'uda) pa je rekao: "Zaista Vjerovijesnik, pomilovao ga
Allah i spasio, pošto je vidio od ljudi (plemena Kurejš) okrećanje
leđa (od islama), rekao je: "Bože moj, sedam (nerodnih godina) kao
sedam (godina) Jusufa (podari im kao kaznu)!" Pa ih (je) uzela (tj.
zadesila, snašla gladna) godina (takva da) je uništila (iskorijenila) svaku
stvar dok su (najzad) jeli kože i leš (tijelo umrlih životinja) i mrljine
(tijela već usmrđenih davno umrlih životinja), i (tako da) gleda
jedan (od) njih (tj. pogleda) k nebu pa vidi dim od gladi. Pa mu je došao Ebu
Sufjan pa je rekao: "O Muhamede, zaista ti zapovijedaš pokornost Allahu i
povezanost (tj. dobročinstvo prema) rodbini, a zaista tvoj narod je
već propao, pa moli Allaha za njih." Rekao je Allah, uzvišen je
(On), (veli se da je Muhamed a.s.
odgovorio Ebu Sufjanu proučivši, pročitavši mu sljedeće odlomke
Kur'ana): "Pa očekaj dan (u kojem) će donijeti nebo jasan
dim...." do Njegovoga govora ".... povraćači. Dan (kada)
ćemo ščepati najvećim ščepavanjem...", pa
ščepavanje je (bilo na) dan Bedra (tj. u borbi kod mjesta Bedr). (Rekao je
Ibnu Mes'ud:) A već je prošla (grupa predskazanih događaja): dim, i
ščepavanje, i lizam (koji se tumači na više načina: ubijanje,
smrt, obračun itd.) i odlomak (u kojem se predskazala ostvarena pobjeda)
Vizantinaca (nad Perzijancima u ona vremena).
GLAVA
pitanja ljudi vođu (da im čini) molbu (dovu) za kišu kada
su bili (tj. kada budu) u suši (tj. u gladi, u oskudici).
PRIČAO NAM JE
Amr, sin Alije, rekao je: pričao nam je Ebu Kutejbete, rekao je:
pričao nam je Abdurahman, sin Abdullaha sina Dinara, od njegova oca, rekao
je: čuo sam Ibnu Umera (da) navodi kao poslovicu (ili: citira) pjesmu Ebu
Taliba (u kojoj hvali dobroga čovjeka ovako:)
"I bijel je,
moli se za kišu oblak sa njegovim licem
Pomoć (tj. pomagač) siročadi,
čuvanje (čuvar, branič) udovica."
(Veli se da je smisao navođenja ovoga stiha Ebu Taliba,
idolopoklonika ovo: Kada su idolopoklonici posredstvom ondašnjih dobrih ljudi
molili oblak za kišu, onda je pogotovu bilo smisla da muslimani molbom Božijeg
poslanika traže od Uzvišenoga Bogada im dadne kišu. A veli se, što je
vjerojatnije, da je taj stih Ebu Talib izrekao za samoga Muhameda a.s. premda
ga nije vjerovao kao Božijega poslanika, jer ga je branio i štitio kao svoga
bratića sve do svoje smrti. I ono prvo je svakako više nagađanje, a
drugo je ispravnije.)
A rekao je Umer, sin
Hamzeta: pričao nam je Salim od svoga oca (Abdullaha, sina Umera r.a.):
Ponekad (ili:
Često puta, Više puta) sjetim se govora pjesnika, a ja gledam k licu
Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, (a on) moli za kišu, pa ne
siđe (sa govornice, a već kiša počne da pada tako jako) da
uzburka svaki slivnik (žljeb, jarak niz brdo, niza stranu kojim trgne, ide
bujica kada udari jaka kiša; a taj govor pjesnika je):
"I bijel je, moli se za kišu oblak sa
njegovim licem,
Pomoć siročadi, čuvanje
udovica (je on)."
A on je (tj. A taj
govor pjesnika) je govor Ebu Taliba.
PRIČAO NAM JE
Hasen, sin Muhameda, rekao je: pričao nam je Muhamed, sin Abdullaha,
Ensarija, rekao je: pričao mi je moj otac Abdullah, sin Musena-a, od
Sumameta, sina Abdullaha sina Enesa, od Enesa da je Umer, sin Hataba, bio
zadovoljan Allah od njega (s njim), bio - kada su (tj. kada bi) bili bez kiše
(u suši dulje vremena) - (bio) je molio za kišu sa (molbom, posredstvom molbe
sa) Abasom, sinom Abdul-Mutaliba pa je govorio (Umer):
"Bože moj,
zaista mi se služasmo (služi smo se, služili smo se) kao sredstvom k Tebi sa
našim Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah i spasio, pa nas napojiš (dadneš nam
kišu), i zaista mi se (sada) služimo kao sredstvom k Tebi sa stricem (amidžom)
našega Vjerovijesnika (a.s.), pa napoji nas (tj. pa daj nam kišu)." Rekao
je (Enes): "Pa se napoje (tj. Pa dobiju kišu, Pa im se dadne kiša)."
GLAVA
okrećanja (izvrćanja) ogrtača u molenju (u dovi) za
kišu.
PRIČAO NAM JE
Ishak, rekao je: pričao nam je Vehb, rekao je: izvijestio nas je Šubete od
Muhameda, sina Ebu Bekjra, od Abada, sina Temima, od Abdullaha, sina Zejda da
je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, molio za kišu pa je izvrnuo svoj
ogrtač.
PRIČAO NAM JE
Alija, sin Abdullaha, rekao je: pričao nam je Sufjan, rekao je:
pričao nam je Abdullah, sin Ebu Bekjra da je on čuo Abada, sina
Temima (da) priča njegovom ocu od njegova strica Abdullaha, sina Zejda da
je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, izašao ka klanjalištu pa je
molio za kišu, pa se okrenuo (prema) Strani (Kjabi), i prevrnuo (izvrnuo) je
svoj ogrtač i klanjao je dva naklona (dva rekjata). Rekao je Ebu Abdullah
(Buharija): Bio je Ibnu Ujejnete (običaja da) govori:
On je vlasnik poziva.
Ali ono (tj. ovo tvrđenje) je uobraženje (umišljenost), jer je zaista ovaj
(tj. jer je zaista ovo) Abdullah, sin Zejda sina Asima, Mazinija
(Mazinović, iz plemena Mazin i to) Mazin Pomagača.
(Radi se o ovome. Kada bi prednji hadis pričao Sufjan, sin
Ujejneta, imao je običaj da rekne primjedbu o drugu Muhameda a.s. koji
pričaše ovaj hadis Abdullahu, sinu Zejda, da je taj drug vlasnik poziva -
a to znači da je to taj drug Muhameda a.s. koji je u snu vidio poziv za
molitvu, ezan predloživši ga, i njegov je predlog prihvaćen i tako je
nastao u ovoj formi ezan. Buharija kaže da je to tvrđenje netačno jer
je to to slučaj sa Abdullahom, sinom Zejda Mazinijom ali ne ovim koji
priča ovaj hadis nego sa drugim licem koje je imalo isto ime, i očevo
ime i prezime. Samo mnoga veća plemena imaju svoje ogranke, manja plemena
koja se zovu Mazin, Mazinovići. Ovaj drug Muhameda a.s. je od
Mazinovića koji su ogranak Pomagača - starosjedilačkog stanovništva
Medine, a onaj koji je usnio i predložio prvi, današnju formu ezana je od
drugih Mazinovića, veli se od Mazinovića koji su ogranak plemena
Temimovića.)
GLAVA
molenja (moljenja - dove) za kišu u sakupljajućoj bogomolji
(tj. u velikoj bogomolji koja sakupi, u kojoj se sakupi mnogo naroda).
(Veli se da ovim hoće Buharija da pokaže da se ne mora
izlaziti na otvoren prostor i u polja ako ima velika džamija u kojoj se može
okupiti mnogo svijeta da moli za kišu.)
PRIČAO NAM JE
Muhamed, rekao je: izvijestio nas je Ebu Damrete Enes, sin 'Ijada, rekao je:
pričao nam je Šerikj, sin Abdullaha sina Ebu Nemira, da je on čuo
Enesa, sina Malikja (da) spominje (jednoga) čovjeka (koji) je unišao
petkom (u bogomolju) od (tj. na) vrata (koja) su bila prema (nasuprot)
govornice, a poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, je stajač
(stajao je), govori, pa se okrenuo prema poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i
spasio, stojeći pa je rekao:
"O poslaniče Allaha, propadoše stada (stoka, živo blago) i presjekoše se (prekinuše se) putevi, pa moli Allaha (da) nam dadne kišu." Rekao je (Enes): Pa je podigao poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, svoje dvije ruke pa je rekao: "Bože moj, napoji nas, Bož